TRADICIJSKA BRODOGRADNJA

Ma kakvo preuređenje! Dodavanje svega onog što je bilo potrebno da bi turisti guštali, upropastilo bi formu logera. Nisu oni bili za razmažene turiste, ni govora, bili su oni za težak rad Bio je kraj veljače. Godina 2013. Iako se naslućivalo već neko vrijeme, silno je tužno odjeknula vijest kako je nakon teške bolesti umro Karl Heinz Putz, temperamentni Nijemac iz Koelna kojeg su svi koji su ga poznavali, s razlogom, smatrali i stanovnikom Nerezina. Bio je u godinama, niti punih 58, koje ni u kom slučaju nisu imale slutiti tragičan kraj. Svega godinu dana ranije, zahvaljujući upornosti Ferdinanda Zorovića i vlasnika nerezinskog brodogradilišta Krešo Lekića, njih su trojica krenuli u spašavanje – lošinjskog, nerezinskog logera kojeg je Lekić prihvatio u svoje brodogradilište. Vlasnik zaniml

FABRIS, korčulanska klesarska, brodovlasnička i brodograditeljska obitelj. Bila vlasnik kamenoloma na otočiću Vrniku kraj Korčule. Fabrisi se u dokumentima XVIII. st. spominju kao klesarski majstori i dobavljači kamena s Korčule. U XIX. st. članovi obitelji počeli su se baviti i brodarstvom. Bili su vlasnici više brodova sagrađenih u Korčuli: peliga »Vrnik« (1854), škune »Demetri« (1862), barka »Vrnik« (1869) i brika »Giorgio« (1872), a bark »Fratelli Fabris« (1875) sa svojih je 44 metra duljine i 550t najveći brod koji je u XIX. st. sagrađen na korčulanskim brodogradilištima. God. 1874. u pomorskoj nesreći u Dardanelima potonuo je brik »Giorgio«. Bio je pod teretom kamena iza nevremena bačen na hridi gdje se razbio. Posada se spasila osim malog od kuhinje. Slika koja predstav

Pokazat će se da je civilizacija bitno ovisila, fizikalno izraženo, ne samo o vremenu nego i o prostoru njezina nastanka, da su se isti termini za prirodna ili za proizvedena oblikovna rješenja često koristili za različita, odnosno različiti termini za ista rješenja. To se odnosilo na voće, povrće, bilje, morske plodove, na topografiju, ali i na proizvode, na različitim razinama njihove strukture. Tako će se, za razliku od grčke bracere koju su Nijemci koji, čini se, nisu ni bili na Jadranu, opisali u svjetskim rječnicima, a koja predstavlja cio brod s jedrima na način trabakula a ne samo snast, prikazati i dokumentirati jadranska bracera s jednim jarbolom s latinskim, oglavnim i sošnim jedrima, s dva jarbola i latinskim odnosno sošnim jedrima, bracera s tri jarbola s latinskim jedrima, te

Car Franjo Josip I doplovio je jahtom austrijske ratne mornarice "Miramar" u Malom Lošinju 13. svibnja 1875. godine kako bi bio nazočan porinuću do tada najveće drvenog jedrenjaka izgrađenog u austrijskim brodogradilištima.  Jedrenjak je nosio ime supruge mu carice Elisabete. Njegov dolazak i kumstvo brodu bila je iznimna čast za najpoznatijeg lošinjskog brodograditelja Nikolu Martinolića. Nava s 2500 tona, s najvećom tonažom u povijesti Lošinja i na čitavom Sredozemlju, izgrađena je za brodovlasnika Ivana Antuna Tarabocchiju, a porinuće u škveru Priko izazvalo je toliko emocija da je Lošinjanka i imenjakinja carice, Elisabetta B., napisala i svečanu pjesmu: “Pisma od dana Svetkovine našega Cesara Frane Osipa I. kad je pohodio maloga Lossina” u kojoj kaže: “Kada jesu na squer arivali

Najtužniji životopis i najneobičniji kraj doživio je šoltanski brod škuner - „Hrvat“ koji je već nekolikoputa ispunjavao novinske stupce, pa se i citira u cijelosti: „Jedan je jedini brod, među onima većima od stotinu bruto registarskih tona što su posljednjih 40 godina vijali ipak nije. Bio je to jedrenjak „Hrvat“, cijeli niz godina naš najstariji brod, no ono po čemu mu pripada posebno mjesto nisu njegove godine već uistinu neobična smrt. Brod „Hrvat“ potopljen je – motornom pilom. Prije 43 godine, 20. rujna 1975., poslan je taj veteran na dno. Da tu, po mnogo čemu neobičnu, epizodu iz života jednoga broda izvučemo iz zaborava pomogao nam je kap. Slavko Bačić iz Lučke kapetanije u Zadru, jedan od nekolicine ljudi što su prisustvovali odlasku najstarijeg našeg broda. Iz zadarske gradsk

Za razliku od većeg dijela Jadrana gdje se jedrilo samo zbog potrebe prijevoza, na Lošinju se jedrilo zbog dokazivanja jedriličarske vještine - sporta. U početku se regatavalo na gucevimna i pasarama koji su bili posebno građeni samo za regate, a kako je krajem 19. i početkom 20. stoljeća na Lošinju bilo 7 brodogradilišta, bilo je pitanje časti i prestiža čija će pasara pobijediti na regati. Zbog specifičnosti malološinjske uvale gdje ljeti uglavnom prevladavaju termički vjetrovi i maestral, uz minimalne valove, lošinjska regatna pasara je drugačija nego na drugim dijelovima Jadranskog mora. Široka na glavnom rebru, s velikom kvadraturom jedara za svoju veličinu te duboke kobilice po cijeloj dužini, osobito na krmi, s dubokim kormilom. Koristila se tzv. Marconi snast, jer je dug

U noći između 25. i 26. kolovoza 1986. strašna oluja sa zapada potopila je u uvali Porat na otoku Biševu tri barke. Među njima je bila posljednja komiška gajeta falkuša. Čuo sam na komiškoj rivi vijest da više nema Cicibele. To ime dobila je bila ova crna komiška barka zbog svoje uloge u filmskoj priči Miljenka Smoje Roko i Cicibela. Čuo sam vijest da je Cicibela doživjela svoju filmsku sudbinu — da ju je more razbilo o hridine i da još jedino može poslužiti kao drvo za loženje rakijskog kotla na Biševu. Takav je bio komentar komiške rive. Osjetio sam simboličnu snagu toga događaja i krenuo na Biševo s namjerom da organiziram spašavanje ostatka Cicibele za Ribarski muzej u Komiži. Dok je plivaričar Edi svojim vitlom podizao iz mora na svoju palubu olupinu Cicibele, potekle su suz