RIBARSKE PRIČE

Ribar je pjesnik. Umjetnik od mora, samotnjak. To morsko u njemu zajedničko je i jedriličarima, pomorcima, skiperima, kalafatima, svim oračima morskih njiva. Mišićava je njihova pučinska jedinstvenost, a ipak su slabi na emocije i jedva dočekaju zgodu za zapivat, za se družit, za bit u srcu zbora, višeglasja i pobratimstva. Epska je priča o ribaru, seže duboko u minula doba odakle je na primjer i falkuša doplovila. Danas je dovoljno reć Kalambera za dotaknit se svih ribara. Kao u autohtonim pjesmama iz naroda, Ribar plete mrižu svoju ili Ribari smo sa Jadrana ili kako je za reć' u Bodulskoj baladi „more naše plavo, sve nam želje znaš, ti si snaga, srića, cili život naš“… PANULAT PO INTERNETU I tučedu nas nevere i kiše, i svaki dan smo zgrbljeni sve više, ali danas… tko drži ovaj č

Lovi li se šta? Slabo! Pokoji zubatac, a gofa nema pa nema... Love ga na Palagruži! E, pa!? Triba ić na Palagružu... Stvarno!? Je, je, dobro se lovi... ubili su ih nekoliko puškom... priko dvadeset kila... Kažeš na Palagruži!? Je... Triba ić!? Je... A je si li ti ikad bija na Palagruži? Nisam. Toliko me iziritirala ova priča, koja se sve češće ponavlja, da se pitam tko je u njoj lud!? Moj sugovornik ili ja!? On zato šta mu je najnormalnija stvar potegnit u onaj izbačeni crveni granični kolutić s karte Jadrana, u kojem usput nikad nije bio, ili ja kojeg palagruški gofi uopće ne interesiraju. Nedugo zatim, drugi me sugovornik ješkao sa tajnom poštom, pokazujući mi snimke na kojima se naziru mrcine, strasnim šapatom pričajući o količini ribe koja tuda pliva, zaklinjući i m

Sunce je tek povirilo iznad južnog pacifika, obasjavši raštrkano Salamunovo otočje. Na Sv. Katalini, rubnom otoku južnog dijela otočja, domorodac se već probijao kroz bujno tropsko raslinje. Tražio je nešto... U ruci je nosio samo kratki tanki drveni prut. Ispred sebe, u žbunju, ugleda gustu svilenu paučinu okićenu jutarnjom rosom. Tad spazi i njenog šarenog vlasnika, tankih nogu i dlakava tijela. Domorodac priđe bliže i zagleda se. Baš je njega tražio. Ustvari ne njega, nego njegov proizvod, mrežu. Uvalja onaj svoj prut u paučinu, dok su se svilene niti lovile i za najmanje pore pruta. Pažljivo ju je namatao na prut, dok se njezin vlasnik spašavajući glavu već izgubio u sjeni šumskog raslinja. Nije znao da mu domorodac neće ništa. Isplest će on već negdje drugu mrežu i njihovi će se putev

Jesen je bila mršava. Rijetki udarci, praćeni pegulama svih vrsta. Nije lipo reć, ali sve stane u onu- U dobra postolara, najgore cipele! Teško se i sitit svih dežgracija koje su me zadesile. Već sam ih poprilično i zaboravio, ali neke od njih je stvarno nemoguće. Siloviti udarac zubaca u zoru, kontra napinje najlon i onda, trenutak kasnije, nevjerovatna lakoća. Vadim mlohavu panulu i gledam batrljak ownerice 8/0. Puče udica! To mi se dogodilo još najmanje dva puta ove jeseni. Nekažnjeno skidanje ješke neću ni spominjat. Pregrizene predveze ću spomenit, ali ih neću isticati. To je sa zubacima tako, nikad ne znaš što će se dogodit sve dok se ne nađe u brodu. A onda je udario gof. Ne kontam tu manje ribe, nego onog pravog. Sunce tek što je povirilo, a ja sam već bio u igri. Obišao sam gla

Stislo je sa svih strana. Tko bi gori, možda je još gori ili je otišao put doli, a tko bi doli, zasigurno je tu, može kliznut samo još niže. Čak i ako plutaš u po mora i vataš već nekako zraka ka cipal u portu, pogledaš li oko sebe, ne možeš bit sritan i zadovoljan. Prijatelji tonu, ne primaju plaće, prodaju barke, samo  i kupaca je malo... Koga pozvat na more? Kome je još do mora? Pretvorili su nas u pantagane koje trče okolo i skupljaju mrvice... svaka za sebe. A gospoda, gore visoko iznad napaćenog tla, donose neprestano nove akte i zakone, formiraju agencije za istraživanje ruda i gubljenja vremena i naslanjaju nam se još više na ramena, kacavajući nas sve dublje i dublje... Dok god pantagane ne izađu na svitlo dana i pokažu oštre zube, bit će tako. Ovi šta nas neprestano tope, neće