PUTOPIS

Već smo odbrojali desetak dana u mjesecu lipnju, zaredalo je nekoliko lijepih dana koje smo dobro iskoristili i napravili nešto posla. Razmišljam kako polako i ovu sezonu privodimo kraju, lovostaj je sve bliže. Za razliku od prosle godine, ova je bila puno uspješnija. Drago mi je da smo našli i vidjeli puno više ribe nego lani, što mi daje za pravo vjerovati da ipak ima nade za našu tunu. Iako su se u zadnjih par dana pojavili oni aviončići kao što smo i pretpostavili, vjerujem da je ovo more ipak malo dublje od naše pohlepe i da će ta riba naći neke svoje dubine koje će je sačuvati i za našu djecu. Tuna,( evo sam konačno dobio priliku napisati joj ime i velikim početnim slovom), zaista zaslužuje naše duboko poštovanje, na način na koji su to već zaradili neki veličanstveni morski stano

Lutajući tako pučinom u potrazi za našom glavnom glumicom, dogodio se čitav niz lijepih, sretnih, tužnih, smiješnih i neobičnih dogadjaja koji su nam skratili vrijeme. Jednom prilikom, rano poslijepodne kad je sunce upeklo , pratio sam lijeno plivanje dva dupina na par stotina metara od broda, sve dok se jedan od njih dvoje nije naglo ukocio s glavom, ledjnom perajom i dobrim dijelom ledja izvan mora i prkosno nas gledao, dok je drugi užurbano kružio oko njega. Ovoga drugoga, što je kružio odmah sam zamislio kao suprugu koja mu, sva očajna govori da prestane i ne radi incidente, hvata za ruku i pokušava ga odvući, ali on kao i svi muškarci, ne popušta nego prkosno, izazivački, sa sigurne udaljenosti gleda u našem smjeru dobrih par minuta. Tek kad smo odmakli i ostavili ih daleko po krmi, p

Dani su odmicali, vjetrovi se izmjenjivali, a mi smo čekali. Ovdje jugo puše nesmetano od obala Afrike i nesmiljenom žestinom udara u ove obale. Porat u kome smo se vezali potpuno je otvoren za sve vjetrove južnog kvadranta, tako da smo i u luci imali problema. U jednom srazu pukla je ograda drugog broda koji je za nas bio bočno vezan, pa smo se morali i premjestati da u miru vidamo rane. Ipak, puno lošije su prošli decki koji su na remorkerima s kavezima sve te dane ostali vani, oni jednostavno za sve vrijeme lova ne mogu u luku, njima je batiti more ma kakvo ono bilo. Ovoga puta bilo im je užasno, pogodilo ih je ono sto zovemo more devet u izvještaju za pomorce. To je otprilike najviše sto se more u ovom dijelu svijeta moze naljutiti. Pet dana nisu ništa mogli skuhati, iako je tih dana i

Jacques-Yves Cousteau, Živo more: „...Zašto smatramo oceane samo skladištem hrane, ulja i minerala? Mora nisu neki bogati dućan kao što mi, zasljepljeni svojim užitkom nad onim što se dolje nalazi mislimo! Najveće bogatstvo mora nije materijalne prirode, nego je ono neiscrpan izvor nadahnuća i ugode sto ih od njega dobivamo. Pa ipak, izlažemo se opasnosti da ga zauvijek izgubimo, i to baš u trenu kad izučavamo znanosti o moru koje nas uče kako da živimo s njime u zagrljaju...“ Slijetanje u raspjevani Napoli proteklo je s ugašenim svjetlima u kabini zrakoplova, i tako nas je pilot počastio prekrasnim pogledom na uspavani grad podno Vezuva. Brzo smo, malim Fiatom, širokim ulicama odjedrili na jug, auto-putem što prati poznatu Costieru Amalfitanu, jedan od dragulja talijanskog turizma. Po

Samo kad spomenemo Vis, dignu nam se jedra na glavi (a šta bi tek bilo da znamo jedrit!). Jedno ljeto smo s djecom i našom karampanom od broda Betalinom proveli na južnim klifovima otoka i vozili se livo-desno od Rukavca na istoku do Stupišća na zapadu pa nikako uteć jer su na obje strane nadirali golemi valovi od tramuntane koja je nekoliko dana Vis držala u opsadnom stanju. Nestalo nam je i nafte, ali nema straha na moru, uvijek ti netko pomogne. ZATOČENI TURIZAM I tu pod klifovima je bilo lipo, bonaca, i protegnuti blagi valovi mrtvog otvorenog mora čak i dugo nakon što je tramuntana kalmala. Kad smo konačno uspjeli proć na jednu stranu i primaknit se Visu i Komiži pa malo odmorit po kaletama i konobama, saznali smo za krepat od smija da je malo tko tih dana otplovio s Visa jer

Ljeto 2018. će se svakako pamtiti po temperaturi mora od 26 stupnjeva prije ljeta, na samom početku lipnja, a pravo pravcato ljeto s usponom temperature prema 30C osjetilo se već u svibnju. Turistička sezona startala je ranije nego ikad, s uranjenim Uskrsom za prvoaprilsku šalu 1. travnja 2018. A za Prvi maja (1. svibnja) počeli smo već razmišljati o početku zime na prvi dan ljeta. Svi se pitaju, pomalo i prestravljeno, što nas još čeka, ali možda bi trebalo biti vidovit i projicirati ovdašnji turizam prema meteoprognozama, što bi Hrvatskoj donijelo ono što se stalno čeka, a to je cjelogodišnja sezona. No i to je čista improvizacija, nepredvidiva „politika“ jer nema toga što danas ne utječe na suvremena turistička kretanja. Tako da ni previsoke temperature nisu baš dobrodošle, planetarne

Šćedro, od 1968. godine zaštićen u kategoriji značajni krajobraz, otok je iznimne ljepote, smješten uz južnu obalu Hvara i udaljen 2,7 km od mjesta Zavala na otoku Hvaru. Površina mu iznosi 8,36 km2. Šćedro od Hvara dijeli Šćedorski kanal, a od Korčule – Korčulanski kanal. Pored Hvara, Šćedru najbliže kopno jesu otočići Lukavci – tri otočića oko 3 km zapadno od Šćedra. Ime Šćedro dolazi od štedri, što na staroslavenskom znači milosrđe jer otok „milosrdno“ nudi brodovima dvije duboke, dobro zaštićene uvale pogodne za sidrenje. Latinski naziv za Šćedro jest Tauris iz čega proizlaze talijanski Tauricola ili Torcola pa se u povijesnim zapisima otok zvao Torkola. To je otok izrazito razvedenih obala i pokriven karakterističnom sredozemnom vegetacijom makije i šume alepskog bora. Prema