Jedna je od onih vrsta koje ljudi često primijete, a da ni ne znaju što su zapravo vidjeli. I ova je hobotnica isključivo pelagička, živi u otvorenom moru i nikada ne dolazi do morskog dna.
Prvi primjerci u Jadranu zabilježeni su još 1847. godine, no uvijek se smatrala izuzetno rijetkom, osim u pojedinim godinama kada bi se, zbog specifičnih hidroloških uvjeta, pojavila u većem broju. Danas se zapravo viđa relativno često, a vjerojatno je i ranije bila češća nego što mislimo, samo nije bilo kamera da to dokumentiraju.
Pretpostavlja se da ima vertikalnu migraciju, danju boravi dublje, a noću se približava površini. Inače preferira toplije more, pa se u Jadranu najčešće viđa u toplijem dijelu godine, i to isključivo kada zaluta u plićakili se ulovi plivaricom.
Ženka ove vrste može narasti do 2 metra duljine (do 10 kg), dok je mužjak i do 100 puta manji, svega 2,4 centimetra! To je najveća razlika u veličini između spolova u životinjskom svijetu! Samim time i izgledaju vrlo različito, a zbog sićušnosti se mužjaci mnogo teže uočavaju od krupnih ženki.
Napomena: ovako veliki primjerci nisu do sada viđani u Sredozemnom moru nego samo u Atlantiku.
Mužjaci ugibaju odmah nakon parenja, a ni ženke ne žive dulje od godinu dana. Na sebi nose više od 100.000 jaja, pričvršćenih na vapnenačku tvorbu koju drže bazama leđnih krakova.
Leđa su joj tamno purpurno-plava, a trbuh srebrnast. Na glavi su vidljive dvije bijelkaste pore, koje koristi za kemijsku orijentaciju i lov u pučinskom moru.
Najprepoznatljivije obilježje je veliki plašt koji povezuje stražnje krakove, zbog čega je na drugim jezicima poznata kao „hobotnica pokrivač“. Kada osjeti prijetnju, raširi taj plašt kako bi izgledala veće i zastrašujuće. Ako to ne uspije, može odbaciti dio plašta, koji ostaje lebdjeti i zbunjuje predatora, dok ona pobjegne.
Nezrele ženke i sitni mužjaci nemaju plašt i vrlo su ranjivi u otvorenom moru, pa koriste drugačiju strategiju obrane, otkidaju otrovne krakove žarnjaka – portugalske lađice (na koju su imuni) i drže ih u prijanjalkama gornjih krakova kao oružje protiv predatora.
Talijanski znanstvenici analizirali su želuce velikih riba i zaključili da su bobuljci važan plijen za iglane (T. belone), ali su ih pronašli i u prehrani tuna, igluna i morskih pasa. Takva istraživanja zapravo su najpouzdaniji pokazatelj njihove veće brojnosti, jer ih je u prirodi teško uočiti izravnim opažanjem. Hrane se sitnim ribama, rakovima i pelagičkim puževima.
Neki su znanstvenici donedavno sumnjali da možda imamo dvije vrste bobuljka, uz T. violaceus i T. gracilis iz Indijskog oceana, koji ima drugačiji uzorak pjega na plaštu. Jedna takva jedinka navodno je viđena u Rovinju 1937. godine i kasnije na drugim područjima Sredozemlja. No genetske analize provedene posljednjih godina opovrgle su tu hipotezu, i možemo za sada kazati da imamo samo našeg bobuljka – T. violaceus.
Tekst: Pero Ugarković
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije