Rođakinja naše plemenite periske — na prvi pogled slična, a ipak toliko drugačija — sve se češće može vidjeti u podmorju Jadrana. Donedavno gotovo nepoznata, ili bolje rečeno neprepoznata, čak i među morskim biolozima, dugo se smatralo da je riječ o istoj vrsti, našoj dobro poznatoj plemenitoj periski. Pogreška je razumljiva: mlade jedinke doista izgledom jako sliče. No, kako rastu, razlike postaju jasne. Zrakasta periska lako se prepoznaje po svojim izraženim radijalnim rebrima i dugim izraslinama koje joj daju prepoznatljiv, gotovo drevni izgled.
Zrakasta periska (lat. Pinna rudis), poznata i kao gruba periska zbog značenja riječi rudis – „hrapav“ ili „grub“ – zapravo nimalo nije gruba. Naprotiv, njezina narančasto-smeđa ljuštura, obrasla pravilno raspoređenim izraslinama, pravi je ukras podmorja. Ljepotom nimalo ne zaostaje za svojom slavnijom rođakinjom, plemenitom periskom (Pinna nobilis), a s ponosom nosi ime svog roda — „periska“, od latinske riječi pinna, što znači pero, krilo ili peraja.
Ova vrsta obitava u Atlantskom oceanu, od Biskajskog zaljeva do zapadne Afrike, uključujući otoke Makronezije, te u cijelom Mediteranu. Kao suptropska, termofilna vrsta, zrakasta periska posebno voli toplije more. Nije stoga čudno što se posljednjih godina sve češće bilježi u Sredozemlju, čija se temperatura neprestano povećava — osobito u njegovom istočnom dijelu, gdje je nekad bila prava rijetkost.
Zanimljivo je da se širenje zrakaste periske vremenski poklapa s masovnim uginućem plemenite periske. Na mnogim je lokacijama, gdje je plemenita periska nekada dominirala, sada njezina „gruba“ rođakinja preuzela glavnu ulogu. U trenutku kad je projekt „Očuvanje plemenite periske u Jadranskom moru“ uključio građane u bilježenje opažanja, zrakasta je periska zapravo — ponovno otkrivena.
Danas se bilježi diljem Jadrana, osobito u njegovom južnom i srednjem dijelu, što se poklapa s njezinim širenjem iz zapadnog Mediterana. U Jadranu najčešće živi pričvršćena za stijene, u uskim pukotinama s malo sedimenta, gdje se čvrsto drži svojim snažnim bisusnim nitima. Čini se da njezine ličinke preferiraju takva staništa — možda kao evolucijsku prilagodbu u odnosu na plemenitu perisku, koja je stoljećima vladala mekim, sedimentnim dnima.
Na drugim lokacijama u Atlantiku i Mediteranu, zrakasta periska pokazuje iznenađujuću prilagodljivost: može rasti u sedimentu, među valuticama, unutar livada posidonije, na koraligenu pa čak i u morskim špiljama. Za razliku od svoje rođakinje, ima širok spektar staništa. Osim toga, češće se nalazi na otvorenijim mjestima s jačim morskim strujanjima, no njezine su populacije obično rjeđe – ponekad tek jedan primjerak na 100 m² (kao što je slučaj na Balearima). Plemenita periska, s druge strane, znala je doseći rekordne gustoće od čak 50 jedinki na istoj površini, primjerice u Velikom jezeru na Mljetu.
Ostaje pitanje: hoće li ta „nova“ periska iskoristiti nestanak svoje rođakinje i naseliti njezina zaklonjena, sedimentna staništa – bogata hranom i mekom podlogom? Ili će, možda, obje vrste jednog dana ponovno koegzistirati? A tko zna – možda priroda stvori i neku „treću“ vrstu, spoj obiju.
Odgovore na ta pitanja možda ćemo dobiti kroz nekoliko narednih godina… a možda tek buduće generacije.
Plemenita periska bila je simbol Mediterana, svjedok vremena kojeg se mnogi još sjećaju. Danas se borimo za njezin opstanak, no situacija je kritična: populacija se drastično smanjuje i prijeti joj potpuni nestanak. Možda je upravo zrakasta periska došla da nas podsjeti kako se priroda ne predaje lako — da se u njoj uvijek nađe „zakrpa za svaku krpu“. Možda nas želi utješiti i pokazati da, koliko god mislili da vladamo morem, zapravo smo samo svjedoci njegovih čuda.
Tekst: Jelena Kurtović Mrčelić
Fotografije: Projekt Očuvanje plemenite periske (Pinna nobilis) u Jadranskom moru, Jelena Kurtović Mrčelić
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije