Ovaj put red je na mujači (Ocythoe tuberculata), pelagičkoj hobotnici koja nikad ne dodiruje morsko dno. Živi u gornjim slojevima otvorenog mora, najčešće između 100 i 200 metara dubine, pa je rijetko tko ima priliku vidjeti uživo. U Jadranu se najčešće nađe kada je plivarice zahvate mrežom zajedno sa srdelama.
Da bi zadržala neutralnu plovnost ima poseban organ ispunjen plinom, jedini takav među svim glavonošcima. Uz to, može se kretati mlazom vode u više smjerova, a snažni prednji i stražnji krakovi daju joj iznimnu pokretljivost i lakoću manevriranja u otvorenom moru.
Na njihov trag najčešće nailazimo posredno, u želucima tuna, igluna, morskih pasa i dupina, što pokazuje da su puno brojnije nego što se čini. Jedu sitne ribe i rakove, ali znaju pojesti i želatinozne organizme poput salpi. Zanimljivo, upravo se u salpama skrivaju mlade ženke i mužjaci, koristeći njihova tijela kao pokretna skloništa.
Jedna ženka ulovljena u Turskoj nosila je u sebi gotovo milijun jaja, više nego ijedna druga vrsta hobotnice na svijetu. Nosi ih u sebi sve dok se ne izlegu male paralarve, pa možemo kazati da doslovno “rađa” žive hobotnice.
Odrasle ženke mogu dosegnuti gotovo metar duljine, dok mužjaci narastu oko deset centimetara.
Prvi ju je opisao prirodoslovac Constantine Rafinesque, nazvavši je “vrlo neobičnom životinjom, većom od ljudske glave i teškom oko sedam kilograma”. Ulovili su je sicilijanski ribari i donijeli mu živu, a i sat vremena nakon izlaska iz mora “bila je žestoka, pokušavala ugristi” i “neprestano mijenjala boju, iz bijele u jarko crvenu kad bi se uznemirila ili bila na samrti“.
Mujača je rasprostranjena u svim toplim morima svijeta, a u Jadranu je prvi put zabilježena početkom 20. stoljeća. Nakon toga tek se povremeno lovila i rijetko prijavljivala, no posljednjih se godina broj nalaza znatno povećao, vjerojatno ne zato što ih je više, nego zato što smo mi bolje povezani, uvijek s mobitelom u ruci, a mediji spremno objavljuju svaku dojavu iz mora.
Mujača nema nikakvu ulogu u ribarstvu ni komercijalnu vrijednost, pa tako ni svoje recepte. Jedini poznati slučaj da znam da ju je netko pojeo je bio Rafinesque još 1811. g. Nakon što je proučio živu hobotnicu, skuhali su je i zapisao je da mu je “bila dobra kao i svaka obična hobotnica”.
Tekst: Pero Ugarković
Foto: Rino Stanić
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije