U prošlom članku pisali smo o potopljenom gradu Sipru koji uranja i izranja iz mora u mitskom pejsažu sjeverozapadne Istre. Na kopnu i u njegovom podmorju provode se znanstvena istraživanja pa sve više znamo utemeljenih činjenica o životu Sipra bez obzira na mitske priče koje mašta povezuje s njim. Mitovi i legende o potopljenim gradovima i zemljama koje je more progutalo u davnoj prošlosti oduvijek privlače ljudsku maštu. Najpoznatija od njih je legenda o Atlantidi. Legendu je prvi zapisao grčki mislilac Platon u svojim djelima Timej i Kritija polovicom 4. stoljeća prije Krista. Platon kaže da je mudrac i pjesnik Solon legendu o Atlantidi pernio iz Egipta u Grčku polovicom 6. stoljeća prije Krista. Prema Platonu Atlantida je bila otok površinom veći od zapadne Afrike i Male Azije zajedno. Nalazila se u oceanu koji je po njoj dobio ime Atlantski ocean, s one strane Heraklovih stupova, koje mi danas zovemo Gibraltarom. Zapadno se nalazio kontinent, današnja Amerika, a do kojeg se moglo doploviti preko sigurnih luka Atlantide. Kad su bogovi dijelili međusobno zemlju Atlantida je pripala Posejdonu. U sredini otoka nalazila se planina i plodna ravnica s bogatim urodom, i to dva puta godišnje, svih zemaljskih plodova i biljaka. Otok je bio bogat rudama, kao i mitskom rudom orihalkom koja je vrijedila samo nešto manje od zlata. Posejdon je stvorio i dva izvora vode, jedan topli, a drugi hladni. Zaštitio je otok i svoju ženu Kleitu i djecu tako da je uokolo otoka napravio dva prstena zemlje i tri prstena mora pa nitko nepoželjan nije mogao doći do središta otoka.
Idealizirana vizija Atlantide, ilustracija je preuzeta s
Otokom su mudro i mirno vladali njegovi sinovi i njihovi potomci kroz mnoge vjekove i generacije. Gospodarili su i otocima i kontinentom na zapadu, ali i zapadnom sjevernom Afrikom i Evropom. Najstariji Posejdonov sin i vladar bio je Atlas po kojem je otok dobio ime. Gospodari otoka i njegovi stanovnici bili su neizmjerno bogati. Na otoku se nalazilo sve što je bilo ikome potrebno. Mnoge stvari su na otok donesene i iz stranih zemalja jer je Atlantida bila živo trgovačko središte. U centru otoka nalazio se Posejdonov i Kletini hram napravljen od zlata, orihalka i srebra. Tu je bila i velebna palaču koju je ukrašavao svaki vladar pa je postala najraskošnija građevina na svijetu. Podignuli su brojne mostove, učvrstili kanale oko i do središta otoka, sagradili kanal za navodnjavanje plodne ravnice koji je sakupljao vodu s planine i izgradili tri luke. Svaki pojas zemlje ogradili su ogradom od orihalka, mjedi i kositra. Na otoku su brali crni, crveni i bijeli kamen od kojeg su izgradili fontane, kuće, kupališta, vježbališta i trkališta. Planine uokolo grada bile su slavne zbog svoje visine i ljepote s rijekama, jezerima, zelenim livadama i brojnim selima. Sve obilje otoka nije iskvarilo generacije vladara i njegove stanovnike. Ali kako to već biva, želja za moći obuzela je žitelje Atlantide koji su pokušali osvojiti cijelu Evropu. Spriječili su ih Atenjani sa svojim saveznicima, a Zeus ih je kaznio jednog strašnog dana i noći kada je u silnom potresu i poplavama potopio otok u morske dubine. Drevni Egipćani su vjerovali da se propast Atlantide dogodila u 10.stoljeću prije Krista. Ipak, možda je legenda o Atlantidi samo izmišljena Platonova priča s moralnom poukom o harmoničnom državnom uređenju i univerzalnim pravilima reda i poštenja koji ne dozvoljavaju agresiju na slabije, oholost i bahatost.
Atlantida na gravuri Athanasia Kirchera, Mundus Subterraneus iz 1664. S legendom.”Atlantida, danas pod morem, kako su je zamišljali Egipćani i opisao Platon”
Međutim, mnogi smatraju da je legenda o Atlantidi istinita. Razni istraživači od srednjeg vijeka pa do danas pokušavaju pronaći mjesto gdje se ona nalazila i dokazati da je jednom davno na Zemlji postojala moćna i harmonična civilizacija. Smještaju je i traže arheološke dokaze na Santoriniju potopljenom erupcijom vulkana ili u minojskoj kulturi Krete, u tragovima drevnih naroda Sicilije, Malte, Cipra, Kanara, na Bahamima i Bermudskom trokutu, Antarktici, Skandinaviji, u Sahari pa čak i na dnu Jadrana. Prije deset godina, po sredini bračkog kanala, prirodna geološka formacija učinila se nekom maštovitom roniocu poput ceste koja spaja kopno s otokom pa su je prozvali jadranskom splitskom Atlantidom što je izazvalo veliku medijsku pozornost. Za pokušaj stvaranja suvremenog mita o Atlantidi, bio je zainteresiran čak i Discovery Channel koji je razmatrao kako bi našu jadransku priču uvrstio u emisiju o morskim legendama. Koliko mi je poznato, emisija se nije realizirala ili samo naša “Atlantida” nije uvrštena u scenarij. Ali svakako je sociološki i znanstveno zanimljivo promatrati u sadašnjem trenutku kako nastaje mit ili legenda jer bez obzira na to što znamo da se radi o geološkoj formaciji još uvijek će poneko s velikim uvjerenjem reći da postoji Atlantida na dnu Jadrana.
Fotografija: Božidar Vukičević, Cropix
Tekst napisala: Tea Katunarić Kirjakov
Ovaj tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama, programa poticanja novinarske izvrsnosti.