Crvi, zapravo končasti crvići, koji se uvijaju na netom izvađenoj ribljoj utrobi ili već ubušeni u mišićno tkivo sve su češća tema koju s podjednakim žarom razvlače i morskih i slatkovodni ribolovci, u najvećem broju slučajeva nagađajući je što je to i je li opasno ili nije.
Naravno da se u razglabanju i objašnjavanju nastanka, a onda i nalaza tih crvića mogu čuti doslovno svakakvi komentari, od onih daje to po život opasan nametnik koji samo čeka da ga se pogleda pa da se preseli u ljudski organizam, pa do onih da su sve to samo ipak proteini.
Naravno, kao i uvijek većina je tih komentara paušalna i bez ikakve osnove, postavljena tek tako da bi se zadovoljio lažni društveni život na društvenim mrežama, a što je nažalost mnogima postao jedini standardni način komunikacije.
No, ako zanemarimo taj sindrom virtualne stvarnosti, problem prisustva tih crvića u ribljem tkivu ostaje, pri čemu je u ovom slučaju neznanje majka potencijalnog oboljenja poznatog pod nazivom zoonoza.
Dakle, kao i u svim ostalim sličnim situacijama dijagnostika mora biti polazna točka. U ovom slučaju dijagnostika kaže da crvići koji se vrte i migolje po društvenim mrežama imaju ime od kojeg sa strahom u kostima zaziru svi koji znaju što taj crvić može.
Riječ je o crvićima parazitskih ličinki nematoda iz roda anisakis pri čemu je najčešće riječ o konkretnoj vrsti Anisakis simplex (Dujardin, 1845).
A ovaj nametnik nije samo riblji nametnik zbog čega zapravo i jeste opasan i za nas ljude, jer smo igrom evolucijskog slučaja i mi sisavci. Naime, anisakis ima vrlo kompliciran i samo za biologe i zoologe zanimljiv razvojni put, dok je za većinu ostalih samo opasan ili barem ne baš simpatičan.
Nakon oplodnje, jajašca anisakisa bivaju izbačena u otvoreno more gdje plutaju sve dok ne završe kao hrana naivnih pelagijskih rakova koji, nakon što ih konzumiraju, anisakisu postaju prvi intermedijalni domaćin. Naravno da te naivne rakove takav obrok neće ubiti jer bi onda cilj parazita bio potpuno promašen.
Da podsjetimo, nametnici i paraziti uglavnom ne žele ubiti domaćina već se njime hraniti koliko je god to moguće. Tako anisakis svoj sljedeći larvalni stupanj prolazi u probavnom traktu sitnijih riba koje su pojele upravo spomenute pelagijske rakove.
I premda se može pomisliti da te ribe nemaju baš nikakve izglede ili barem malo slabije od rakova, larve u njima borave neopažene od stane domaćina. Te ribe praktički nisu ni svjesne bilo kakvog poremećaja jer anisakis još uvijek želi zapravo samo stići do krupnijeg organizma.
Tako ovaj nametnik nastavlja svoj razvojni put u utrobama glavonožaca i krupnije ribe koje, hraneći se invadiranim sitnijim ribama, i same postaju domaćini ovom po svemu neuništivom nametniku.
No to je ipak predzadnja postaja u njegovom razvojnom putu jer anisakis cijelo vrijeme zapravo samo čeka svog zadnjeg domaćina, nekog morskog sisavca kako bi konačno završio svoj razvojni ciklus. U morskim se sisavcima ovaj parazit sada potpuno razvijen uspješno razmnožava. Jaja, kao konačan plod takve parazitske ljubavi, bivaju izbačena u otvoreno more, a domaćin sustavno i potpuno razoren.
I tu bi se priča o anisakisu završila da ne postoje ribari i ribolovci koji anisakisa povremeno dovuku na suho gdje ga čekaju nebrojeni recepti od kojih ga neki, ukoliko ga se baš ne primijeti pretvaraju u spomenute ‘samo proteine’ dok ga neki od recepata pretvaraju u nezamislivo strašnu komplikaciju.
Naime, na naš užas, premda nismo morski, ipak smo sisavci, tako anisakis ukoliko živ dospije u naše tijelo može nastaviti svoj razvojni put jer smo i mi, a što je stvarno pravi užas, podložni anisakidozi. A rješenje je jednostavno. Ribu treba ili dovoljno dobro termički obraditi ili je prethodno duboko zamrznuti čime se potencijalni problemi vezani uz neželjeno anisakis podstanarstvo u potpunosti rješavaju.
U situacijama u kojima se konzumira nedovoljno termički obrađena riba, larve vrlo lako mogu dospjeti u naš organizam, nakon čega u pravilu nastaju vrlo ozbiljni problemi. Dakle, jedući suši ili sashimi nije se uopće teško invadirati anisakisom. Tome svakako pogoduje i činjenica da na naše tržište dolazi velika količina ribljeg mesa s raznih krajeva svijeta, u različitim oblicima, što naravno, samo pogoduje mogućnost kontakta s ovim nametnikom.
Naravno da će mnogi sada reći da se kod ribe zapravo jede mišićno tkivo, a ne utroba, što zapravo i jeste istinito, no istovremeno ne isključuje mogućnost oboljenja. Istina je da anisakis nastanjuje riblju utrobu koja se u pravilu ne konzumira. Isto tako, ako se ulovljena riba koja je invadirana anisakisom na vrijeme očisti, šanse da se anisakis unese u organizam postaju jako male. No ako se riba ne očisti odmah, anisakis u trenutku kad postane svjestan uginuća svog domaćina, trenutno početi napuštati trbušnu šupljinu prelazeći u mišićno tkivo.
Osim sportskih i rekreacijskih ribolovaca i to onih koji su svjesni ove činjenice, nitko drugi, a pogotovo gospodarski ili privredni ribolovci, svoje ribe ne čiste odmah po ulovu. Tako su šanse da anisakis iz trbušne šupljine prijeđe u mišićno tkivo gdje predstavlja vrlo ozbiljnu i konkretnu opasnost, neizmjerno velike. Inače ovi paraziti mogu biti i crvoliki ili valjkasto-bobičasti, ubušeni u mišićje ili kožu dok se u trbušnoj šupljini mogu vidjeti isključivo kao spiralno savijeni, srebrnkasto-bijeli crvići.
Naravno, po uginuću ribe takva se crvolika forma može vidjeti i u mišićnom tkivu. A broj ribljih vrsta koje anisakis koristi kao privremene domaćine je ogroman. Prema nekim statistikama je utvrđena invadiranost riblje utrobe ovim, ali i drugim ektoparazitima kao i tkivnim parazitima, kod čak 90 posto analiziranih ribljih vrsta. U Jadranu je prisutnost larvi ovog nametnika zabilježena prvi puta prije tridesetak godina, no najnovija istraživanja pokazuju intenzivno širenje ovog nimalo bezazlenog nametnika.
Najveći broj invadiranih riba pronađen je u obitelji šnjuraka, što ne iznenađuje jer i J. Basioli prije više od trideset i pet godina govori o neomiljenosti šaruna upravo zbog ovih nametnika koji se mogu naći i vidjeti u trbušnoj šupljini. Nažalost invadiranost ovim, ali i drugim ektoparazitima, te tkivnim parazitima, ne samo u laboratorijskim uvjetima pronađena je i na škrpinama, oslićima, te brojnim drugim talnim vrstama kao i kod plave ribe, a posebno kod inćuna.
Svakako valja naglasiti da čak i termički obrađene ličinke anisakisa mogu izazvati neke alergijske reakcije, u prvom redu gingivitis i bronhijalni spazam.
Rendgenski snimak zoonoze
Općenito gledano, zoonoze, dakle oboljenja kod kojih se paraziti poput anisakisa nalaze u mišićnom tkivu ljudi, se iznimno teško liječe. I premda su delicije od sirove ribe općenito vrlo tražene i nadasve ukusne, osobno ih ne bih preporučio, tim više što nisu u tradiciji mediteranske kuhinje kojoj ipak potpuno pripadamo, i to pogotovo ako na meniju nije riba koju ste sami ulovili i za koju znate kako je po ulovu tretirana.
Tekst i foto: Boris Bulić, naudici.com