Još prije 7-8 godina sam prvi put čuo za ovu ribu, i nikad mi nije bilo jasno zašto se diže tolika fama oko nje.
E pa priča počinje ovako, rano jutro u listopadu, more još uvijek toplo, ali gosti već odavna otišli. Ležim u klasičnoj zasjedi u plićaku kraj žute kuće u Makarskoj sa malom 90-tkom i pratim jednu komarču od možda nekih 200g, ne pucam jer mi je premala. Na jednom s njene desne strane iz plićaka kao grom doletjela je srebrna velika riba, po mojoj procjeni 1-1,5kg i bum… komarči je rep bio otrgnut, a ona se grčevito trudila sakriti u stijene. Rep je plutao otkinut ispred mene u oblaku sitnih ribljih ljuskica i zaista mi nije bilo jasno što se dogodilo, naravno nisam znao o kojoj ribi se radi i kako to da brutalno osakati ribu i ostavi je. Nakon lova odem do prijatelja koji je lokalni ribar i ispričam mu uz kavu šta mi se dogodilo, na što on samo kaže „Znači sotona je još tu“.
E sad pitam zašto baš taj naziv i čemu toliko gorčine prema jednoj ribi, na što mi on pokaže članak o STRIJELKI, ribi koja je u Jadran došla da ostane. Prikupljam informacije o njoj munjevitom brzinom i kreće moja zaluđenost ovim brutalnim predatorom, već te sezone ubijam prvu, a u idućih par godina većina njih koja dolazi u domet moje puške ide put škrinje. Strijelka sakati druge ribe skoro pa iz zabave, ubija kad se i ne hrani, obično se zadržava u ulazima u luku ili u boćatim vodama gdje rijeka ulazi u more (ušće Cetine, Neretve…), a tu se love i najveći primjerci.
Najčešće se lovi spining tehnikom na umjetnu iglicu ili popera, ali živoj panuli male iglice ili cipla ne može odoliti. Također, uspješno se lovi puškom na čeku i to dolazi uglavnom u čoporu po par komada na lovca. Pošto sam inače kuhar, bilo mi je intrigantno iskoristiti njeno meso jer obično komadi koji se ubijaju su već oko jednog kilograma.
Nakon eksperimenata sa kuhanjem u vakumu, sushi i sashimi verzija i klasičnih gradela jedan prijatelj, također kuhar daje mi vrhunsku ideju o sušenju „na bakalar“ koja mijenja moj pogled na strijelke, pa vam recept o sušenju donosim dole niže. Od tad svaki post u prođe uz kuhanje ove moćne ribe umjesto bakalara te me podsjeti koliko je sve prolazno pa da i ovom vrhunskom netko veći često „uzme mjeru“ i vrati milo za drago.
SUŠENJE STRIJELKE
Recept i slike sušenja bijele ribe sam uzeo od kuharskog majstora Luke Radića iz restorana Antonijo u Rogoznici. Luka to radi godinama uglavnom od oslića ili mola s parangala ali evo, meni se i strijelka pokazala vrhunska.
Strijelku odvojimo od glave, rastvorimo na leptira prema leđima i odvojimo glavnu kost do 2/3 repa.
Solimo je krupnom soli (1kg ribe oko 400g soli), te joj okrenemo stranu kože prema gore.
Strijelku stavimo na rešetku, najlakše na onu koju imamo u pećnici te s gornje strane stavimo neki uteg da je malo pritisne i da se sa soli izvuče početna količina vode iz ribe.
Ostavimo je u hladnjaku 24 sata, nakon toga je raširimo i ostavimo na hladnom zraku u mačkaduru ili vreći za sušenje oko 20tak dana, najbolje u vrijeme bure.
Tako osušenu je možemo držati i u zamrzivaču do prvog korištenja.
TU JE I LINK na video našeg Luke koji vas vodi korak po korak.
Strijelku kuhamo kao i bakalar.
Tekst: Jadran Grančić
Foto: Luka Radić i Ante Klinac