Koralj je životinja, niži beskralježnjak s vapnenastim skeletom i mnogobrojnim polipima bijele boje. Činjenicu da je koralj životinja znanstvenici su otkrili tek u 18. stoljeću, a do tada je vladalo vjerovanje da je riječ o biljci koja se stvrdne kad se izvadi iz mora. Kolonije koralja žive prirasle na kamenu podlogu, krošnjom prema dolje. Da bi narastao do komercijalne veličine koralju treba više desetaka godina.
Dubine na kojima obitava su od 30 – 300 metara, obično na južnim stranama otoka, a odgovaraju mu lokacije gdje je more čisto s izraženim morskim strujanjima koja donose hranu – planktone. Ime mu potječe od grčke riječi koralion što znači «kći mora». U Jadranskom moru živi čak pedesetak vrsta koralja, a najpoznatiji je crveni koralj iz roda Corallium rubrum. Koraljarstvo u Hrvatskoj ima dugu povijest koja datira iz 13. stoljeća kada se koralj vadio u okolici Zlarina.
U početku koralj se vadio uz pomoć inženja ili Andrijinog ktiža. Ispod tog drvenog križa bio je veliki kamen, a na svakoj strani bile bi mreže ili rasukani konopi. Kada bi se križ vukao po dnu, lomio bi grane koje bi se zaplele u mreže ili konop koje je inženj vukao za sobom. Ovaj način lova bio je izrazito neučinkovit jer je veći dio koralja ostao slomljen na dnu. Potkraj 19. stoljeća na koralje su išli teški ronioci sa skafanderom, što je povećalo učinkovitost lova, no zbog nedostatne opreme česte su bile tragedije ronioca. Ronioce je tada na posao sa zebnjom ispraćao cijeli otok, a zidovi crkava u Zlarinu prepuni su zavjetnih grana koralja.
Već vrlo rano spominju se Zlarinjani kao dobri pomorci i ribari. Humanist Juraj Šižgorić naziva Zlarin otokom punim riba. Još prije nego što je Zlarin s ostalom Dalmacijom došao pod mletačku vlast, njegovi su stanovnici bili poznati kao koraljari, a njihov se koralj prodavao u Dubrovniku, Napulju i na Siciliji. U XVIII. stoljeću Zlarinjani love koralj pretežno za venecijansku obitelj Galbiani, koja je držala u zakupu taj lov u svim morima Mletačke Republike. Tek od početka XIX. stoljeća Zlarinjani slobodno love koralje. Pod francuskom upravom u Dalmaciji zakupnici su bili dužni da u lovu koralja angažiraju isključivo Zlarinjane. Oni su za taj lov ponekad opremali i do šesnaest brodova sa osamdeset mornara koji su lovili na prostoru od Kornata do Boke Kotorske. Zlarinjani su se stoljećima isticali i kao vrsni pomorci; jedan od njihovih najpoznatijih kapetana bio je Antun Manoš, koji je 1883. godine nastradao blizu albanske obale. Nakon propasti jedrenjaka zlarinski su pomorci prešli u službu na parobrode kao kapetani, peljari i mornari.
S današnjom lakom ronilačkom opremom ronjenje je sigurnije, no koralj je izlovljen pa se do njega treba roniti sve dublje, najčešće dublje od 80 metara. Kako bi se koralj zaštitio, zabranjeno ga je loviti od 1. prosinca do 1. travnja. Za izlov ove ugrožene vrste u Jadranu koncesiju ima samo osam ronioca. U Francuskoj se pokušalo i sa uzgojem koralja, no zbog sporosti rasta (oko 6 mm godišnje) uzgoj je potpuno neisplativ, premda nije nemoguć.
Nakit od koralja je izrazito cijenjen i tražen i ne ovisi previše o modnim trendovima. Odlično se uklapa sa starim srebrom i zlatom. Cijenu koralja određuje debljina grane, klasa i boja koralja. U svrhu izrade nakita moguće je iskoristiti gotovo svaki komad koralja. Kada se koralj izvadi iz mora prvo se mora očistiti od vanjskog mekog dijela. Tako dobivena grana koralja siječe se prema debljini. Deblji koralj se koristi za izradu većeg i skupljeg nakita pa mu je i cijena veća.
Posljednja faza obrade je poliranje koje često ima i više od pet faza, ovisno o sjaju kojeg nakit treba dobiti. Bez obzira na mogućnost strojne obrade i danas se mnogi unikatni primjerci koraljnog nakita rade ručno, pa za to treba puno vremena, vještine i strpljenja. Mnoge obitelji se obradom koralja bave godinama i generacijama. Na Zlarinu Vinka Lukin i danas ručno radi nakit od koralja na isti način kao i prije četrdesetak godina pa joj za izradu jedne ogrlice treba i nekoliko dana. Na Korčuli postoje obitelji koji se obradom koralja bave već treću generaciju pa u starom gradu imaju svoje radnje Kolja i Rikard Skeleta te Irena Kaštela.
Kada se koralj zagrije na visokoj temperaturi, njegova boja se pretvori u bijelu, ali ne promijeni oblik. Po tome možemo prepoznati da je koralj pravi, a zbog svojstva bijeljenja na višim temperaturama čest je običaj kupovine koraljne rukavice djeci kako bi rukavica bila indikator eventualne povišene temperature.
Tekst: Luka Kolovrat / Damir Višić
Foto: Marino Kvarantan i arhiva
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije