Dio smo Europe koja je postavila svoje prioritete, 30% mora u nekom obliku zaštite, a čak 10% u strogoj zaštiti. Kada znamo da je u našem dijelu Jadrana svega 1% mora strogo zaštićeno pitamo se da li smo mi Hrvati spremni za zone bez ribolova kad do sada sami nismo shvatili da su one ključ održivosti ribolova, ali neposredno i turizma, naše temeljne gospodarske djelatnosti?
Imali smo ih i u drugim državama, često rotacijske prirode pa su se svi držali pravila. Nadzor je bio strog, jer uz službenike, nadzirali su se međusobno i ribari. Svi su se držali pravila, a onda je odjednom sve krenula naopako. Zašto naš čovjek više ne mari za očuvanjem ribljeg fonda? Možda zato što više nije gladan ribe već je gladan novca. Industrijalizacija je osuvremenila ribolov, a onda je informatizacija dala ubilačke alate kojima riba pobjeći ne može. Dubinomjeri, skeneri, kamere i kojekakva čudesa ribu nađu kad je čovjeku s tradicionalnim alatima to bilo teško. Trebalo je mnogo iskustva, truda, odricanja i rada da bi se ulovila ista količina ribe. Danas se eto, možda zbog pohlepe, a možda zbog manjka kontrole, lovi sve više.
A svatko tko razumije da kad se žanje, i saditi se treba, razumije i da ribu čuvati treba da bi je bilo. Zone bez ribolova ključne su za oporavak ribljeg fonda i to su potvrdili primjeri iz prakse mnogobrojnih zemalja diljem Mediterana, a imamo i nama blizak primjer Jabučke kotline. One mogu biti velike, male, uz obalu, i na pučini, a riba tamo raste, razmnožava se, i opet raste, da bi u konačnici dala što više pomlatka koji se prelijeva u okolno područje. Tamo naš ribar loviti može, tamo je žetva, a u zoni prirodno uzgajalište, potpuno očuvani morski ekosustav koji živi bez dohrane, bez lijekova. Takva riba mora da je vrhunska! Iskustva tih zona pokazuju da je porast brojnosti i veličine ribe vidljiv već nakon 3 godine, a s vremenom samo raste.
Međutim ključan je nadzor, stroga pravila i stroge kazne za sve prekršitelje. Ponovo pitanje, jesmo li spremni? Savjesni ribari da, prekršitelji najčešće pod krinkom dozvole za rekreativni ribolov ne, i nikad neće jer njima do ribe stalo nije. Ako piljiš granu na kojoj sjediš, nije dobro, a kad ti tu granu pilje drugi, i ne radiš ništa da to zaustaviš, i tako svi, onda mora da smo ludi narod. Naše more, i naša riba, odgojili su generacije i generacije Hrvata, naročito otočana koji su, koristeći mudro dostupne resurse, opstali na ovim prostorima. Vrijeme je da ponovo aktiviramo taj „mudri gen“ kako bi našoj djeci ostavili svijetlu budućnost i more puno ribe.
Tekst: Jelena Kurtović Mrčelić
Fotografije: Nacionalni park Calanques, Francuska
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije