U studenom prošle godine na stranicama Gorgonije objavili smo kratku priču o omiškoj luci kroz povijest. Dapače, nismo se držali samo one „službene“ povijesti već smo otišli i u onu malo „manje službenu“ koja živi negdje na granici s legendama i mitovima. Priču o Omišu odvukli smo čak do Homera, Odiseja i divljih Lestrigonaca. Naravno, taj dio je napisan s ciljem hvatanja pozornosti čitatelja ali i radi činjenice da se ta priča već našla u tzv. znanstveno-popularnoj literaturi. Međutim, nismo zaboravili ni prapovijesni i antički Omiš (Oneum), ni onaj srednjovjekovni pod vlašću knezova Kačića i Nelipića, kao ni onaj pod vlašću Venecije i tako sve do naših dana. A sve to s ciljem da po tko zna koji put ukažemo na bogatstvo i razmolikost omiške, i općenito hrvatske, povijesne baštine. Iz toga bogatstva naslijeđa izlaze isto tako bogate i brojne mogućnosti njegove prezentacije. Nažalost, u Omišu danas baš i nije tako. Tamo se iz prošlosti ne uči. Točnije, to ne rade oni koji su na to prvi pozvani.
Naime, veliki dio omiške povijesti obilježen je povezanošću toga grada s morem i kanjonom Cetine, a sveden je na – gusare. Gradska turistička zajednica tu gusarsku povijest naziva „ponosnom“, a gotovo svako ljeto pred gradskom lukom se uprizoruje pomorska bitka s Mlečanima. Moramo citirati jednu od objava – „Ovaj jedinstveni događaj, koji predstavlja rekonstrukciju stvarne povijesne bitke između omiških gusara i Mlečana koja se odigrala u 13. stoljeću, temeljeći se na povijesnim činjenicama doprinosi stvaranju prepoznatljivog brenda Omiša kao gusarskog grada te razvoju kulturnog turizma omiškog i šireg područja.“ Ove godine otvorilo se i tzv. Gusarsko ljeto, a gusarska pošast proširila se i na Pučišća na Braču. Izgleda kao da i tamo nema povijesti i kulturne baštine!!?? A nije baš tako.
A spomenuti „jedinstveni događaj“ nije ništa drugo nego jedan najobičniji, blago govoreći, ljetni maskembal koji s povijesti i baštinom nema gotovo ništa. A šteta, jer košta. Volio bi da mi netko objasni kakve veze kapetan Jack Sparrow (popularni lik iz diznijevske multimilijunske franšize, kojega jako dobro utjelovljuje Johnny Depp) ima s Omišem i njegovim gusarima. Naime, veliki broj tih omiških ljetnih gusara se prilikom „maškaravanja“ najviše oslanja na tog prilično zanimljivog i osebujnog lika. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv ljetnih zabava za turiste i domaće, promocije ili želje za zaradom ali sve to zajedno nema nikakve veze s omiškom poviješću i baštinom čije smo male dijelove opisali prošle godine u priči o omiškoj luci – s razlogom. Na kraju krajeva, današnji omiški „Sparrowi“ su izmišljene maškare dok su npr. Malduk, Osor, Pribislav, Miroslav, Nikola i svi njihovi Kačići itekako povijesno utemeljene osobe. Posjetite li, napokon probuđeni, omiški Gradski muzej, vidjet ćete još puno toga isto tako povijesno utemeljenog.
I sad dolazimo do pravog problema. On je samo manjim dijelom u ovoj ljetnoj šarenoj povorci karipskih gusara koji se u prvom redu dobro zabavljaju kao i oni koji ih gledaju. Što i nije tako loše. Problem je u nama tzv. stručnjacima, akademskoj zajednici, istraživačima raznih sorti… Naime, pomalo smo zakazali u pogledu istraživanja ove ranije omiške prošlosti tj. one kada gusarstvo tijekom 12., 13., pa i 14. stoljeća uistinu živi u Omišu. Teško je pronaći relevantne tekstove na tu temu, a ona je izuzetno zanimljiva i „podatna“ za različita istraživanja. Naravno, ta istraživanja radimo „za nas“ i za razvoj znanosti, ali ostanu li ona samo unutar korica različith specijaliziranih časopisa ili stručnih knjiga, u neku ruku umiru i ne žive dalje. A tada nam se događaju ovakvi „diznilendi“ koji s hrvatskom kulturnom baštinom nemaju niti jednu zajedničku crtu. I dok danas u Ninu (i Biogradu?) možemo u moru vidjeti replike starohrvatskih kondura, a sretnici na njima mogu i zaploviti tj. zajedriti, u Omišu ne možemo vidjeti tzv. omišku strijelu – sagittu (iako bi se o tome imenu dalo raspravljati)! Prije spomenuti Brač, osim brojnih drugih veza koje dijeli s Omišem je i prikaz jednog broda u crkvici sv. Luke kod Donjeg Humca – možda upravo „sagitte“. S druge strane, oglasi i reklame su puni restorana, apartmana, hotela i različitih turističkih ponuditelja s tim imenom/imenima. A brodu ni traga iako otprilike znamo kako je izgledao. Zamislite da na jednom takvom zaplovite prema Braču ili čak uđete u kanjon Cetine do Šarinog otoka gdje bi vam mogli ispričati istinitu omišku priču.
Ostaje nam nada koju sramežljivo grije i činjenica da se (barem do prije nekoliko godina) na popisu osnovnoškolske lektire znao naći i roman Alojza Majetića „Omiški gusari“ – povijesna i romansirana priča o životu Malduha (Malduka) Kačića. Naravno, vjerojatno će sada većina reći – zar to djeci stvarno treba, kome se još čitaju povijesni romani u školi! Ali ipak vjerujem, a i znam, da takvih ima. I na njih računamo u budućnosti za ovu i ostale slične morske i pomorske priče.
A u sljedećem tekstu ćete čitati o jednoj koja se nema ničega posramiti, dapače…
Tekst: Ivan Alduk
(Korištene fotografije – https://gradskimuzejomis.hr/collection/nadgrobni-natpis-kneza-miroslava-omis-staro-groblje-1235-g/
https://tehnika.lzmk.hr/omiska-strijela/
Ovaj tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama, programa poticanja novinarske izvrsnosti.