Start u Macinaggiu, za vrijeme izlaska sunca u predivno ljetno jutro, bio je za idealan za romanticnu setnju, jutarnje trcanje uz more ili filozofiranje s ekipom uz burek i jogurt, ali nije bio idealan za jedrenje jer je bila mrtva bonaca. Slika starta u kojoj brodovi bespomoćno plutaju u bonaci bila je sušta suprotnost s događajima za vrijeme regate.
Bonaca nikome nije išla u prilog, posebno zato jer smo se svi željeli požuriti prema Marseilleu u nadi da će nas što manje pogoditi jaki kontra vjetar što je najavljivan u prognozi. Klasa Mini 650, kojoj je ovo kvalifikacijska regata za Mini Transat, već je dobila skraćenje rute i cilj u okolici Toulona, kako bi se izbjeglo izvjesno orcanje u 30-40 čvorova vjetra na preostalom putu do Marseillea.
Jutarnji povjetarac iz smjera istoka nas je pogurao do Giraglie i routing nas je vodio na sjeverozapad, u očekivanju jačanja sjeveroistočnjaka. Čargo i ja smo se stavili južnije, bliže laylineu kako bismo profitirali okretanjem vjetra. Vjetar koji je došao nije bio onaj koji je najavljivan u prognozi (ah ta meteorologija!) ni u smjeru, ni u snazipa smo se cijeli dan vukli u smjeru Monaka, što je naravno predstavljalo prilično udaljavanje od cilja. No grupa je bila solidna, u njoj su bili skoro svi brodovi pa tako i naši konkurenti za postolje pa je nismo napuštali. Kito je imao 2 sata prednosti iz prve etape i nisam se zavaravao da bismo starom liscu mogli toliko pobjeći da bismo nadoknadili taj zaostatak. Cilj nam je bio ostaviti Belgijance iza sebe i zadržati prednost nad ostalim brodovima. U noći smo držali četvrtu poziciju, ali smo svi bili u vidokrugu.
Na 20-ak milja od Azurne obale, u visini Antibesa, dnevni vjetar je napokon presahnuo i počelo je noćno nadmetanje u vrlo laganim i promjenjivim uvjetima. To je tip jedrenja u kojem su jadranski šegrti prilično vješti pa se naša pozicija malo popravila iako smo i dalje bili četvrti. Pri promjeni gvardije u neko gluho doba noći, Čargo me obavještava o sjevanju na horizontu. Vidim da je sjevanje na zapadu-sjeverozapadu i sjetim se vječnog mornarskog postulata “che lampizza in ponente, non lampizza mai per niente!” (ako sjeva na zapadu, ne sjeva bez veze). U svojoj koncentraciji na mistral što nas čeka između Toulona i Marseillea, posve sam previdio da će noćas preko nas prijeći vrlo aktivna fronta. Vjetar mjenja smjer u jugozapad i počinje jačati.
Ubrzo započinje grmiti oko nas, pa stiže i kiša. Vidimo da je u floti počela masovna “bježanija” prema obali. U sasvim laganoj svjetlosti nadolazeće zore vidimo ogromni zid oblaka s mračnom, niskom podnicom iz koje tu i tamo zabljesne munja. Nema drugo, ravno pred nama je “land of mordor” pa i mi skrećemo prema obali. Ono što je slijedilo bila je klasika: pljusak i naglo jačanje vjetra. Bum! Kakvo jutro! Radim na provi, ne mogu gledati od kiše koja pada vodoravno, i pokušavam pripremiti promjenu jedara dok brod luduje. Čargo mi je došao pomoći, ali za njega koji više nije u naponu snage, to je veliki napor na rubu mogućnosti. I kada smo pripremili sve za podizanje trinkete, kiša posustaje, vjetar pada, a na zapadu se vidi razvedravanje. Osvrćemo se oko sebe. U tom kaosu uspjeli smo prestići dva broda i sada smo drugi iza Talijana! Kasnije ćemo saznati da je ovo kratkotrajno nevrijeme bilo kobno za Belgijance koji su zbog bliskog udara mulje izgubili struju na brodu i zbog toga se povukli iz regate.
Sunce i plavo nebo, lijepih 15-20 čvorova vjetra u provu pratili su nas uz otoke Porquerolles. Išlo nam je dobro: stari lisac Kito de Pavant – Made in Midi bio je iza nas i nije nam mogao ništa, a Talijanima smo se približili. Znali smo da jaki vjetar dolazi i umjesto da se za njega pripremimo u zaklonu otoka, mi smo izašli na otvoreno more kao tukani, spuštenih gaća. Sad je bilo kasno za kajanje: vjetar je otišao na 30 čvorova, a more je bilo već jako uzburkano. Sljedeća epizoda mogla bi se savršeno uklopiti u izreku Jackieja Stewarta “Kad potrošiš sreću onda dolazi peh.” U tim i takvim uvjetima, odoh na provu jer je hitno trebalo zamijeniti jedra. To ionako nije lagan posao, a sada sam vidio da su podigači na vrhu jarbola zamršeni. Užas!
Našao sam se u jedinstvenoj vježbi ravnoteže i koncentracije: nagnuti brod lupeta po valovima koji me prskaju, a ja gledam prema vrhu 19-metarskog jarbola i razmrsujem konope. Pilot nije mogao držati brod u prihvatljivoj amplitudi pa je Čargo uzeo kormilo. Morali smo značajno oduzeti gas i izravnati brod kako bih ja uopće mogao ostati na palubi. I to razmrsavanje je trajalo dobrih 20 minuta+promjena jedara. Konkurencija je za to vrijeme jedrila full gas i otišli su nam. Nakon ogromnog napora, napokon smo na odgovarajućem profilu jedara. A rock’n’roll je tek počinjao…
Na zapadnoj punti Toulona, refuli poklapaju brod. Najjači reful, sjećam se, bio je 42,6 čvorova. Bio sam na kormilu, brojke su se vrtile na ekranima, ali ne tako brzo kao što su se vrtile informacije u mojoj glavi, procesirajući svake sekunde ogroman broj informacija o vjetru, valovima, krijestama, otporu na timunu, brzini, lupanju i naginjanju broda. Na tom dijelu je zaista puhalo luđački i bio sam sretan što je dan. Vjetar rijetko kada pada ispod 35 čvorova, a kratki i strmi valovi mistrala nam dolaze skoro pod okomitim kutem pa se brod lansira u zrak i pada u dolinu vala uz veliki tresak. Kao i uvijek, pogledavam prema jarbolu i naviru sjećanja s Route du Rhuma…Čargo je atento, šćućuren ispod krova kokpita, izgledao mi je izmučeno i zabrinuto. U ovakvim uvjetima naprezanje za brodove je jednako kao i naprezanje za ljude. Svaki manevar zahtjeva puni fokus, a eventualne pogreske dolaze brzo i udaraju silovito. Ništa ne iscrpljuje čovjeka tako kao kao štreta orca u jakom vjetru na teškom moru.
Oblaci su opet zastrli nebo. U sivilu se lako raspoznaje fluorescentno narančasto olujno jedro. To neka jedrilica traži put kući kroz teško more. Čim smo mogli, virali smo prema zaljevu Saint Cyr i blizina obale bila je oslabila i vjetar i more. Uslijedilo je daljnje probijanje prema Marseilleu na 30-35 čvorova, a Kito i Marco su uvijek u našem vidokrugu. Činilo mi se da Marco i njegov co-skipper Guillermo nisu dobro jedrili ovu dionicu; mi smo ih sustigli, a Kito ih je prestigao. Bilo mi je zato još više žao zbog naše greške kod Toulona.
Strepili smo prije ulaska u zaljev Marseillea gdje bi mistral prema prognozi trebao biti najjači, ali tu je bilo “samo” 20-25 čvorova koji se čine kao dječja igra nakon prolaska kroz onih 40. Pred sam kraj dozivjeli smo jos jedno lijepo iznenadenje. Obilazimo otoke Frioul i kod prilaza cilju kod otoka d’If približava nam se brzi gumenjak, a na njemu su naši zlatni jedriličari, braća Fantela. Došli su nas pozdraviti i čestitati nam. Jako su nas razveselili, mene su baš dirnuli i opet potvrdili odanost šampionskom duhu. Oni su u bazi hrvatske jedriličarske reprezentacije na otoku Frioul gdje se pripremaju za Olimpijske igre.
U cilj smo ušli kao treći, što nam je bilo dovoljno za drugo mjesto ukupno. Tome smo težili, to smo i ostvarili. Na pontonu slijedi dobrodošlica organizatora i šampanjac. Vjetar je još pojačao s dolaskom noći. Sretan sam što smo mi vezani u luci i strepim da sve druge brodove koji su ostali tamo vani, na tom neljudskom polju. Srećom, svojom razboritošću ili zbog oštećenja brodova i opreme, sve posade su odustale od regate i povukle se u luke oko Toulona. Od 27 brodova na startu, do cilja su stigla samo tri broda: Made in Midi (Pavant/ Camprubi Laurent Camprubi ), Socomec (Guerra/ Giordano) i ACI 40 (Kostelić, Čargo). U probranom društvu profesionalaca, našao se i jadranski šegrt. Ne mogu reći da nisam ponosan…
Hvala mojem co-skipperu Damiru, bilo je lijepo zajedriti s njim opet nakon dugo vremena. Drugo mjesto donjelo nam je puno bodova u borbi za Prvenstvo Mediterana u Klasi 40. Prošlo je pola sezone i stojimo na vrhu poretka
A sada idemo natrag- u Palermo!
‘Amo ća!
Tekst: Ivica Kostelić – https://www.facebook.com/IvicaKostelicOfficial