Ugarsko-hrvatski i poljski kralj Ludovik Anžuvinac (1326-1382) vladao je, za srednjovjekovne prilike, prilično dugo – više do 40 godina (1342-1382). Međutim, ono što je za toga vladanja napravio, a i ono što se trudio postići, potpuno je opravdalo pridjev Veliki, kako ga se ponekad naziva. U Hrvatskoj je napokon vratio čvršću kraljevsku vlast, a Veneciji je oduzeo dalmatinske gradove. Uključivši se u dugotrajne sukobe oko napuljskog prijestolja, na kojem je sjedio njegov brat, i postavši poljskim kraljem u jednom trenutku je gotovo vladao ogromnim prostorom od Baltičkog mora do juga Italije. Jadran je često bio u Ludovikovom fokusu. Uvijek u kontekstu njegovih sukoba i mirenja s Mletačkom republikom. Osnovni problem je bio u činjenici da je Serenissima Jadran smatrala svojim zaljevom (Golfo di Venezia), a Ludovik, kao i ostali ugarsko-hrvatski kraljevi prije i poslije njega, nikada nisu imali mornaricu koja se mogla nositi s onom mletačkom. Kralj je pokušao oformiti i svoju flotu na Jadranu, ali bez većih uspjeha. Za ilustraciju ćemo navesti da je, odazivajući se na pozivu pape Urbana V na križarski rat protiv Turaka, morao Mlečane moliti da mu iznajme nekoliko galija, do čega na kraju nije došlo. Međutim, saveznike je našao u Genovi – također pomorskoj sili i vječnom mletačkom rivalu na Sredozemlju. Novi sukob između ova dva grada započeo je 1378. godine oko kontrole otoka Tenedosa (danas Bozcaada) u Egejskom moru, nešto južnije od Dardanela. Glavni cilj mletačke mornarice bilo je blokirati Đenovežane još u Tirenskom moru (što su umalo i uspjeli pobjedom u pomorskoj bici kod rta Anzia), dok su Đenovežani nastojali uči u Jadran i Mlečane pobijediti upravo u njihovom moru. To im je u početku i uspijevalo. Tim više jer je na stranu Genove stao i Ludovik Anžuvinac koji tada vlada gotovo čitavom istočnom obalom Jadrana. Đenovešku flotu vodio je Luciano Doria dok je na čelu mletačkih galija bio Vettor Pisani.
Jedna od ključnih bitaka toga rata, poznatog kao „Rat za Chioggiu“, odigrala se pred Trogirom sredinom studenog 1378. godine. Naime, Ludovik je Trogir velikodušno ustupio Genovi za sjedište njihove flote na Jadranu. Pri tome ne treba zabraviti da su na čelu kakve-takve Ludovikove mornarice bili Baltazar de Sorba, a u vrijeme ovog rata Simeone Doria, obojica pripadnici najuglednijih đenoveških plemićkih obitelji. Sorba je obavljao i dužnost trogirskog kneza i mogao je utjecati na izbor Trogira kao sjedišta đenoveške ratne flote. Naime, Trogir je definitivno imao izvrsne strateške prednosti: mogućnost izlaza flote iz luke na dvije strane, sigurnost koju pruža Čiova, mogućnost motrenja morskih prolaza i pučine. Međutim, isto tako je trogirska luka bila potencijalna klopka jer nije prostrana pa brodovi nemaju velikog manevarskog prostora, a i lako ih je blokirati u samoj luci ukoliko se kontroliraju njene obje strane.
Mletački admiral Vettor Pisani vratio se iz Tirenskog mora u Jadran početkom kolovoza 1378. godine. Sredinom toga mjeseca napao je i osvojio Kotor. Nakon toga kreće prema Zadru i Rabu. Prvoga nije uspio osvojiti, ali Rab mu se predao. U listopadu je napao Šibenik i 28. listopada ga osvojio i opljačkao. Međutim, đenoveška flota mu je neprestano izmicala izbjegavajući otvoreni sukob. Stajala je usidrena u Trogiru, odakle je manji odred brodova odlazio u akvatorij Hvara, Visa i Koručule odakle su vrebali mletačke brodove koji su iz Apulije prevozili žito u Veneciju. Sve je to izrazito iritiralo Pisania i odlučio je napasti Trogir. U međuvremenu trogirska luka bila je dodatno utvrđena i osigurana. Tijekom 14. stoljeća na zapadnom kraju grada izgrađena je visoka poligonalna kula (danas najviša kula Kamerlenga) odakle se na suprotnu stranu prema Čiovu (današnja marina) rastezao lanac – odatle joj i ime „Kula od veriga“.
Taj dio luke dodatno je zatvoren potapanjem triju zarobljenih mletačkih brodova. Istočni dio luke zatvoren je balvanima i kamenjem kako bi se spriječilo približavanje čiovskom mostu ili samom kopnu. Ključnu ulogu u svemu odigrale su straže na brdima oko grada. Posebno ona koja se nalazila na brdu Vlaška (kota 444) sjeverozapadno od grada. Naime, s te uzvisine (na kojoj se i danas nalazi vatrogasna straža) nadzire se široki prostor od trogirske unutrašnjosti preko obale do udaljenih vanjskih srednjodalmatinskih otoka gdje se tada nalazio dio đenoveške flote. Te su straže primijetile mletački flotu koja se u rano jutro 16. studenog 1378. godine približavala Trogiru iz pravca šibenskog arhipelaga. Signalima je poslat znak udaljenoj đenoveškoj floti da se hitno počne vraćati prema Trogiru. Obje flote do navečer su stigle do grada – mletačka sa zapadne strane na čiovsku puntu Čubrijan (sv. Ciprijan) na prostoru današnjeg Brodotrogira, a đenoveška uz Čiovo s istočne strane grada. Napad na grad započeo je slijedećeg dana. Iako nadmoćnija, mletačka flota se nije mogla dovoljno približiti gradu, a da ne riskira da bude okružena i preizložena napadima s kopna. Pokušali su čak i kopneni desant na Čiovo što također nije prošlo uspješno.
Pisani je morao priznati poraz. I tada kreće njegova osobna drama ali i put prema trijumfu. Đenovežani ga polako progone prema sjevernom Jadranu i Veneciji. Ludovikova vojska umarširala je u sjevernu Italiju, a protiv Republike sv. Marka digli su se akvilejski patrijarh, Albrecht III Habsburški i Francesco Carrara, gospodar Padove. Nakon poraza mletačke flote kod Pule Pisani će biti bačen u tamnicu odakle će ga spasiti izuzetna popularnost među stanovništvom Venecije. U teškim trenucima grada, vjerojatno najtežim u njegovoj višestoljetnoj povijesti, tijekom ljeta 1380. godine, kada su đenoveški brodovi zauzeli Chioggiu i dolazili do samog Lida, Pisani je pušten iz zatvora. Služeći se nevjerojatnom pomorskom vještinom, lukavstvom i poznavanjem mora, kanala i kopna izvukao je svoj grad te prisilo Genovu i Ludovika Anžuvinca da potpišu mir u Torinu 1381. godine (iako potpisivanje mira nije doživio). Taj će mir još jednom i definitivno potvrditi premoć Venecije na Sredozemlju, zauvijek skršiti đenoveške snove o tome da budu pomorska sila ali i potvrditi pomorsku nemoć ugarsko-hrvatskih vladara. Do te mjere da će im početkom slijedećeg 15. stoljeća Venecija prilično lako, na jako dugo vremena, oduzeti i dalmatinsku obalu i otoke.
Tekst: Ivan Alduk
Ovaj tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
KORIŠTENA LITERATURA: Grga Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, zagreb 1962; Pavao Andreis, Povijest grada Trogira, Split 1977; Frederic C. Lane, Povijest Mletačke republike, Zagreb 2007