Vjerovali ili ne, ovu ćemo priču započeti s Homerom. U 10. pjevanju Odiseje, opisuje se Odisejev dolazak u grad Telepil koji se nalazi na ušću rijeke uz morsku obalu okruženom strmim liticama: „U slavnu uđemo tada u luku, okolo koje sa obje strane se pruža bez prȅkīda strmena vrlet, jedan premà drugōm tu je kamènjāk do kamenjáka, dò ušća dopiru samog, a ulaz u luku je t’jesan“.
I dok su Odisejevi drugovi uplovljavali kroz taj tijesni ulaz i opasne litice, lukavi antički junak je svoj brod ostavio nešto dalje što se pokazalo prilično mudrim. Naime, u tom divljem kraju živjeli su Lestrigonci – divlji divovi koji su brodove Odisejevih prijatelja potopili gađajući ih ogromnim kamenjem koje su otkidali od okolnih litica.
Odisej se, naravno, spasio. Uzmemo li u obzir kako jedna od brojnih više ili manje znanstvenih teorija o Homerovim spjevovima, Odisejevo putovanje smješta baš na Jadran – onda su Lestrigonci živjeli u Omišu. I ovdje, u mašti i mitu, započela bi priča o omiškoj luci.
Preskočimo li čitavu prapovijest i prilično utemeljene priče o ilirskim gusarima dolazimo do rimskog razdoblja. Rimski Oneum, iako smješten visoko pod liticama Omiške Dinare, morao je imati i nekakvu luku bližu moru i samom ušću Cetine. U srednjem vijeku ona je zasigurno i postojala i iz nje su kretali svi oni, niti malo bezazleni, pohodi srednjovjekovnih gusara – Malduka, Osora, Pribislava, Toljena… Splitski kroničar i arhiđakon Toma bijesni na njihove upade na splitski teritorij, a još više kad njegovim Splićanima oni pobjegnu iz ruku „poput sluzave jegulje“. Njihovi brodovi ugrožavaju čitav pomorski promet Jadranom. Papa Honorije III pokrenut će protiv njih križarski rat. Ali sve bez većih uspjeha. Tek će kroz 15. stoljeće nestati omiškog gusarenja. Sigurno jedan dio odgovora na pitanje kako su se gusari tako dugo održali baš u Omišu leži u činjenici da je luka toga grada smješten na savršenom položaju za tu „djelatnost“ – vjerojatno negdje malo dalje od ušća Cetine, ali na toku te rijeke. Malo tko bi se usudio brodom pratiti Omišane u trenutku kada oni, kao Odisejevi prijatelji, uđu u ušće i zaplove među strme litice Omiške Dinare i Primorske Kose koje ga okružuju.
Posebno opasno bilo bi proći ispod gradske utvrde Peovice čiji najstariji dijelovi potječu možda i iz 9/10. stoljeća sudeći prema jednom novčiću bizantskog cara Bazilija I (867-886) nađenom u neposrednoj blizini tvrđave. A straže koje su sigurno stajale na kasnijoj utvrdi Starigrad-Fortica mogle su neprijatelja koji dolazi s mora primijetiti miljama prije nego se on približi Omišu.
Osim toga, samo ušće rijeke moglo je biti zatvoreno i lancem, a polupovijesna priča govori i o podvodnom zidu na ušću, s prolazom kroz koji su mogli proći samo oni koji su znali gdje se nalazi. U kasnijim vremenima na ušću su se nalazile i kule koje su ga dodatno branile, a između kojih se mogao rastezati spomenuti lanac.
Mletačka uprava je uz zapadne gradske bademe (one prema rijeci), na predjelu Smokvica, sagradila Arsan tj. arsenal – spremište za brodove.Krajem 14. i početkom 15, stoljeća za Omiš će posebno biti zainteresirani bosansko-humski vladari i velikaši kao mjestom trgovanja i točki gdje srednjovjekovno bosansko kraljevstvo traži izlaz na more. Kralj Stjepan Ostoja će pregovarati s Mlečanima o osnivanju trgovišta i gradnji luke u Omišu. Iako izgleda da su počeli i neki radovi do toga nikada neće doći jer će kralja uskoro svrgnuti. Ono gdje će se trgovina ipak odvijati, u stoljećima nakon nestanka omiških gusara, je prostor Podvisuća u blizini današnjih Radmanovih mlinica. Cetina je plovna upravo do toga mjesta. S obale i otoka roba se dovozila brodovima rijekom, a iz zaleđa karavanskim putevima s poljičke i suprotne omiške strane. Sačuvani toponimi u podnožju utvrde uz rijeku kao što je „Trgovište“ ili skromni ostaci skladišta u „Slanici“, također uz samu Cetinu, jasno ukazuju na trgovačku aktivnost ali i na sol kao najčešću i najvrjedniju robu kojom se trguje.
Iako se radilo o skromnoj prometnoj infrastrukturi na kopnu i trgovini na lokalnoj razini te uvijek u sjeni one koja se odvijala u Splitu, i takva je bila važna onima koji su od nje profitirali. Stoga nas i ne čudi kada omiška komuna u drugoj polovici 16. stoljeća prilikom osnivanja splitske skele zahtjeva da se trgovina usmjeri na područje Omiša i Podvisuća gdje bi se izgradio lazaret i carinarnica soli, do čega ipak nikada neće doći. Godine 1577. bivši omiški knez Zuan Francesaca Paruta poslat će pismo Vijeću umoljenih u Veneciji u kojemu nabraja nedostatke Splita kao budućeg velikog trgovišta, a prednosti Omiša i Trgovišća „..jedne velike livade.. gledane i čuvane od tvrđave Viseć koja stoji povrh nje…“. Paruta spominje i otok na Cetini na tom mjestu. Radi se o «Šarinom otoku“, nasuprot Slanici, gdje je sačuvana utvrđena stambena građevina koju možemo datirati okvirno u 17./18. stoljeće.
Da povijest ponekad može nekoga nešto i naučiti te da Omišani nisu zaboravili na prednosti svoga kanjona, svjedoči nam i događaj iz sredine rujna 1991. godine kada su u kanjon Cetine sakrili DJB-103 – prvi ratni brod tek ustrojene Hrvatske ratne mornarice.
U jesen prošle godine počeli su radovi na gradnji i uređenju luke u Omišu – između Fošala i Skalica. Dugo će trajati ti radovi i dugo je Omiš čekao ovako nešto. Navodno će sve to koštati 91 milijun kuna, a možda i koju više. Ono što je sigurno je da će ta luka zauvijek promijeniti vizuru ovog grada. Koliko mu je tolika luka uistinu potrebna i kako će ona funkcionirati u još uvijek malom gradiću – pokazat će budućnost. Mi smo ovdje kroz samo nekoliko crtica htjeli nešto više reći o prošlosti omiške želje i potrebe za lukom. A navodno se iz prošlosti uči…
Tekst: Ivan Alduk
(Korištena literatura i izvori: Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, Split 1977; V. Kovačić, Fortifikacije grada Omiša, Radovi Instituta za povj. umjetnosti 16, 1992, 29-40; J. Boko, Tragovima Odiseja, Zagreb 2012; I. Alduk, Srednjovjekovne tvrđave uz rijeku Cetinu, Zagreb 2010)
Ovaj tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.