Negdje sredinom 1462. godine osmanskom zapovjedniku Atene pobjegao je jedan albanski rob i sa sobom odnio 100 000 srebrnih aspri. Taj se čovjek sklonio na mletački teritorij, na Peloponezu u grad Koron, a kako se u međuvremenu navodno i preobratio na kršćanstvo Mlečani su ga odbili predati njegovom bivšem gospodaru. Ovo je, zajedno s brojim drugim događajima, postao samo okidač za neizbježan i očekivani rat između Venecije i Osmanskog carstva – jedan od prvih dugotrajnih ratova ovih dviju sila koji će trajati od 1462/3. do 1479. godine. Na kraju rata gotovo da neće biti pobjednika i poraženog – Turci će zauzeti mletački Negropont (na Eubeji u Grčkoj), još neke otoke u Kikladima i tvrđavu Skadar u Albaniji, ali će Venecija na dugo vremena zagospodariti Ciprom. Osim što je gubitak najvažnije luke na Egejskom moru Negroponta 1470. godine ozbiljno uzdrmao Mletačku republiku, taj je događaj utjecao i na dvojicu aktera naše priče – trogirske plemiće Jakova Andreisa i Koriolana Ćipika.
Naime, još i prije nego su Turci zauzeli spomenuti grad, u Dalmaciju je stigla naredba dužda Kristofora Mora kako četiri grada – Zadar, Šibenik, Trogir i Split – moraju primiti četiri galije.
One će s osnovnom opremom i posadom stići iz Arsenala u Veneciji, a ovi gradovi ih moraju što prije opremiti do kraja i poslati u Egejsko more u službu „generalnog kapetana mora“ – kako je glasio naziv zapovjednika mletačke mornarice. Veliki dio novca za opremanje broda dala je država što će u kasnijim vremenima biti rijetkost. Trogirani su izabrali soprakomita (zapovjednika galije) Jakova Andreisa, a novi gradski knez Ludovik Lando negdje krajem travnja 1470. godine pred gradsku ložu postavlja stol na kojem se do svetkovine Našašća sv. Križa vršio popis veslača i strijelaca za trogirsku galiju. Danas nam je sačuvano nekoliko dokumenata o opremanju toga broda koje je objavio Vjeko Omašić. Iz njih doznajemo kako je galija na putu iz Venecije prema Trogiru oštećena, pa je more uništilo veliku količinu biškota za mornare i naoružanja. Trogirski kalafati su je navodno teškom mukom popravili. Trogirani su izabrali 165 veslača iz grada, s Čiova i gotovo svih sela trogirskog distrikta pa čak i dalje. Svi su popisani imenom i „prezimenom“. Stanovnici distrikta koji su izabrani za odlazak na galiju mogli su umjesto sebe ponuditi zamjene koje su tražili po trogirskim selima, ali i selima šibenske komune (Žitnić), po Braču, Cetini, Krajini (Makarsko primorje) itd. To je učinio veliki broj ljudi. Ipak, iz Radošića su poslali sve svoje ljude.
Posebno su zanimljivi opisi veslača, točnije njihovih tjelesnih karakteristika; mala brada, ubod iznad desnog kapka i na desnom obrazu – krupan, brazgotina na desnom obrazu do ustiju – krupan, brada mala, nos velik, ožiljak na desnom oku – srednje dobi, bijeli zubi, tatarsko lice itd. Lica su to one mase „običnih“ ljudi o kojima često ne razmišljamo. Odlazak na galiju se plaćao iako su oko visine plaće, koja je smanjena s 40 na 24 libre, odmah u početku nastali problemi koje je trebao razriješiti „kapetan kulfa“ – zapovjednik mletačke mornarice u Jadranu (Golfo di Venezia). Za jednog od veslača – Matiju Ivanića, sina Ivanovog – sumnja se kako se radi o tada mladom vođi poznate pobune hvarskih pučana iz 1511. godine. Brojnu posadu su uz veslače i 30 strijelaca činili niži časnici, pisar, veslar, drvodjelac, kalafat ali i soprakomitova posluga koju je morao plaćati sam, a koja se sastojala od: trpezara, kuhara, sobara i sluge.
Nakon što su svi izabrani, početkom svibnja 1470. godine napravljena je smotra posade tijekom koje je pronađen jedan nesposoban veslač – Ivan, sin Martinov s Čiova kojega je zamijenio Radivoj iz Tučepa! S prvim povoljnim vjetrom u krmu galija je isplovila negdje tijekom svibnja 1470. godine. Nemamo detaljnijih vijesti kako je prošla Andreisova galija u borbama na Egejskom moru. Sedam godina nakon ovih događaja, 1477. godine, dok je još uvijek trajao rat, naš Jakov Andreis požalio se mletačkoj vladi kako mu nije isplaćen dug od 1165 dukata koje mu je Venecija ostala dužna kao soprakomitu galije. Uz to su mu tijekom ovog rata Turci poharali imanja uokolo Trogira – posebno ona u zaleđu. Dužd je naredio trogirskom knezu da mu dug isplati na način da će dio dati državna blagajna, a ostatak po pola gradovi Trogir i Split. U svakom slučaju mletački dužnosnici Jakova Andreisa opisuju kao kreposnog i veoma mudrog čovjeka. Da li je sa svojom galijom stigao do opsjednutog Negroponta prije 12. srpnja 1470. kada ga je zauzela vojska Mehmeda II Osvajača (el-Fatih)?
Za taj neuspjeh koji je strašno uznemirio Prejasnu republiku sv. Marka, s pravom je okrivljen generalni kapetan mora Nikola Canal čije je stalno oklijevanje dovelo do ovog poraza. Stoga je žurno imenovan novi zapovjednik flote Petar Mocenigo i poslan u Egejsko more. Jakov Andreis je vjerojatno ostao u njegovoj službi. Uskoro će mu se pridružiti i druga trogirska galija čiji je soprakomit jedan od najvažnijih protagonista hrvatske i dalmatinske povijesti 2. polovice 15. stoljeća. O njemu i njegovim podvizima više u nastavku ove trogirske pomorske priče.
Ivan Alduk
(Korištena literatura i izvori: V. Omašić, Opremanje galije soprakomita jakova Andreisa, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 22/1, 1980, 86-106; John Julius Norwich, A History of Venice, London 1983; K. Cipiko, O Azijskom ratu, Split 1977; https://www.pinterest.com/pin/554716879098222236/)
Ovaj tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.