Fenomen imotskog krša
Crveno jezero je složen krški fenomen, dijelom potopljena jama s vertikalnom razlikom od -526,9 m. Površina jezera je oko 2,7 ha, dok je vodeni stupac raspona od 232 do 315 m dubine, s najdubljom utvrđenom točkom -4 m ispod razine mora. Kod maksimalne razine, procijenjena akumulacija je 8,24 milijuna kubnih metara vode. Nalazi se neposredno u blizini grada Imotskog, uz cestu Imotski-Proložac, na području Splitsko-Dalmatinske županije. Crveno jezero zaštićeno je još 1964. godine kao geomorfološki spomenik prirode, a danas je kroz ekološku mrežu RH uključeno u europsku mrežu zaštićenih područja Natura 2000 (Natura kod HR2000934). Njime upravlja javna ustanova More i krš iz Splita.
Kroz dvije Ekspedicije, prva Speleoronilačka Ekspedicija Crveno jezero 2017. i druga, Prva interdisciplinarna znanstvena Ekspedicija Crveno jezero 2018., ostvaren je povijesni prvenstveni zaron do dna Crvenog jezera, kojeg je ostvario francusko-hrvatski ronilački tim, a na samo dno (-245 m) zaronio je francuski ronilac Frederic Swierczynski. Kroz obje ekspedicije provedena su i brojna druga speleoronilačka istraživanja, ali i multidisciplinarna, i do sada najopsežnija, prirodoslovna istraživanja, prvenstveno ekološka i biološka.
Crveno jezero je vrlo zahtjevan objekt istraživanja te traži i posebne tehnike istraživanja. Istraživači prvenstveno moraju ovladati osnovama alpinističke, speleološke i ronilačke tehnike, kako bi se uopće približili predmetu istraživanja – površini jezera. Zatim, potrebno je instalirati ponton na površinu jezera, kao osnovu za boravak te spustiti kompletnu opremu. Istraživanje jezera zahtjeva veslanje u čamcu, ronjenje, provedbu unaprijed predviđenih istraživanja unaprijed predviđenim metodama i na kraju sve to iznijeti na iz jezera. Tako se nakon fizički napornog spuštanja do površine i ronjenja u dubine jezera, obavljaju izmjere, postavljanje instrumenata i razne opreme, analiza fizikalno-kemijskih čimbenika vode, uzorkovanje sedimenta s polica i dna jezera. Definira se raznolikost staništa i ekološki čimbenici, provodi se uzorkovanje i sakupljaju prisutni organizmi te se fotografira i snima video materijal. Koliko su pripreme za ovakvo istraživanje zahtjevne, možda dovoljno govori činjenica da smo Planove istraživanja evoluirali do čak 12. verzije, a onda smo je i morali dodatno modificirati, dolje na jezeru. Modi evolutionis in situ.
U konačnici, u-, na- i oko Jezera raznovrsna: arheološka, fizikalna, kemijska, mikroklimatska, ekološka, mikrobiološka, bakteriološka, protistološka, algološka, mikološka, lihenološka, briološka, floristička i faunistička istraživanja, uz ostvarenje opsežne foto i video dokumentacije te organizaciju zbirke uzoraka. Dakle istraživanja kojima smo prvenstveno uz ekološke analize staništa obuhvatili praktički sva carstva živog svijeta.
Istraživači Crvenog jezera
Znanstvena istraživanja, koja su, kako smo već naveli, zbog geomorfologije i dubine jezera iznimno tehnički zahtjevna i složena, započeo ih je još polovicom 19. stoljeća, davne 1840. godine austrijski biolog Rudolf Kner. U 19. i 20. stoljeću se nastavljaju, prvenstveno kroz geološka, geomorfološka i hidrološka istraživanja, a među istraživačima se ističu: Jovan Cvijić, Arnold Grund, Artur Gavazzi, Oskar Opitz, Josip Roglić, Milivoj Petrik, Srećko Božičević, Stjepan Bahun, Mladen Garašić, Tihomir Kovačević, Branko Jalžić, Marijana Cukrov i Roman Ozimec.
Hrvatski speleološki savez je 1998. organizirao međunarodnu speleoronilačku ekspediciju u kojoj su sudjelovala 43 speleologa, speleoronilaca i biologa iz Njemačke, Austrije, Hrvatske i Švicarske pri čemu su obavljena geomorfološka i speleološka istraživanja, ali i biološka koja provode Marijana Franičević, Anke Oertel i Roman Ozimec. Recentno, u 21. stoljeću obavljena su višegodišnja hidrološka i geomorfološka istraživanja Crvenog jezera, koje su vodili hidrogeolozi Ivo Andrić i Ognjen Bonacci, u suradnji s brojnim imotskim speleolozima i speleoroniocima iz Ronilačkog kluba Crveno jezero, što im je omogućilo definiranje detaljne geomorfologije i hidrološkog režima Crvenog jezera.
Što sve živi u Crvenom jezeru?
Crveno jezero je do sada nepoznat složen kompleks staništa, u kojem su prisutni brojni ekosustavi: prvenstveno neobrasle i slabo obrasle kopnene površine; površinske kopnene vode te konačno i ekosustav podzemlje, a u manjoj mjeri i travnjaci, šikare i šume. Većina biomase vodenih staništa vezana je uz rub vode, koji se ovisno o razini diže i spušta preko 100 m te se uz rub jezera otvaraju dijelom istražena špiljska staništa, koja svakako treba istražiti, a zbog kojih je, uz gaovicu, Crveno jezero i uvršteno u Natura 2000 mrežu.
Tablica 1: Natura Stanišni tip i vrsta Crvenog jezera
| Identifikacijski broj područja | Naziv područja | Kategorija za ciljnu vrstu / Stanišni tip | Hrvatski naziv vrste /
Hrvatski naziv staništa |
Znanstveni naziv vrste / Šifra stanišnog tipa |
| HR2000934 | Crveno jezero | 1 | imotska gaovica | Delminichthys adspersus |
| 1 | Špilje i jame zatvorene za javnost | 8310 |
Protisti (Protista). Najvažniji je nalaz vrste Frenopyxis bipilata (Baković, Siemensma, Baković and Rubinić, 2019), opisana i na osnovi primjeraka iz Crvenog jezera, a koja je nađena još u 17 špilja na području Hrvatske i BIH te je endemična vrsta Dinarida.
Gljive (Fungi). Nažalost još u potpunosti neistražene.
Alge (Algae). Najvažniji je opis nove vrste alge iz Crvenog jezera, Gomphosphenia plenkoviciae Gligora Udovič & Žutinić, 2018, endemične za Dinaride.
Vaskularne biljke (Plantae). Cijeli okomiti poplavljeni rub jezera gusto obrasta vodena mahovina potočara (Fontinalis antipyretica) u kojoj obitavaju brojni kopneni i vodeni organizmi. Spuštanjem i dizanjem vodenog stupca, dio ove populacije ostaje na suhom i po više mjeseci, pri čemu se mahovine oporave ponovnim dolaskom vode. Uz sami vršni rub maksimalne razine vode, rastu divlje smokve (Ficus carica) i vinova loza (Vitis vinifera), a iznad ruba plavljenja nastavlja se vegetacija krških sipara gdje su tipične vrste kiselica točilarka (Rumex scutatus) i trava planinska hrapavica (Acnatherum calamagrostis). Slijedi vegetacija drugih ekosustava, makije, šume, čak i manjih travnjaka, pa ogoljelih krških stijena. Ističu se trave, brazdičasta vlasulja (Festuca rupicola) i jesenska šašika (Sesleria autumnalis), a na suhim travnjacima lukovičasta vlasnjača (Poa bulbosa). Ukupno je utvrđeno 149 vrsta vaskularnog bilja, većinom ilirsko-jadranski i ilirsko-balkanski endemi s 15 zakonom zaštićenih svojti.
Životinje (Animalia)
Kralježnjaci (Vertebrata). Ribe (Pisces). Utvrđena je iznimno očuvana, ali i vrlo varijabilna populacija endemične i ugrožene imotske gaovice (Delminichthys adspersus), s do sada najvećim nađenim primjercima. Po prvi puta nađena je i druga vrsta ribe, nedavno opisana vrsta – ilirski vijun (Cobitis illyrica). Vrste ovog roda su načelno ugrožene i Natura 2000 vrste. Obje ove rijetke i ugrožene vrste obitavaju u cijelom stupcu vode, odnosno uhvaćene su u zamkama od površine sve do samog dna jezera, u rasponu od oko 240 m dubine.
Vodozemci (Amphibia) su zastupljeni s dvije vrste, velika zelena žaba (Pelophylax ridibundus) te smeđa krastača (Bufo bufo). Prva živi u vodi i uz sami rub jezera, a druga u kopnenom ekosustavu.
Gmazovi (Reptilia) na krškim siparima i kamenjarima iznad jezera zastupaju ih poskok (Vipera ammodytes), šara poljarica (Hierophis gemonensis) i primorska gušterica (Podarcis siculus).
Sisavci (Mammalia). Prvenstveno treba istaknuti šišmiše (Chiroptera), koji se hrane iznad površine jezera, a dijelom obitavaju i u špiljama u sustavu jezera. Utvrđene su najmanje dvije, ujedno i Natura 2000 vrste: veliki potkovnjak (Rhinolophus ferrumenquinum) i dugokrili pršnjak (Miniopterus schreibersi), a nađen je i utopljen primjerak roda Myotis, kojeg treba determinirati.
Beskralježnjaci (Avertebrata). Praktički najveća masa beskralježnjaka obitava u pomičnom vodenom rubu u biomasi mahovine. Utvrđene su taksonomske skupine: puževi (Gastropoda), virnjaci (Tricladida), nematode (Nematoda), pijavice (Hirudinea), jednakonožni rakovi (Isopoda) vrste Asellus aquaticus, strige (Chilopoda), dvojenoge (Diplopoda), pauci (Araneae), lažištipavci (Pseudoscorpiones), vodene grinje (Hydracarina), skokuni (Collembola), tulari (Trichoptera), vodencvjetovi (Ephemeroptera), kornjaši (Coleoptera) i drugi, s brojnim vrstama. Pri tome je iznimno zanimljiv suživot vodenih i kopnenih vrsta, zbijenih na tankom rubu kontakta kopnenog i vodenog ekosustava. Na potopljenim stjenkama jezera prisutne su slatkovodne riječne spužve (Ephydatia fluviatilis (L.), zanimljivo opet crvenkaste boje. U stupcu vode obitavaju planktonski organizmi iz skupina: alge (Algae), svjetleći bičaši (Dinoflagellata), kolnjaci (Rotifera), rašljoticalci (Cladocera), ljuskari (Ostracoda) i veslonožci (Copepoda), čak i nove vrste za znanost.
Sloka 8: Spužva Ephydatia fluviatilis (L.) (Foto: R. Ozimec)
Špiljska fauna (Fauna Cavernicola). Po prvi puta je za vodenu faunu jezera, na njegovom dnu, utvrđena stigobiontna, vodena špiljska fauna, jer su na dnu jezera u zamke živolovke uhvaćeni prvi špiljski organizmi, dvije vrste rakušaca iz roda Niphargus (Amphipoda) te je u uzorkovanom supstratu s dna jezera utvrđen vodeni maločetinaš (Oligochaeta), najvjerojatnije iz roda Trichodrilus, čime smo potvrdili naše pretpostavke da su na dnu prisutna i špiljska staništa.
Slika 9: Rakušac Niphargus sp. s dna Crvenog jezera (Foto: R. Ozimec)
Interesantno je, da su rakušci, iako bez očiju i pigmenta, crvene boje, u skladu s imenom jezera. Što nas još čeka na dnu, pokazati će daljnja istraživanja. Prethodno je već u špilji Balkon prijateljstva, istraženoj i topografski nacrtanoj 1998. godine, utvrđena kopnena špiljska fauna, odnosno kopneni jednakonožni rakovi iz roda Alpioniscus.
Slika 10: Vodeni jednakonožni rak Asellus aquaticus (Foto: R. Ozimec)
Ekološka i biološka istraživanja obavezno treba nastaviti, a svi ostvareni rezultati će se, osim u okviru znanstvenih i stručnih radova, objediniti u popularno-stručnu monografiju Crveno jezero, koju planiramo objaviti kroz naredne godine. Stoga je ovaj rad ujedno i poziv za sve one koji mogu dati svoj doprinos daljnjim istraživanjima Crvenog jezera, da se uključe i ugrade svoj djelić u mozaik spoznaje ovog našeg krškog fenomena, ali i cjelokupnog našeg čarobnog dinarskog krša.
Prilog-Tablica: Osobna karta Crvenog jezera
| NAZIV PODRUČJA | Crveno jezero |
| POVIJESNI NAZIVI | Lago Ratigh; Jessero Rosso; |
| OPĆINA | Grad Imotski |
| ŽUPANIJA | Splitsko-dalmatinska |
| POVRŠINA JEZERA | 2,7 ha |
| NAJVIŠA NADMORSKA KOTA ULAZA | 522,9 m.n.v. |
| NAJDUBLJA UTVRĐENA TOČKA | -4 m.n.v. |
| NAJVEĆA VETIKALNA RAZLIKA | 526,9 m |
| AMPLITUDA POVRŠINE VODE | 228-311 m.n.v. |
| RASPON RAZINE POVRŠINE VODE | min. 83 m |
| RASPON DUBINE VODENOG STUPCA | 232-315 m |
| PROCJENJENA AKUMULACIJA VODE | max. 8,24 x 106 m3 |
| TEMPERATURA VODE (ispod 20m) | 10°C |
| PROSJEČNA GOD. TEMP. ZRAKA | 12-14°C |
| PROSJEK GODIŠNJIH OBORINA | oko 1500 mm |
| BROJ SUNČANIH SATI | 2084 (Grad Imotski) |
| KATEGORIJA ZAŠTITE / BR. / GODINA / POVRŠINA | Geomorfološki spomenik prirode /150/ 1964. / 13,79 ha
Natura 2000 područje HR2000934/ 2014. / |
| UPRAVLJANJE | Dalmatian Nature: JU za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Splitsko-Dalmatinske županije |
| OPISANE VRSTE | Alga: Gomphosphenia plenkoviciae Gligora Udovič & Žutinić, 2018
Riba: imotska gaovica (Delminichthys adspersus) |
Autor: Roman Ozimec, mag. sc. biol. et oecol.
ADIPA Društvo za istraživanje i očuvanje prirodoslovne raznolikosti Hrvatske; kontakt: roman.ozimec@adipa.hr
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije