Shadow

Čudesne jegulje

Jegulja ima jednu od onih čudnih životnih priča iz ribljeg života. Još u 4. stoljeću p.n.e. Aristotel je opazio i secirao jegulje koje je pronalazio u Sredozemnom i Egejskom moru, ali nije ništa otkrio o njihovom mriještenju. Uočio je da se u određenim razdobljima jegulje masovno sele na otvoreno more i – nestaju. Gdje odlaze i da li je to povezano s rađanjem njihove mladunčadi? Odgovori na ta pitanja došli su više od 2000 godina potom.

Tijekom 19. stoljeća ribarstvo je postalo velikom i probitačnom djelatnošću, pa su krajem stoljeća neke riblje vrste bile sasvim prorijeđene. Shvatilo se da je nužno bolje poznavanje morskog života i iz tih razloga su mnoge države organizirale programe znanstvenog istraživanja. 1901. godine osnovan je Međunarodni savjet za istraživanje mora a zadatak mu je bio da potakne vlade da opreme istraživačke brodove i odrede učenjake koji će proučavati život i okolnosti u raznim područjima mora. Danski oceanograf Johannes Schmidt radio je 1904. godine u vodama sjevernog Atlantika kad je naišao na stvorenje koje je stoljećima čudilo ljude. Pronašao je Leptocephalusa – larvu jegulje. To otkriće navelo ga je da povjeruje da je mrjestilište jegulja negdje u blizini. Premda se varao u tome, poslije šesnaest godina istraživanja na Atlantiku, uspio je riješiti tajnu selidbe jegulja. Na istraživačkom brodu Dana, otkrio je da jegulje sele u Sargaško more, blizu Bermuda. Milijuni jegulja iz Amerike i Europe pronalaze put do mrjestilišta i smrti. Svake jeseni europske jegulje napuštaju rijeke u kojima su provele pet ili šest godina života i plivaju u more. Nepogrešivo plivajući preko Atlantika do Sargaškog mora, pokazuju izvanredan osjećaj za pronalaženje cilja. Po dolasku se mrijeste i ugibaju. Jajašca im se pretvaraju u larvalne jegulje koje se vraćaju u Europu, rastući putem trogodišnjeg putovanja preko Atlanktika. Kad stignu, u proljeće, pretvaraju se u mlade jegulje. Ženke plivaju u rijeke, a mužjaci ostaju u plimnim vodama. Nakon nekoliko godina ciklus se ponavlja. Schmidt je riješio zagonetku koju je stoljećima ovo čudno stvorenje postavljalo ljudima.

Veljača, ožujak i travanj, vrijeme je mrijesta dviju vrsta jegulja, europske jegulje (Anguilla anguilla) i američke jegulje (Anguilla rostratus). Pripadaju tzv. “katadromnim” i “panmiktičnim” vrstama, što znači da gotovo cijeli život provode u različitim europskim, odnosno sjeverno američkim slatkovodnim staništima kako bi se mrijestile na samo jednoj lokaciji – Sargaškom moru- u točno određeno vrijeme. Zbog toga migriraju i do 5000 – 6000 km (europska) te 2000 – 3000 km (američka) jegulja.

Poznato je da europska jegulja putuje uz Atlantsku struju (kraj Kanarskih i Azorskih otoka) brzinom od 5 do 25 km/h i na dubini od 150 do 1000 m, a do ubrzavanja dolazi kad se Atlantskoj struji pridružuje jugozapadna Afrička te suptropska Karipska struja. Ustanovljeno je da noću vertikalno izranjaju prema gornjim slojevima, na dubinu od cca 150 m i temperaturu od 11 °C, dok u zoru, opet vertikalno, zaranjaju do 500 m i dublje, odnosno na temperaturu od 10 °C. Uzrok tom dnevnom gibanju nije potraga za hranom (one se više ne hrane), već održavanje visoke razine metabolizma i aktivnosti plivanja kao i izbjegavanje grabežljivaca, ali i zbog regulacije razvoja gonada.

Nakon mrijesta u Sargaškom moru na dubini od 50 do 300 m izvaljuju se ličinke jegulja (tzv. leptocefali), dok odrasle jegulje ugibaju. Ličinke manje od 5 mm ne kreću se vertikalno, no one nešto veće (od 5 do 20 mm) započinju se kretati vertikalno; od 100 do 150 m dubine tijekom dana, te od 50 do 100 m tijekom noći. Nošene Golfskom strujom kreću prema kontinentalnim padinama Europe i sjeverne Afrike. Već nakon 18 do 52 dana, a ponekad i duže, dolazi do preobrazbe u prozirne “staklaste jegulje” koje prilaze obalama i estuarijima rijeka gdje se razvijaju u mlade, juvenilne jedinke koje poprimaju pigmentaciju kože te ih nazivamo “Elver” jegulje, a duge su 8 cm. One migriraju uzvodno u rijeke gdje rastu i razvijaju se; tijelo im postaje šire, čeljusti se povećavaju, fiziologiju prilagođavaju slatkoj vodi, no još uvijek nisu spolno zrele. Razvija se žuta pigmentacija kože te ulaze u fazu razvoja “žute jegulje”. Nakon cca 5 god. starosti (mužjaci) do cca 25 god. starosti (ženke), postaju odrasle, spolno zrele jedinke koje poprimaju srebrnkastu boju te ih nazivamo “srebrne jegulje”. Poznato je da na njihovu migraciju utječu svjetlost, mjesečeve mijene ali i Zemljino magnetsko polje.

Obična ili europska jegulja (Anguilla Anguilla) s još 21 vrstom pripada porodici pravih jegulja (Anguillidae). Njihova svježa krv sadrži toksin, po sastavu bjelančevina, koji je smrtonosan ako se intravenozno injektira u miša (670 µg/kg) ili u tjelesnu šupljinu (hemocel) raka (450 µg/kg). Opasnost trovanja svježom krvlju jegulja je izuzetno rijetka, i u posljednje vrijeme nema dojava takvog trovanja.

Otrov se termičkom obradom ili djelovanjem želučanih sokova razgrađuje. Teoretski rizik trovanja postoji jedino u slučaju konzumacije sirove ili nedovoljno termički obrađene jegulje.

Obična ili europska jegulja je zbog svog dugog i kompleksnog životnog ciklusa vrlo osjetljiva vrsta, no ujedno je i važna za mnoge vodene sustave.

Po statusu IUCN-a (Međunarodni savez za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava) proglašena je kritično ugroženom vrstom, a još od lipnja 2007. god. spada pod zaštitu CITES-a (Konvencija o međunarodnoj trgovini divljih životinjskih i biljnih vrsta kojima prijeti istrebljenje). Svrstana je među vrste čija je trgovina striktno uređena.

Zanimljivo je da su Japanci još 2004. god. uspjeli dobiti hibrid dviju vrsta jegulja; europske i japanske (Anguilla japonica).

Tekst i foto: Aquarium Pula, Damir Višić, Luka Kolovrat

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije