Prekrasna rijeka Neretva, ta krška ljepotica koja ostavlja ljude bez daha i svakog onoga koji se vozi magistralnom cestom od Mostara prema Jablanici. Vozeći se tom vrludavom hercegovačkom cestom smaragdna boja Neretve s lijeve strane i planinski klanac koji je okružuje odaje dozu poštovanja i divljenja. Na tom putu srećemo akumulacijsko jezero Salakovac koje je i naše odredište do špilje Crno vrelo.
Zašto baš crno nije baš posve jasno, stare predaje govore o ovci koja se na tom mjestu utopila i nađena je je na drugom mjestu, neki govore o tamnoj i mističnoj strani tog dubokog hercegovačkog okna koji je znao u zimskih razdobljima svoj mlaz bacati i do sredine klanca.
Na obalu smo došli s kolegama iz Dubrovnika, Mljeta i Zadra, te smo se pošli spremati za zaron. Kako smo već ranije u prostorijama ronilačkog kluba Mostar obavili iscrpan brifing polako smo ušli u jezero.
Kolege su inzistirale da ne idemo s organiziranim splavom kao prijevozom do mjesta ulaska u Crno vrelo, nego smo polako doplivali.
I nisu se ni malo razočarali, pošto je kanjon Neretve u tom dijelu prekrasni dar prirode našoj Hercegovini.
Na brodu kao sigurnost pri izronu bio je liječnik hiperbarične medicine dr. Davor Romanović zajedno s instruktorima Vlahom Radonićem i Marijem Orlandinijem.
Ulazak u samu špilju je sada pokriven na dubini od 8-10 metar ovisno o visini jezera, ali ostatak njegovog ulaza je i sada grandiozan i govori o snazi koja se nalazi u njenoj utrobi.
Prvo što primijetite je temperatura jezera na 22 ֯C, ali nemojte podcijeniti izvor koji se nalazi neposredno ispod vaših nogu, jer tek nakon par metara zaronivši, dolazite na iznenadnu temperaturu od 9 ֯C. Na prvi mah taj temperaturni šok vas nije ni prošao već je pred vama otvor Crnog vrela sa odličnom vidljivošću. Taj temperaturni prijelaz je vidljiv, kao i razlika u mutnoj Neretvi koja se uporno pokušava probiti u samo okno, ali silina izvora joj to ne omogućava.
Vidljivost je savršena, naravno uz dobro pripremljeno osvjetljenje koje svi ronioci nose sa sobom. Na samom ulazu nailazimo na ploču posvete Damiru Panđi osnivaču lokalnog kluba, a nedugo zatim i prvo „upozorenje“ u ovoj špilji. Riječ je o spomen ploči lokalnom roniocu koji je tragično ostavio svoj život u Crnom vrelu.
Polako se grupiramo i spuštamo u špilju koja izaziva veliko strahopoštovanje sa svojim svodom i dovoljnoj širini da se svi osjećamo komotno i bez potrebe podvlačenja i gnječenja kao u drugih špiljama.
Pad u samo okno je pod kutom 40֯ ֯ do 45 , a pogled unazad je nestvaran, otvor kroz koje se probija plavetnilo od jezera se još nadzire i prati nas do dubine od 25 metara. Lagani zavoj ostavlja nas bez tog svjetla i prepušteni smo samo umjetnom osvjetljenju naših ronilačkih lampi.
Kako smo ronili po samom dnu špilje primjećujemo kamene oblutke koje su godinama izložene hladnom izvoru i vodi koja ih je glatko oblikovala. Pomalo je nestvarno bilo vidjeti da u špilji nema sedimenta, ronioci nemaju priliku zamutiti prolaz, a vidljivost je odlična. U šali smo znali poslije komentirati da nismo vidjeli mjehuriće ispuštenog zraka, ne bi ni znali da smo u vodi.
Cijelo vrijeme nas je pratio slična konfiguracija otvora, tako što smo dublje ulazili nismo imali problema za grupiranje ronioca, jer okno je konstantno u promjeru bilo oko 8 metara.
Kako je dogovor na brifingu bio da ne idemo prema galeriji koja se nalazi na 50 metara, polako smo došli do naše najdublje točke i počeli se uspinjati nazad. Dubina Crnog vrela je na nekih 80 metara, a galerija se u jednom svom dijelu diže do 40 metara ili 10 metara manje od ulaza u galeriju špilje. Taj dio ostavljamo za neke druge tehničke ronioce i istraživače špilja.
Nakon sigurnosnih zastanaka, polako se ponovno nadzire plavetnilo na obzoru i lampe nam nisu bile potrebne, ali smo ih ipak koristili do samog izlaska.
Na izlazu i špilje primijetili smo veliki broj ribičkih mamilica i olova za ribarenje. Uvijek je vječito pitanje ima li dole ribe, mi je vidjeli nismo, a ako je i ima tada nije bila u Crnom Vrelu.
Zaron je uspješno završen, a nijemi pogled kolega ronioca govorila su nam da su ostali bez teksta nakon što su izašli iz kršovitog hercegovačkog okna zvano Crno vrelo.
Tekst i foto: Ronilački klub Mostar