Badija! Bio je dar i blagoslov doći i pristupiti na ovaj otočić okružen kristalima plavetnog mora i sjenovitim borovim krošnjama pod kojima slobodno i sasvim mirno šetaju jeleni, srne i njihova mladunčad. Ne treba se čuditi njihovoj prijateljskoj naravi, umiljatosti, povjerenju. Naučeni su da su ovdje svi prijatelji, da im nitko neće nauditi, ništa nažao učiti, već ih nahraniti, pomilovati i dušu lijepom riječju okrijepiti. Vrijeme se na ovom otočiću drugačije mjeri i osjeća. Drugačijim očima gleda.
Badija – mjesto susreta sa samim sobom
Ulazak u samostan, u jedino veće zdanje na ovom otoku i susret s fra Jozom Zovkom nesvakidašnji je doživljaj. Mir i tišina trenutno obavijaju dušu, umiruju tijelo, usporavaju dah.
Glasa i tona kao da nemaš, a kada ga želiš izbaciti shvaćaš da je suvišan, da remeti ovaj savršeni mir. Ne treba ti! Dovoljan je samo pogled i taj osjet koji vibrira. Neka čudna blagost ulazi u tijelo, hrani ga u želji da se tu nastani i traje što duže.
Trenutno postaješ svjestan svog postojanja i namijenjene ti misije koju si tijekom svog životnog puta negdje izgubio, na koju si zaboravio. Svjestan si samo te ispunjenosti koja te prožima, usklađeno i uravnoteženo. Ne treba ti više samodopadna veličina koju si osjećao do pred sam dolazak u ovaj Božji hram. Spuštaš to svoje veliko ja koje te hodajući ovim suvremenim svijetom hrani, ali i prijeći da istinski i iskreno pronikneš u sebe, predaš se i voliš. Ovdje na ovom malom otoku, u samostanu gdje fra Zovko drži duhovne obnove ponovo se vraćaš sebi, osjećaš Boga, moliš se, onako spontano iz duše, bez zadrške i kočnica. Učiš kroz tu molitvu kako ponovo voljeti sebe i ljude oko sebe.
Susret s fra Jozom Zovkom
Blagost, osmjeh i dobrodošlica fra Zovka plijeni. Osjećaš da si u Božjoj kući u kojoj vlada mir, da si dijete sklada i da te Bog voli. Poslao je svog čovjeka da te toplinom dočeka i zaželi dobrodošlicu. Bio je dovoljan samo pogled na fra Zovka da se razgovor čeka s veseljem, iščekivanjem, radošću. Onaj osjećaj koji ti govori da si na pravom mjestu, da se vraćaš sebi, ma gdje do tada bio, pravom putu kojeg ti je Bog namijenio kada te stvarao.
Kako pronaći mir?
“Veliki je dar otkriti takav izvor. Traže ga ljudi, poneki i cijelog života, ali ga ne nalaze. Izmoreni se penju na brdo grijeha, a kada se popnu teško silaze, gubeći se u bespućima. U tom životnom vrtlogu traže izvor ljubavi i mira” – započinje fra Zovko mudrim riječima, blagim, skoro melodičnim glasom koji umiruje i opušta.
Kaže mi da mir ne treba izmišljati, da nam je svima darovan rođenjem i da svi imamo pravo na njega, bez ograničenja. Bez njega se ne možemo definirati, ni razumjeti.
“ I kad mi oduzimaš mir, oduzimaš mi slobodu, radost, osmijeh. Sigurnost, puninu, san! Kažnjavaš me. Ja više nisam ono što je Bog zamislio da budem. Postajem nemiran, tužan i razoren – kaže fra Zovko.”
Ljudi na duhovnu obnovu dođu u lošem duševnom i emotivnom stanju, nezadovoljni, emotivno hendikepirani. Obrisi tijela su tu, ali duše nema. To su ranjeni, pokradeni, osiromašeni i razočarani ljudi koji su ostali bez svega. Ne daju se ni zagrliti jer ne vjeruju da ga možeš voljeti i poštovati kao čovjeka. Takvog kakav je, sa svim nedostacima i slabostima. Lijepa riječ im je strana. Razočarani su jer su prevareni po tko zna koji put! Mnogo su puta željeli sresti čovjeka, a nisu ga našli, ni izvora ljubavi s kojeg bi se napili i iz njega dušu okrijepili.
Čovjek ohrabren molitvom pronalazi mir
“Kad dođu ovdje na vrlo jednostavni duhovni program pronađu sebe. Zastanu! Predaju se Bogu, Evanđelju i Isusu, prepuštaju molitvi. Kleće, meditiraju, mole. Svaka Zdravo Marija je korak bliže njihovom osobnom miru i ljepoti življenja. Čovjek se ohrabri kada osjeti mir i blaženstvo za kojim je dugo tragao.”
“Pogledajte ovu ružu! Vidite li sklad njezinih latica? U tako skladno posloženim laticama nema zavisti, ljubomore, mržnje. Svaka je latica na svom mjestu, čvrsto stisnuta jedna uz drugu i zato su tako lijepe i skladne. Mi ih takve ne možemo stvoriti, to nadilazi nas i naše mogućnosti. To je djelo našeg Stvoritelja.”
Ako se latice nasilno rastrgaju više neće biti tako lijepe. Sasušit će se i više se nikad neće obnoviti. Cvijet će se uništiti i zauvijek nestati. Bog je zamislio da ne činimo nasilje, već podržimo ljepotu, harmoniju, stvaranje, cvjetanje, slijedimo njegov plan i volju. Dok pratimo tu zamisao međusobno se uvažavamo i uživamo jedni s drugima. “Međutim, mi sustavno zloupotrebljavamo Božju volju”- kaže fra Zovko te nastavlja: “Svoje planove i programe uzdižemo nad njegovim, prozivajući ga kako nam je nedovoljno stvorio i malo udovoljio.”
Tko vjeruje, ozdravi!
Ljudi za ozdravljenje duše probaju sve. Stalno posrću, ali oni koji vjeruju ozdrave, baš kao žena iz evanđelja. “Potrošila sam se u traženju, ništa mi nije pomoglo. Sada znam! Meni treba Isus, idem ga tražiti! Ako jednim prstom dotaknem njegovu haljinu ozdravit ću.”
Tko se okrene njemu, uživat će, gledati i disati mir. Imat će tu radost!
Proći ću na ovu stranu jer ona me čeka! – kaže Isus.
Poklopilo se, kaže?
Nije slučajno jer je s druge strane on koji misli na nju.
Podigne žena ruku i dodirne mu haljinu.
Pronađe napokon svoju snagu i ispunjenje.
“Vjera te je ozdravila”– kazao je Isus, “tko vjeruje ozdravi.”
Duhovna obnova napuklog srca i prazne duše
“Vjera je današnjem čovjeku potrebna da probudi radost u njemu, da Isus svojim svjetlom, snagom i milošću razbije našu tamu. To je slika današnjeg čovjeka koji više nema gdje. Ima sve! Novac, tehniku, sve osim Boga! Želi se popeti na Mjesec, osvojiti svemir? Misli kada dođe tamo da će biti sretniji, ali to je samo trenutni bljesak. Kada se bude vraćao još će biti više razočaran jer neće dobiti toliko traženo ispunjenje. Ponovo samo osjećaj napuklog srca i prazne duše” – nastavlja fra Zovko puniti i moja iscrpljena izvorišta.
“Čovjeka ne može ništa više ispuniti od Boga jer ja koji sam njegova slika moram se susresti s njim i napuniti dobrote u njegovom zagrljaju. To čini puninu života”- otkriva fra Zovko mudro te nastavlja:
“Stvoritelj je zamislio mene i na tu me sliku stvorio. Treba tragati za tom slikom jer kad tražim sebe ja tražim Boga. Bog je u meni, u mom srcu, daje mi mir. Kada osjetim taj unutarnji mir ujedinjen sam sa sobom i zagrljen s Bogom”
Duhovna obnova uz pomoć majke Božje
Nakon što ljudi pet dana provedu u samostanu odlaze s ovog mjesta kao drugi ljudi, potpuno duhovno obnovljeni za što je fra Zovko zahvalan Majci Božjoj. Kaže da on u propovijedi i molitvi slijedi njezine riječi.
“Gospa je došla pomoći svom narodu, a ja samo prenosim Gospinu i Isusovu poruku, poruku evanđelja. Ljudi u samostan dolaze na duhovne obnovu, da se napiju onoga čega su žedni. Ja im samo pokažem izvor s kojeg mogu piti. Taj izvor napunjen je ljubavlju i mirom, ne presušuje, ne može nestati jer je stvoren za svih i za sva vremena.”
Majka Božja nas uči ljubavi i miru, i o tome stalno govori. Oni koji se drže za nju i njezine riječi znaju da je to kao voda, napitak koji je potreban i prihvaćen od svih ljudi. U naravi čovjeka je utkana dobrota, mir, ljubav, poštovanje prema drugima, a kada je toga nestalo ljudi su ušli u drugi svijet, krenuli su u borbu s oružjem, zanemarujući dobrotu i ljubav, a s tim i stvarni smisao života.
Mir bio uvijek s vama!
Fra Zovko poziva na mir i mirotvorstvo, sugerirajući da slijedimo poruke Majke Božje i riječi Isusove “Blago mirotvorcima, oni će se zvati sinovima Božjim. Oni s Bogom rade, Božje pute slijede.”
“Kad mi kažemo da nemamo vremena za molitvu i Boga, a imam 24 sata. Zamisli tu riječ. To je besmisao, nasilje nad redom kojeg nam je Bog dao. Imamo dovoljno vremena, ali ga trebamo urediti, na dobro okrenuti, ne zloupotrijebiti i slijepu sebičnost u tom vremenu dopustiti. Pokušajmo uskladiti svoj život jer to je mir s Božjom voljom.”
“Svaki novi dan u molitvi bliži smo Bogu. Uzdajmo se u njega, naslonimo se. Ja rado molim, sam, ali još više volim moliti u zajednici. Molitva je ugođaj srca, duha, daje nam mir, unutarnji zanos, blagoslov. To je gozba ljubavi kojom se hrane sva osjetila i osjećaji, što ga i čini čovjekom. U duši nastaje glazba, višeglasje satkano od harmonija tonova.
Baš volim moliti Isusa. Želim stalno biti zaljubljen u njega. Bez te ljubavi život je prazan.”
Nekad smo samo ljudi neraspoloženi za razgovor s Bogom
Međutim, pitam ga je li grijeh ako ta ljubav oscilira, ako je zaljubljenost ponekad jača, ponekad slabija, ako se nekad molimo više, a nekad manje?
“To je isto kao kad brzo hodaš i trebaš predahnuti. Naravno da na trenutak trebaš zastati, sjesti na klupu i odmoriti se. Tako i u molitvi. Čovjek je uvjetovan svojim tijelom, ponekad je slab. Slab u odnosu na Boga koji je velik, ne može ga pratiti, ni dohvatiti. Nekad nije sabran, nekad je samo čovjek i nije raspoložen za molitvu. Sve je to ljudski.”
Nakon ovog razgovora osjećam da sam tako malena, a ti Bože u mojoj duši i srcu još veći. Daj da se naslonim na tebe, pa ću nakon što odmorim biti jača. Shvatila sam da nije grijeh ako ponekad zastanem i ne molim se žarko kako bih trebala i da je ta oscilirajuća zaljubljenost u tebe samo moja trenutna ljudska slabost.
“Kada bi zaljubljenost stalno bila jaka, mi bi bili sveci, a ne obični ljudi!”- završava fra Zovko ovu kratku, ali mome srcu dojmljivu duhovnu obnovu.
Tekst i fotografije: Anita Palada; https://croatiantraveljournal.com/