Roko i Cicela (Cicibela), vjenčani 16. veljače 1903. godine u crkvi Svetog Križa, Veli Varoš u Splitu.
Sigurno je barem jednom svakoga od vas dotaknula antologijska pjesma Zdenka Runjića “Ća je život vengo fantažija”, o ljubavi dvoje siromaja Roka i Cicibele. Stvarni su to likovi, čija je ljubavna priča ostala vječno zapisana u stihovima i pričama mnogih, a proširila se i izvan granica Lijepe Naše.
Cicela bijaše nadimak kćeri siromašnoga nosača Špira i kućanice Mande, a njezino je pravo ime Dujka, po splitskomu zaštitniku – sv. Duji, rodna joj je kuća u Velom varošu, u ulici Sv. Frane 30, gdje je provela djetinjstvo u neimaštini i obližnjoj krčmi u kojoj je dobila i nadimak Cicela.
U osamnaestoj je godini ostala bez roditelja, nije znala čitati ni pisati, niti kakav drugi posao, a nije imala ni rodbine ni prijatelja da ju zaštite ili upute u život, stoga su joj se mnogi podsmjehivali i rugali.
U napola propaloj barci na Matejuški živio je ribar Roko, i on se zagledao u Cicelu. Vjenčali su se u velovaroškoj crkvi Svetoga Križa i otpočeli svoj bračni život u barci na Matejuški. Cicela je svojemu Roku kuhala brujete, a on je lovio ribu, koju su jeli ili prodavali za vino, kruh i duhan, nisu imali djece pa su prigrlili psa Belinu.
S vremenom je barka propuštala more i upijala vlagu što je štetilo njihovu zdravlju, ali bi Roko zacementirao rupe kako bi zaštitio svoju Cicelu, no jednog je dana oluja razbila njihovu barku i trebalo je pronaći novi dom, novu barku.
Seljakali su se tako u gajete i leute i živjeli u njima, a prizor bračnoga para koji ima samo psa i lađu zabilježili su mnogi ondašnji splitski turisti, sve dok ih gradske vlasti zbog poodmaklih im godina nisu stavile u sirotinjsku ubožnicu koja onda bijaše u Dioklecijanovoj palači.
Roko i Cicela naviknuti živjeti između neba i mora, u svojoj barci na Matejuški, jedva su podnosili ubožnicu pa bi po cijele dane sjedili uz more i s čežnjom gledali privezane brodice, a tek navečer krenuli prema ubožnici.
Pred sam kraj njihova života netko im je ponudio ruševnu kućicu nedaleko od njihove Matejuške: „Nedostajalo im je jedino ono prisno drveno dno nestale barke spavaonice, jer u svojoj novoj nastambi morali su spavati na goloj zemlji. Tijesno pripijeni tijelo uz tijelo, oni su provodili noći u mraku vlažne kućice, a sjećanja su im se spajala u zajedničku priču. Zajedno su pratili dolaske i odlaske duša njihovih nestalih prijatelja, duša što su ih posjećivale u vrijeme najvećih tišina. Nisu više trebali jesti ni piti jer su živjeli od uspomena koje su ih grijale na vlažnu tlu njihove potleušice. A onda su naišle duge kiše i zimska studen i prikovali ih uz njihov zemljani ležaj, držeći se za ruke zaspali su zauvijek zimi 36./37. god.
O životu Roka i Cicele, splitskim ljubavnicima koji nisu umrli mladi, nego su zajedno proživjeli težak i mučan život, napisane su priče, pjesme i drame, snimljeni filmovi i ispjevane pjesme.
Preuzeto s: Facebook.com/Dalmatinska starina i arhitektura