LINA je bio željezni parobrod izgrađen daleke 1879. godine u brodogradilištu Newcastle on Tyne u Velikoj Britaniji. Naručitelj je bila kompanija Vinuesa & Co, i pod njenom je zastavom i imenom NUEVO ESTREMANDURA plovio sve do 1903. godine. Parobrod NUEVO ESTREMANDURA izgrađen je u vrijeme kada su željezni parobrodi već odnijeli konačnu pobjedu nad jedrenjacima, preuzevši tako glavnu ulogu u prijevozu roba morem. Doduše, i tada se još događalo da bi poneki kliper (brzi trgovački jedrenjak) čeličnog trupa odnio pobjedu nad sporim parobrodom na dugim prekooceanskim plovidbama, no bilo je posve jasno da je vrijeme jedrenjaka prošlo i da budućnost pripada crnim, zadimljenim čeličnim grdosijama bez jedara.
Trup je bio čelične konstrukcije koji je svojom vitkošću jako podsjećao na jedrenjake. Imao je drvenu glavnu palubu koja se je neprekinuto protezala od pramca do krme i nadgrađe koje se je nalazilo u sredini broda. ispod nadgrađa, koje je bilo djelomično čelične, a dijelom drvene konstrukcije bio je smješten parni stroj. Teretni prostori nalazili su se na prednjem i krmenom dijelu broda, sa po jednim jarbolom i dizalicama za ukrcaj i iskrcaj tereta. Visoki dimnjak bio je smješten iznad parnog kotla, neposredno iza zapovjedničkog mosta. Pramac je bio visok i ravan, sa dva sidra koja su se na palubu izvlačila posebnom dizalicom kao na jedrenjacima (nisu se uvlačila u “oka” sa obje strane pramca). Krma je bila “kliperskog” tipa (opet po uzoru na brze jedrenjake), elegantno izvijena prema palubi sa jednim kormilom i vijkom.
Kompanija Franco-Tunisienne da Navigation kupuje 1903. brod NUEVO ESTREMANDURA i preimenuje ga u VILLE DE NEMOURS. Ova francuska kompanija osnovana je 1896. i u razdoblju do 1904. kupuje pet rabljenih brodova kojima nadijeva imena gradova u Tunisu (SS Ville-de-Bizerte, Ville-de-Sfax, Ville-de-Sousse, Ville-de-Nemours,Ville-de-Gabès). Kompanija je držala putničko-teretnu liniju Francuska-Tunis, a najčešći teret prema Francuskoj bile su ovce. No kompanija nije mogla izdržati konkurentsku borbu sa sličnom Compagnie Generale Transatlantique i napokon je rasprodana 1907 godine.
Stari parobrod LINA plovio je svjetskim morima već dvadeset i dvije godine pod imenom VILLE DE NEMOURS odnosno NUEVO ESTREMANDURA, kada ga je 1907. godine kupio Vincenzo Granata, vlasnik kompanije “Adriatica” iz Barija. I u rukama novog vlasnika LINA je vjerno služila sve do uoči Svjetskog rata. Tada je jedne zimske noći, 14. siječnja 1914. godine pod zapovjedništvom kapetana Giuseppe-a Cicconardi-ja zbog guste magle posada izgubila orijentaciju prilikom plovidbe kroz Vela vrata (kanal između otoka Cresa i obale Istre, da bi je potom jako nevrijeme bacilo na obalu nedaleko rta Pečen na Cresu. Brod je brzo potonuo.
U podacima kompanije nije navedeno da li je bilo nastradalih u ovom brodolomu.
Lina je kao bezimena olupina bila poznata odavno. Ribati su pazili da na njoj ne pokidaju mreže, ali su o potopljenom brodu pričali roniocima. Na Lini se ronilo krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Brod leži na pješčanom dnu, pramcem okrenut prema obali. Pramac se nalazi u sredini male uvale oko 50m južno od rta Pečen. Dno pada vrlo strmo pa je vrh pramca broda na 20 metara dubine, a krma je već na 55 metara dubine.
Na pramcu se odmah uočavaju dva starinska admiralitetna sidra. Drvena glavna paluba je istrunula pa se s gornje strane može vidjeti čitava unutrašnjost broda. Od zapovjedničkog mosta nije ostalo skoro ništa jer su stranice bile drvene. No, dio nadgrađa iza mosta je od metala i dobro je očuvan.
Kroz vrata se može ući u unutrašnjost strojarnice i doprijeti do samog kotla i parnog stroja. U utrobi broda mogu se sresti tabinje i ugori. Na ovom mjestu treba biti oprezan jer je tu dubina oko 40 metara, što je granica rekreativnog ronjenja.
Iza nadgrađa je krmeno skladište za teret i krmeni jarbol na kojemu su ostaci ribarskih mreža. Roneći sve dublje niz palubu dolazimo i do same krme.
Krma je gotovo uvijek obavijena mutnim slojem morske vode, pa se preporuča oprez. Na kraju ronjenja preporučujemo posjetiti i malu podvodnu špilju koja se nalazi u dnu uvale, s ulazom ispod same morske površine.
Tekst i foto: Danijel Frka