Hrvatska je zemlja koja obiluje prekrasnim dubokim izvorima, ponorima, potopljenim špiljama i jamama te dugačkim i dubokim sifonima. Potopljeni speleološki objekti ili potopljeni dijelovi speleoloških objekata predstavljali su speleolozima prepreku u nastavku njihovih istraživanja. Kako bi istražili i ove dijelove speleoloških objekata morali su primijeniti tehnike speleoronjenja. Speleoronjenje je jedna od tehnika speleološkog istraživanja i koristi se u potopljenim speleološkim objektima ili u potopljenim dijelovima speleoloških objekata. Ona uključuje ronilačke i speleološke vještine te zahtjeva poznavanje posebnih speleoronilačkih tehnika. Najčešće se pod imenom speleoronjenje podrazumijeva ronjenje u kopnenim speleološkim objektima (izvorima, ponorima, jamama, špiljama), no speleoronjenje obuhvaća i ronjenje u morem preplavljenim špiljama. Speleoronjenjem se prikupljaju isti podaci kao i pri drugim speleološkim istraživanjima, a to su podaci za izradu topografskog nacrta, geomorfološki, geološki, biospeleološki i drugi podaci (Kovač Konrad i Buzjak, 2011; Kovač Konrad, 2010).
Budući da se sifoni uglavnom nalaze u udaljenim dijelovima špilja i jama, do kojih je pristup moguć isključivo speleološkim tehnikama, za ronjenje u ovakvim objektima potrebno je poznavati i speleološke i speleoronilačke tehnike. Specifičnosti ovakvog tipa istraživanja ekstremni su uvjeti poput boravka na niskim temperaturama, opasnosti od zamućenja vode i uslijed toga dezorijentacije, velika količina teške i skupe opreme i vrlo ograničeno vrijeme boravka zbog ograničenih zaliha plinova za disanje.
Povijest speleoronjenja u svijetu najčešće se veže za 1878. godinu. U poznatoj špilji Fontaine de Vaucluse u Francuskoj tada je zaronjeno s vanjskom dobavom zraka do dubine od 23 metra. Godine 1922. Francuz Norbert Casteret preronio je na dah sifon u Montespanu. U izvoru Ljubljanica u Sloveniji braća Kušćer 1930-ih godina rone s opremom kućne izrade (Farr, 2017). U Hrvatskoj je prvi zabilježeni speleozaron bio 21. lipnja 1959. godine u špilji Veternici kraj Zagreba (Malinar, 2015). Do današnjih je dana, zbog unaprijeđenja opreme, speleoronjenje je jako napredovalo. Tako je 1998. napravljen najdulji preron dijela špiljskog sustava u Wakulla Springs na Floridi i to 11 km (ronili su J. Jablonski i C. McKinley; Irvin, 1998). Godine 2015. Krzysztof Starnawski zaronio je u Hranická Propast na -265 m dubine, a 2016. godine u Albaniji u špilji Viroit na -278 m dubine, što je ujedno i najdublji zaron u speleološkom objektu do sada (Anonymous, 2018).
Najdublji ženski speleozaron izvela je Verna van Schaik 2004. godine u špilji Boemansgat u Južnoafričkoj Republici, i to do -221 m. Ronjenje u najdubljoj jami na svijetu Vorognya u Abhaziji na -2.145 m dubine izvedeno je 2007. i 2012. godine (Gennadiy Samokhin) (Bočić, 2004). U Hrvatskoj su najdublji zaroni izvan špilja napravljeni u izvoru Une na -248 m (Luigi Casatti, 2007. godine), u izvoru Kupe (Luigi Casatti, 2008. godine) (Casatti, 2008), zatim ponovo u izvoru Une -248 m (Luigi Casatti) (Kovačević, 2008; Kovačević, 2015). Godine 2017. u Crvenom jezeru zaronjeno je na -240 m (Frederic Swierczynski) u organizaciji Grada Imotskog i Turističke zajednice Imota (Anonymous, 2017).
U špiljama i jamama u Hrvatskoj bilo je više zarona vrijednih bilježenja, posebno prvo ronjenje u Lukinoj jami na -1.352 m dubine 1994. kad su ronili pok. Zoran Stipetić zvani Patak i Teo Barišić (članovi SO PDS Velebita) (Jalžić, 2007; Božić, 2010). Tada je to bilo najdublje ronjenje na ovako velikoj dubini u svijetu. Istraživanja na dnu Lukine jame nastavljena su 2010. (Ivica Ćukušić, Robert Erhardt i Branko Jalžić) (Bakšić i sur., 2013) i 2013. godine (Petra Kovač Konrad i Vedran Jalžić) kada je istraživanje završeno na 60 m dubine. Ronjenje u sifonima i jamama na većim dubinama predstavlja najkompliciraniji oblik ronjenja jer je potrebno puno kvalitetnih i motiviranih ljudi za transport opreme, a ronioci moraju biti iskusni speleolozi sposobni za kretanje po užetu i višednevni boravak u speleološkim objektima. Speleoronjenje je uz speleologiju nužna tehnika u istraživanjima čovječje ribice u njezinom prirodnom staništu te su upravo time otkrivena brojna nova staništa.
Tekst: Petra Kovač Konrad i Ivica Ćukušić
Fotografije: Petra Kovač Konrad i Branko Jalžić
Tekst je iz knjige Proteus