Prije 1930. nitko nije uspio zaroniti dublje od 200 metara. Te godine ostvaren je pothvat koji je za sobom ostavio sve dotadašnje rekorde i to uz pomoć sasvim novog podvodnog plovila. Taj plovni objekt bio je “dijete” Williama Beebea, američkog orintologa koji je postao morski zoolog. Beebea su privlačile morske dubine, stotinama puta je ronio u more, uvijek u ronilačkom odijelu ili ronilačkoj kacigi, što mu je naravno ograničavalo dubine do kojih se mogao spustiti. Da bi svladao vodeni zid znao je da treba sagraditi dovoljno jako podvodno plovilo koje će odoljeti stotinama kilograma tlaka po kvadratnom centimetru i koje će biti dovoljno veliko da u njemu budu smještena bar dva čovjeka. Beebe se obratio Otisu Bartonu, inženjeru koji je već konstruirao čeličnu kuglu za istraživanje dubokog mora, te Johnu H. J. Butleru, koji je izradio nacrt za takav brod. Zajednički su ga rekonstruirali, preuredili i opremili. Beebe ga je nazvao batisfera – dubinska kugla.
Batisfera je imala 144 cm u promjeru. Čelični zidovi su joj bili debeli 3,12 cm i dovoljno jaki da izdrže tlak jači od 300 kg po kvadratnom centimetru, koji postoji na dubini od 1 036 m ispod morske površine. Kugla je bila teška 2700 kg. Imala je prozorčiće načinjene od rastopljenog kvarca koji su bili debljine 7,5 cm. To je bio najjači prozirni materijal koji se tada poznavao i ujedno i tvar koja prenosi sve svjetlosne valne dužine. Svaki je prozorčić bio širok 12 cm. Zaliha kisika je bila pohranjena u tankovima, a tablete kalcijeva klorida trebale su apsorbirati vlagu koju izdiše posada. Tablete natrijeva bikarbonata, mješavina kalcijeva oksida i natrijeva hidroksida služile su za uklanjanje ugljičnog dioksida koji se stvara disanjem posade. Komunikacijska cijev je povezivala batisferu s matičnim brodom na površini. U cijevi su i kabeli za električnu struju kojom su se napajali instrumenti i svjetlosni reflektori. Osim toga telefonski vod je mogao Beebeu omogućiti da “točku po točku” opisuje spuštanje u dubinu. Batisfera je trebala biti spuštena na čeličnom užetu debelom 2,5 cm i dugačkom preko tisuću metara. Ostalo je još pitanje – do koje dubine? Prvi odgovor na to pitanje saznao se 6. lipnja 1930. Beebe i Barton spustili su se do dubine od 243 metra. U iduće četiri godine Beebe i Barton su se više od trideset puta spuštali u batisferi. Dvojica istraživača su se spustila na dubinu od 434 metra. Najdramatičnije je bilo spuštanje broj 32, blizu Bermuda, 15. kolovoza 1934.Došli su do dubine od 766 metara. Poslije toga je batisfera bila izložena na Izložbi stoljeća napretka, u Chichagu, a nakon toga je američko Nacionalno geografsko društvo ponudilo svoju pomoć za obavljanje nove serije spuštanja u dubinu.
Tekst: Damir Višić
Fotografija: msmocean.com