Shadow

Otkriven je jedan od najdužih špiljskih sustava Dalmacije

 

Istraživanje podzemnih vodenih kanala jedna je od najopasnijih ljudskih djelatnosti, a već desetljećima speleolozi i speleoronioci pokušavaju dokučiti tajanstveni put vode koja teče kroz splet podzemnih kanala u utrobi planina. Jedan takav misterij rasvijetljen je proteklih dana u sklopu međunarodne speleoronilačke ekspedicije “Cetina 2021.”, koja se održavala od 1. do 15. kolovoza na području općine Civljani.

– Cilj istraživanja bio je ostvariti san jednog od prvih istraživača Gospodske špilje, Branka Jalžića, instruktora speleologije SO HPD-a “Željezničar”, biospeleologa i člana Hrvatskog biospeleološkog društva, koji je prije 51 godinu započeo istraživanje te špilje koja se nalazi nekih 500 metara od legendarnog izvora Cetine, izvora Glavaš, geomorfološkog spomenika prirode. Jalžić je tada pretpostavio da je taj izvor, dublji od 100 metara, povezan s prekrasnom špiljom dužom od tri kilometra.

I evo, napokon je san ostvaren! Povezivanjem izvora i Gospodske špilje ovo je postao jedan od najdužih špiljskih sustava Dalmacije! Spajanje izvora Glavaš i Gospodske špilje ukazuje na to da su podzemni sustavi puno veći nego što smo mi svjesni i što našim istraživanjima možemo dokazati – javila nam je Petra Kovač Konrad, istraživačica i vrsna speleoroniteljica, članica HGSS-a Stanice Zagreb, najzaslužnija za dosad najuspješniju speleoronilačku ekspediciju provedenu u Hrvatskoj, a u kojoj je sudjelovalo 20 zaljubljenika u speleologiju i ronjenje.

Organizator ekspedicije bilo je Društvo za istraživanje krša “Freatik”, uz podršku SO HPD-a “Željezničar”, DDISKF-a i Hrvatske gorske službe spašavanja, Odjela za speleoronilačko spašavanje. Mala je to, ali uigrana ekipa zaljubljenika u ronjenje u speleološkim objektima, za koja je potrebna izuzetno precizna priprema, logistika i timski rad s obzirom na to da se radi o aktivnostima koje su opasne za život.

TEHNIČKI I FIZIČKI ZAHTJEVNO

Našoj ekipi podršku su pružili francuski speleolozi i speleoronioci Frederic Swierczynski i Yvone Dricot, koji su zaronili kroz izvor Glavaš na 110 metara dubine i prešli udaljenost od više od 500 metara da bi došli do sifona u Gospodskoj špilji. Dosad se u izvoru Glavaš ronilo do tih 110 metara, a tek se naslućivalo da put možda vodi i dalje. Izvor je pun kanala u kojima se možete zaglaviti, a na 20 metara već je potpuni mrak pa je potrebna dodatna rasvjeta. Treba paziti i da ne podignete sediment ili zamutite vodu, ali i da se ne smrznete jer je temperatura vode stalna, samo sedam Celzijevih stupnjeva.

– Hrvatski i francuski speleolozi i speleoronioci su pak ronili kroz tri sifona u Gospodskoj špilji i hodali su preko 700 metara špiljskih kanala s ronilačkom opremom na sebi, spuštali se i penjali se po konopcima, da bi u najudaljenijem sifonu ostavili oznake za Freda i Yvona, koje su oni 8. kolovoza pronašli i time dokazali da su ova dva sustava zapravo jedan sustav. Time je ostvaren dugogodišnji san Branka Jalžića – kaže Petra, kojoj su hobiji ronjenje i speleologija predodredili i profesiju, pa je doktorirala karstologiju na Institutu za istraživanje krša u Postojni.

Rekla nam je da su ovakvi zaroni tehnički i fizički vrlo zahtjevni.

– Sa strane izvora Glavaš bilo je potrebno postaviti podvodni habitat na šest metara dubine, u kojem su speleoronioci provodili višesatne dekompresije. Koristili su zatvorene krugove disanja, posebne uređaje koji recikliraju izdahnuti zrak i na taj način omogućavaju višesatna ronjenja na velikim dubinama. Također su koristili podvodna vozila, skutere, kako bi bili što brži.

Oprema se u Gospodskoj špilji nosila u takozvanim transportnim torbama, često teškim i 20 kilograma, a nosili smo ih svi. Do mjesta zarona nose se sat i pol, čak i dulje ako je više torbi, toliko i natrag nakon ronjenja. Jedan istraživački dan traje više od 12 sati ukupno. Krećemo u osam sati ujutro s pripremama, a završavamo često u 10 navečer s raspremanjem opreme i pripremom za idući dan. Vrijednost opreme koja se koristi za istraživanje i koju se nosi do sifona često prelazi 70 tisuća kuna po speleoroniocu i sve je to financirano vlastitim sredstvima. Ova izuzetno skupa tehnologija nije bila dostupna u vrijeme Brankovih istraživanja, barem ne na našim prostorima – veli ona.

BROJI SE SVAKA MINUTA

U ovoj ekipi bio je i Splićanin Vladan Strigo, iskusni speleoronilac i član HGSS-a Stanice Split, koji nije krio oduševljenje ovim otkrićem, ali i cijelom organizacijom koja ih je dočekala na terenu.

– Za pojmove hrvatskog speleoronjenja ovo je ogromno otkriće, najveća konekcija koju smo zabilježili. Svih ovih proteklih godina slagale su se kockice, obavljala su se mnoga istraživanja i ronjenja, i sada se sve spojilo: iskustvo, ulaganje, oprema, znanje, a Petra je tu odradila majstorski posao. Speleoronioci su mala zajednica ljudi koji rone i sve naše pripreme ovise o nama samima i o timskom radu. Ekipe su prethodno pripremile, odnosno istražile sifone. U Gospodskoj špilji morale su se koristiti tehnike penjanja po konopcima s teškom ronilačkom opremom. Skuteri koje smo koristili skratili su nam vrijeme ronjenja, što je značajno s obzirom na to da se na tim dubinama nabija dekompresijsko vrijeme, a zbog temperature vode od sedam stupnjeva svaka minuta dulje nego što treba je ubitačna, neovisno o opremi. Sve je, srećom, prošlo u redu, osim kad nam se odlomio komad stijene u izvoru gdje su Francuzi postavili zvono, odnosno habitat za dekompresiju, a koji se u tom trenutku otkačio – govori nam Strigo listajući album prepun čudesnih fotografija snimljenih u kanalima i sifonima na putu od Glavaša do Gospodske špilje.

Izvor Glavaš i Gospodska špilja podzemna su staništa Natura 2000, izvori pitke vode, i geomorfološki mjesta izuzetne ljepote po bogatstvu siga te velikim dimenzijama prostora, ujedno dio prelijepog Parka prirode Dinara.

JEDINSTVENI ŠPILJSKI SUSTAVI

– Dinarski špiljski sustavi jedinstveni su u svijetu po bogatoj bioraznolikosti i po količini kvalitetne pitke vode, stoga je izuzetno važno prikupiti što više podataka, posebice jer se iz njih crpi voda za lokalno stanovništvo. U sklopu svakog ovakvog istraživanja izrađujemo karte – topografske nacrte podzemnog prostora, koje se onda može staviti u prostorni obuhvat i točno znati kuda se ti kanali protežu u podzemlju. Ovo je izuzetno bitno s aspekta zaštite prirode, ali i lokalnog upravljanja bilo vodoopskrbom, građevinskim zahvatima ili bilo kakvim drugim projektima. To konkretno znači da zaštita podzemnih i nadzemnih tokova rijeke Cetine treba biti sveobuhvatnija te da treba dalje ulagati u istraživanja. Nažalost, važnost ovog tipa istraživanja zna biti neprepoznata od nadležnih lokalnih institucija, pa znaju čak biti i zabranjena – navodi nam Petra.

Srećom, istraživači nisu naišli na devastacije, tek na neke natpise po sigama koji su starijeg datuma, što nam ukazuje da edukacija, bilo kroz turističke posjete špiljama, bilo putem speleoloških organizacija, društvenih mreža i slično, ipak pozitivno utječe na posjetitelje. Dinarski krš jedno je od najbogatijih područja u svijetu po špiljskoj fauni, pa tako i u podzemnim tokovima rijeke Cetine obitava špiljska kozica, Pretnerova kozica, pripadnik roda rakušca Niphargusutem.

– Često su nas lokalni ljudi pitali što istražujemo i bili su oduševljeni našim rezultatima, te su nas pitali gdje mogu vidjeti i saznati više, tako da se nadamo da ćemo ostvariti suradnju s lokalnim vlastima te omogućiti javnosti da saznaju više bilo preko izložbe fotografija ili nekog predavanja. Istraživanja će se svakako nastaviti jer speleolozima ne manjka volje i želje, a prije svega znatiželje! Nadamo se samo da će lokalne vlasti imati razumijevanja za nas – poručuje Petra.

Tekst: Merien Ilić; slobodnadalmacija.hr