Evo opet prvo napomena ili upozorenje. Neću pisat književno, zapravo dosta miješam. Nekad govorim, a nekad govorin. Kad osjetim da je nešto bitno za reć ili svatit onda ćete primijetit moj moment teške kulture, književnog ili ponekad stručnog teksta. #Akademski obrazovana građanka u meni vrišti. Moj tekst je hibrid fakultetskog obrazovanja i uličnog izričaja kao posljedica toga šta mi se ne da prestručno izražavat (osim ako baš, baš ne moram). Pogotovo ako znam kome je većinski namijenjen tekst (nearheolozi – normalan primjerak homo sapiensa okrenut budućnosti). Ovo nije znanstveni članak, pa slobodu izražavanja iman, osim pi**aranja i slično, što je isto šteta jer bi tek onda sve ono o čemu pišem doživili u pravom svjetlu. Baš šteta.
Suma sumarum: stručno/književno pisanje u ovakvim tekstovima – neću, ne mogu, gubi mi se šug 😆.
MEZOLITIK- NEOLITIK- ENEOLITIK
Ovaj članak, popularne klasifikacije po svojoj vrsti (za širu publiku oće reć), bavi se sa tri vremenska razdoblja: mezolitik, neolitik, eneolitik. Riječ je o vremenskom periodu od nekoliko tisuća godina gdje se lijepo može pratiti trend izdizanja morske razine. Lakše je i meni za pisat i vama za razumit sva tri razdoblja obrade u jednoj temi, nego odvajat svako posebno. Ne zbog razdoblja, već zbog promjene morske razine.
Prošli tekst (LINK) je bio o paleolitiku. Rekli smo da je prije cca 15 000 godina razina mora bila za oko 65 m niža od današnje. Govoreći o istočnom Jadranu ovako stoje datacije za sljedeća razdoblja: mezolitik – 8 000 godina pr. Kr, neolitik – cca 6100/5900 godina pr.Kr., potom eneolitik – cca 3500 do 2000 godina pr. Kr. Nakon ovoga počinje metalno doba (bronca i željezo), ali o tome više neki drugi put.
Promjena morske razine kroz razdoblja- dubina u metrima (lijevo ispod nule)
MEZOLITIK
Geološko razdoblje holocena, koje se poklapa s početkom povijesnog razdoblja mezolitika, obilježeno je naglim zatopljenjem. Klima je sličnija današnjoj i dolazi do naglog širenja šuma. No izdizanjem morske razine nestaje i veliki dio krajolika po kojem su se slobodno kretala stada krupnih životinja. U samom početku razina mora je ipak narasla sa onih paleolitičkih 65 na mezolitičkih 55 m, a onda kada su počela razdoblja većim količinama oborina, morska razina se izdigla i skočila sa 55 na 25 metara ispod današnje razine. Prema kraju mezolitika, razina mora je došla na 10 m ispod današnje. Takva nagla promjena klime je imala drastične posljedice na okoliš i one koji obitavaju u njemu. Prostrane nizine su nestale, a s njima i pripadajuća vegetacija. Kada nestane vegetacija, u pitanje egzistencije dolazi i njena pripadajuća fauna koja ju u normalnim okolnostima brsti i pase. U tu priču dolazi i čovjek koji je primoran mijenjati svoj način života: ne bazira se više toliko na isključivo lovu, sakupljanju i konstantnom seljakanju, već polako dolazi do promjena u logističkom osmišljavanju pozicija nastambi i općenito iskorištavanja okolnog prostora. Sam pojam mobilnosti u prapovijesti…pa, prije mezolitika, ljudske zajednice su se premještale s jednog mjesta na drugo mjesto, dok se u mezolitiku njihov radijus kretanja smanjuje. Kreću se unutar manjih regija i oslanjaju se na lokalne resurse, a logistički se koristi čitava mreža naselja: efikasnije iskorištavanje okoliša.
Unutar spomenutih „mreža naselja“, moguće je razlikovati nekoliko glavnih tipova naselja i njihovih „satelita“. Tu su glavne naseobine sa kratkotrajnim skloništima/kampovima u blizini, kratkotrajna skloništa više udaljena od naselja i usputne stanice za kratkotrajni predah. Nalazišta mogu biti otvorenog ili zatvorenog tipa. Otvoreno je pod zvjezdanim nebom, zatvoreni tip su pećine i slično.
U glavnim naseljima mezolitičke zajednice (obitelji koje imaju po 20-25 ljudi) borave po nekoliko mjeseci. Tu ćemo pronaći dosta arheološkog materijala (koštane i kamene alatke) i više ognjišta. Dakle, u neposrednoj blizini THE NASELJA često se nalaze manji kampovi koji su specijalizirani za određene djelatnosti. U njemu do nekoliko tjedana boravi manji broj ljudi koji bi na tom mjestu odradili određenu djelatnost (lov, motrenje životinja, prikupljanje kamenih sirovina za izradu alatki itd.). Spomenula sam i usputne stanice koje su se koristile kao predah na par sati ili čak do nekoliko dana, jer je mjesto moglo služiti i za popravak opreme, ovisno po potrebi čovjeka. Nego, jedna bitna napomena: iako je ovo manje mobilno razdoblje od paleolitika, mezolitik se i dalje generalno smatra razdoblje visoke mobilnosti.
Slika 1. Mezolitička nalazišta u Hrvatskoj
Crne oznake – pećinska nalazišta, svijetle oznake – nalazišta otvorenog tipa
Život na moru? Ima ga, i to dolazi do sve većeg iskorištavanja morskih resursa, što je direktna posljedica prilagođavanja novim klimatskim promjenama odnosno novim morskim razinama iliti ga mezolitičke zajednice su malo promijenile svoj lifestyle😊. Ostaci morskih puževa i školjaka svjedoče o sakupljanju morskih plodova, a ostaci ribljih kostiju svjedoče o ribolovu. Isto tako daleko u sjevernoj Europi imamo i nalaze Jadranskih morskih puževa koji su dokaz međusobnog kontakta „naših i njihovih“ mezolitičkih zajednica prilikom razmjene dobara.
Eto ga, dec it. Tragedija je ta šta, osim promjena morske razine, ja vama po pitanju podvodne arheologije u mezolitiku nemam ništa konkretno za reć. Za sada nisu pronađene potopljene nastambe mezolitika na Jadranu, ali to svakako ne znači da ih nema. Sad ću ponovit ko papiga, jer svaki put to kažem, ali činjenice su činjenice 😊… Mezolitičke nalaze treba očekivati duboko pod morskim sedimentom na području plićina. Primjerice kod Resnika u Kaštelima (gdje su već pronađeni lokaliteti iz prapovijesnih razdoblja) ili na primjer (možda) u sred Pašmanskog kanala, gdje je također zaravan i plićina koja je nekoć bila prostrana nizina. Naravno tu i tamo se pojavljuje sporadični usamljeni „mezolitički“ nalaz bez konteksta, upitne datacije, ali nema kruva od toga bez pravog istraživanja.
Evo karta Pašmanskog kanala u mezolitiku, u periodu kad je razina mora bila 25 m niže od današnje. Poanta cijele priče je ta da je kanal nekoć zaista bio prostrana nizina, kao i cijelo područje ispred Kaštela (svih 7 Kaštela) – tu je obitavala određena vegetacija, a ako su nizine u pitanju onda su se tu vjerojatno kretala i stada krupnih životinja, pa nema razloga da ih ne slijede lovačko sakupljačke zajednice mezolitika, ovaj put logistički organiziranije nego u paleolitiku. Ipak, potrebno je pronaći nalaze pod morem u kontekstu (arheološki slojevi s mezolitičkim materijalom), pa onda možemo konkretno pričat o mezolitičkim podvodnim nalazištima – do tada ništa.
Slika 2. Prikaz Pašmanskog kanala u mezolitiku s razinom mora 25 metara nižom od današnje. Tamno područje predstavlja kopno koje se danas nalazi pod morem. Crvena oznaka – mezolitički nalaz
NEOLITIK I ENEOLITIK – prvo općenito
Za neolitik i eneolitik barem imamo arheološke dokaze u vidu cijelih lokaliteta ili nasela pod morem.
Geološki još uvijek pričamo o holocenu, no sada je riječ o vlažnim fazama što je pozitivno utjecalo na promjene u vegetaciji, što je na kraju uvelike utjecalo na razvoj tadašnjih zajednica. Osim lova i ribolova bavile su se stočarstvom i poljoprivredom zbog čega se jače vežu uz prostor, s toga je ovo razdoblje početak razvijanja pravih trajnih naselja. Tamo gdje je tlo iznimnih agrarnih vrijednosti (na primjer Ravni Kotari, Kaštelanski zaljev, Neretvanska dolina itd.) tu uvijek možemo očekivati neolitičkih lokaliteta, ako ih i nema, nać će se. Po čemu je neolitik baš poseban? Po tome što dolazi do promjene stila života -ali prave pravcate, tutto kompleto promjene. Sada se obrađuje tlo, uzgoja se stoka za vlastite potrebe, a sve to zahtijeva daljnja planiranja odnosno promišljanja o budućnosti i osiguravanju egzistencije.
Neolitičke zajednice svoju egzistenciju temelje na vrednovanju agrarnog prostora u pravom smislu te riječi, oćereć dolazi do poljoprivrede ekstenzivnog tipa, čije je značenje najbolje objasnit citatom prof. B. Marijanovića:… zemljoradnja neolitičkog tipa ima izrazito ekstenzivni karakter, te da zbog osiguravanja povoljnog ekonomskog minimuma zahtijeva ne samo zauzimanje većih površina, nego i njihovu periodičnu izmjenu, što postupno dovodi do smanjivanja agrarne vrijednosti tla, a time i smanjivanja prinosa. U uvjetima dominacije toga tipa privrede, koja na takvome stupnju razvoja bitno ovisi i o sezonskim klimatskim prilikama, suši ili prevelikoj vlazi, a pred koju se zbog demografskih razloga unutar svake zajednice postupno postavljaju sve veći zahtjevi, to nameće i potrebu zauzimanja novih obradivih površina, a time i relativno čestu promjenu sredine, ali ne i ambijenta… – eto, zato su potrebne velike površine agrarno iskoristivog tla, a mi ih imamo i više nego dovoljno. Ajmo mi back to morske teme 🤿.
Eneolitik? Razdoblje u kojem se prvi put javlja metal, u ovom slučaju bakar, što bi značilo da tada počinje rudarstvo. Izrada oružja, oruđa i nakita od metala postaje pravi hit. S područja Euroazije prodiru Indoeuropljani i donose nam novitete poput ukopa u tumulima/gomilama/humcima ili spaljivanje, početak dijeljenja na plemenske skupine (u kasnom eneolitiku, što će se nastaviti i još više raslojiti u metalnom dobu). Kao privredna grana prevladava stočarstvo, a tu su i dalje poljoprivreda, lov i ribolov. Keramike uvik ima! Dalje neću pilat jer stvarno nije bitno s obzirom da pričamo o potopljenim lokalitetima.
NEOLITIK I ENEOLITIK – nešto konkretno (nije Vice)
U vrijeme neolitika koji na Jadranu počinje cca 6100/5900 god. pr. Kr., razina mora se naglo izdigla sa mezolitičkih 25 na neolitičkih 10 metara ispod današnje razine i nastavila se izdizati, pa je već početkom eneolitika bila za 4.5 metra niža od današnje. Najbolje da uzmemo dva primjera iz Dalmacije (otočić Galešnjak , Janice kod Pakoštana i uvala Zambratija u Istri ).
Slika 3. Pašmanski kanal – razdoblje NEOLITIKA kada je razina mora bila niža 10 metara od današnje. Siva boja – područje koje je nekoć bilo kopno. Lokaliteti pod brojem 3 (Galešnjak) i 7 (Janice) su jedini pravi podvodni lokaliteti koji nisu samo sporadični nalazi, a objašnjeni su u tekstu dolje.
Slika 4. Razdoblje s kraja neolitika i početka eneolitika kada je razina mora bila za oko 4.5 metara niža od današnje. Na području Pašmanskog kanala, jedini lokalitet u pravom smislu te riječu su Janice kod Pakoštana. Siva boja predstavlja nekadašnji obalni pojas, vidljivo je da se izgled istočne Jadranske obale više/manje formirao.
Godine gospodnje dvi ijade i devetneste Sveučilište u Zadru je provelo malo istraživanje u Pašmanskom kanalu između otočića Ričula i Galešnjaka. Na dubini od 6 metara arheolozi su pronašli pravocrtnu konstrukciju, izgrađena od krupnijeg kamenja koja je duga oko 80 metara. Sagradila ju je prapovijesna zajednica da bi premostila plićinu i došla do Galešnjaka. Da je ta stazica funkcionirala u neolitiku dokazuje ulomak impresso keramike (najstariji tip neolitičke keramike) koja se datira između 6100 do 5400 godina pr. Kr.
Slika 5. Nasip iz neolitičkog doba na Galešnjaku (lijevo) i nalaz impresso kulture iz nasipa (desno)
(Preuzeto sa, (lijevo): https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar-plus/clanak/id/609441/zadarski-arheolozi-pod-morem-pronasli-dokaze-da-je-galesnjak-prije-7000-godina-bio-nastanjen#&gid=null&pid=1 i (desno): https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar-plus/clanak/id/609441/zadarski-arheolozi-pod-morem-pronasli-dokaze-da-je-galesnjak-prije-7000-godina-bio-nastanjen#&gid=null&pid=3
Janice kod Pakoštana – sjeverna Dalmacija
Na ovom lokalitetu se nalaze ostaci neolitika i eneolitika. Prvo triba reć da je geografski položaj i više nego povoljan za život; plodno tlo, u neposrednoj blizini ogromna količina slatke vode (Vransko jezero) i more kao dodatan izvor prehrane. Jedna bitna stvar: podmorje Janica i kopno Pakoštana su nekoć tvorili jednu cjelinu – iz aviona se vidi da je cijelo područje ravničarskog karaktera. Riječ je o potopljenoj nizini sa pokojim brdašcem (današnji otoci), nema nekakvih bijesnih strmina i naglih dubina kao što je to slučaj primjerice na području ljutog krša – u primorju Biokova ili Velebita.
Slika 6. Šta je šta: Vrana see – Vransko jezero, Janice – lokalitet Janice, Riff – plažna stijena
(preuzeto iz L. BEKIĆ – M.PEŠIĆ – R.SCHOLZ – M. MEŠTROV, 2016.)
Ostaci ovog lokaliteta razasuti su od 5 do 6 metara dubine i datiraju se u neolitik i eneolitik. U svom prvom tekstu (LINK) sam objasnila kako se stvaraju plažne stijene zvane beach rock. Super je stvar šta ta plažna stijena/beach rock/ geološka formacija (zovite je kako oćete) dugačaka 200 metara leži ispred Janica na 4 metra dubine. Arheolozi su iz te stijene izvadili uzorke ljuštura mekušaca (stručno bi se reklo da su proveli uzorčenje, jelte) i dobili su datum nastajanja plažne stijene u 3700 kal. god. pr. Kr., što se preklapa s krajem neolitika, a početkom eneolitika. E sad, imamo dubine nalaza, dubinu plažne i dataciju plažne stijene. Sad nam samo još treba datacija nalaza. Na dubini od svega 10 cm (da, da, centimetara) pronađeni su drveni piloni koji datirani od 4681. do 4539. god. pr. Kr. (kasni neolitik).
Prvo, zbog velike količine kremenih alatki, keramike i općenito organskog materijala pretpostavka je da je ovaj lokalitet bio stambenog ili radnog karaktera, kao drugo sačuvani drveni piloni koji se nalaze na svega 10 cm dubine samo potvrđuju gore navedene dokaze za stambeni ili radni karakter lokaliteta-u svakom slučaju nešto što se koristilo kroz dulji period. Iako nije otkriveno mnogo pilona (bilo bi potrebno dublje iskopavanje), iz situacije koju imamo, vidljivo je da su grede i piloni smisleno slagani, a ne nabacani bez veze.
Slika 7. Janice – drvena konstrukcija
(preuzeto iz L. BEKIĆ – M.PEŠIĆ – R.SCHOLZ – M. MEŠTROV, 2016.)
Dubina plažne stijene (4 metra) i njena datacija pomoću ljuštura svjedoči da se nastamba u vrijeme neolitika nalazila ili na suhom ili iznad vrlo plitkog mora – sjetite se da je pri početku neolitika more bilo 10 metara, a na početku eneolitika 4.5 metra. Isto tako, dubina plažne stijene i njen nastanak nam svjedoče da je upravo ta stijena djelomično štitila naselje od južnih vjetrova i ne samo to – već su drvene grede očuvane do danas upravo zahvaljujući njoj.
Ostatak nalaza (kremen, kost i keramika) su razasuti na 5 do 6 metara dubine, što odgovara neolitičkom i eneolitičkom periodu, kada na tim mjestima mora ili nije bilo ili je riječ o iznimno plitkom moru. Nalazi nam govore o načinu života, pa iz ostataka kostiju znamo da je zajednica na Janicama uzgajala stoku (ovce, koze i goveda) i da su se bavili ribarstvom i sakupljanjem školjaka.
Slika 8. Litički materijal (lijevo) i keramika (desno) sa lokaliteta Janice.
(preuzeto iz L. BEKIĆ – M.PEŠIĆ – R.SCHOLZ – M. MEŠTROV, 2016.)
Ostavlja se i mogućnost da su Janice bile naselje sojeničarskog karaktera (nastambe/kućice/stanov/ građeni na balvanima okomito zabodenima u tlo s ciljem zašitte od vode/poplave/vlage), smještena iznad plitkog mora, takva su pronađena u Zambratiji u Istri – no, što se tiče Janica to je za sada samo mogućnost, jer da bi se takvo nešto potvrdilo potrebna su daljnja istraživanja
Zambratija – sjeverozapadna Istra
Uvala na samom sjeverozapadu Istre koja je zapravo prirodna geološka depresija, u ovom slučaju potopljena močvarna dolina i koja pod morem čuva ostatke od kasnog neolitika, pa sve do rimskog carstva. Činjenicu da je područje bilo močvarno možemo potkrijepiti nalazima botaničke analize arheološkog sloja u kojem su zabilježeni ostaci biljaka koje vežemo za vodena staništa/vlažne livade/močvare. Prapovijesni ostaci nalaze se na svega 2.4 do 3.1 m dubine. Ispred lokaliteta su prirodni vapnenački grebeni koji su nekoć dijelili i štitili ovo područje od otvorenog mora, a sam lokalitet je smješten u plićini.
Slika 9. (lijevo) i slika 10. (desno).
Zračna slika lokaliteta Zambratija sa rasporedom sondi (lijevo) – Raspored pilona na lokalitetu (desno)
(preuzeto iz: I. KOCANI UHAČ – M. ČUKA, 2016.)
Kao i kod Janica u Pakoštanima i ovdje su pronađeni ostaci drvenih pilona koji proviruju iz morskog dna, ali ovdje s pravom možemo govoriti o sojeničarskim nastambama. Arheolozi su do sada zabilježili oko 100 komada pilona, a najviše ih ima s unutarnje strane vapnenačkih grebena, uz sam rub potopljene doline. Kako znamo da je ovdje naselje? Pa, pilona je mnogo. Neki su položeni horizontalno dok(preuzeto iz: I. KOCANI UHAČ – M. ČUKA, 2016.) je ostatak u tlo. Raspored pilona, ostaci kućnog lijepa i sam oblik površine indicira na postojanje arhitekture koja je naseobinskog karaktera. Da je struktura bila pozicionirana baš na močvarnom području dokazuju upravo piloni koji su zabodeni u tresetnu površinu (tamno smeđi/crni organski talog karakterističan za močvarna područja, sačinjen od sagnjile močvarne vegetacije – koji se u slučaju Zambratije danas nalazi pod morem). Iz rezultata analize drvenih pilona (uzorak drvenih pilona kaže da je star između 4230. i 4200. pr. Kr. i kalibrirano između 4170. i 3980. pr. Kr.) vidimo da je lokalitet postojao u kasnom neolitiku, a tipološkim odlikama keramike vidimo i da je riječ o eneolitiku (neću pilat ljude s keramikom). Sudeći po svemu riječ je o nalazištu koje egzistira s prijelaza iz kasnog neolitika, pa kroz eneolitik, ali svakako je potrebno opet naglasiti da u ovoj uvali ima još nalaza iz kasnijih razdoblja, ali oni sada nisu tema.
Slika 10. Piloni na lokalitetu Zambratija: gore desno su horizontalno polegnuti piloni, ostale slike su piloni vertikalno zabodeni u tresetnu površinu, a današnje morsko dno.
(preuzeto iz: I. KOCANI UHAČ – M. ČUKA, 2016.)
Slika 11. Keramički ulomci iz Zambratije
(preuzeto iz: I. KOCANI UHAČ – M. ČUKA, 2016.)
Kad idemo uspoređivat naše lokalitete sa okolnim područjima, možemo bacit oko na područje Alpi gdje je pronađeno preko 1000 sojenica koje su smještene na močvarnim područjima, ili kod jezera i rijeka. Zambratija ima „brother from another mother“ u Sloveniji – na području Ljubljanskog barja i može se usporediti s nekim njihovim lokalitetima kao što su Resnikov prekop, Blatna Brezovica, Hočervarica, Stare Gmajne…ima ih još.
Zambratija je arheološko otkriće od iznimne važnosti. Prvo zato što je eneolitik u Istri slabo istražen, pa je ovaj lokalitet bacio malo svjetla na dark side Istarskog područja eneolitika. Nove spoznaje su uvijek bitne. Razlog broj dva je taj što je riječ o sojenicama smještene na močvarnom tlu u neposrednoj blizini mora, što daje velik doprinos u proučavanju izdizanja morske razine kroz dio holocena. Naravno, potrebna su daljnja istraživanja za nekakve šire i sigurnije spoznaje. U to ime, nazdravljam časom plavca malog s Pelješca i nadam se da će se istraživanja na Zambratiji nastavit! 🍷
Good vibes za ubuduće!
U zadnjih 6 – 7 godina sve češće se otkrivaju potopljena prapovijesna nalazišta. Osim spomenutih i podrobno opisanih u tekstu gore, prije dvije godine je to bilo otkriće na Galešnjaku (isto vidi u tekstu gore), a ove godine je to lokalitet na Korčuli. Sveučilište u Zadru, Dubrovački muzeji i Gradski muzej Korčule su zajedno odradili malu kampanju u kojoj su otkrili potopljeno neolitičko naselje udaljeno 70 metara od obale, na 4.5 metra dubine. U ovom slučaju riječ je o kamenoj strukturi. Članak još nije izašao pa bolje da šibnem link sa više informacija: Dubrovački – U istraživanju potopljenog neolitičkog naselja Soline na otoku Korčuli otkriveni mnogobrojni suhozidi (slobodnadalmacija.hr)
Možemo očekivati još neolitičkih i eneolitičkih „morskih“ lokaliteta, jer zadnjih godina iskaču ko iz paštete. Očito. I to mi je super,to me baš veseli!
Do čitanja! 👌😊
Piše: Jelena Glamać
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
.