Zapravo i konačno – Maun, taj nenaseljeni otok kojeg istoimeni kanal dijeli od otoka Paga i koji mi je uvijek bio moj magični otok. I uvijek sam vjerovao da je tamo bilo života u povijesti. Puno sam tamo ronio, tražio, pregledavao i nikad ništa ozbiljnije. Naravno, nalazili smo komade amfora, krhotine, neke rive, sidra, svašta nešto. Pregledali smo Kavu, mjesto gdje je bio kamenolom u uvali koju karta zove Olipski porat, a narod Kava. Našli smo malo krhotina ali ništa posebno.
Na otoku postoji anhialina špilja (špilje i jame s podzemnim jezerima u kojima salinitet oscilira od gotovo slatke vode na površini do potpuno morske na dnu, obično s ograničenom izloženosti vanjskim klimatskim utjecajima, uvijek s više manje prostranom podzemnom vezom s morem), koja se zove Šepurina, i sigurno da su ju od davnina koristili kao izvor vode. Na sjevernoj strani ima dobra vala s nasipom na 2,2 metra (Rim valjda), ali keramike je malo.
Amfora koja se dugo vodila kao najstarija u Hrvatskoj je upravo s Mauna i koju je tata pokojnog prof. Zdenka Brusića kupio u Proboju na Pagu (profesorovo kazivanje, tijekom jednog od istraživanja u Caskoj na Pagu).
Na Velom Brušnjaku je opljačkano amforište, na Lukaru je također jedno. Na lokaciji Tri Boka u dubini je amforište kojeg su rasturile koče. Na Maunu smo jednom pregledavali po dojavi istočno od uvale Rakovica, ali opet ništa. Par grla i to je bilo sve. Olovna preča sidra iz rimskog doba, pa sidro iz vremena Bizanta, pa sve nešto ali nikako bar neki brodolom s amforama. O Letavici kao biseru cijelog arhipelaga sam već puno rekao, Šimuni luka pa svašta nešto.
Željana poznam bar 20 godina i lani smo zajedno prijavili jednu rivu s ugljenom u uvali Girenica, pričao mi je da viđao amfore na Maunu. Željan i sin mu Kristijan su strastveni ribolovci. Željan voli povijest i onda je tu sve lako. Cijelu zimu smo dogovarali da odemo. On i sin Kike su otišli čim je zatoplilo, javljaju da je sve tamo. Sve se podudaralo s ribarskim pričama što se vidi pod staklom. Konačno taj dan idemo na Maun i sve je spremno, imamo mjerka, karticu i opremu za snimanje.
Nalazište je plitko, snimam, fotografiram i naravno odem dublje. Dublje su grla i ostaci amfora koje su stradale vjerojatno djelovanjem ribarskih alata. Amfore ne poznam, a ni ne moram, slične su onima na Velom Brušnjaku, uglavnom zanimljive. Na dekompresiji razmišljam, ipak je bio brodolom. Prevelik je to otok i na frekventnom putu i teško je vjerovati da nema ništa. Nadam se da ćemo naći načina i sredstava da sve istražimo i kažemo više o ovom. I opet je suradnja donijela rezultate i nalaze. Sada kad nacrtamo kartu te zone, možemo komotno reći da je tu u antici bilo akcije.
I to očito opasne akcije koja je znala završiti loše po brodove i/ili teret. Dobar je to osjećaj, prvo dokumentiranje, pa komentari kad se izroni. Ma i na poštu odem s guštom, i pišem ono preporučeno s povratnicom : Ministarstvo kulture i medija, Konzervatorski odjel u Zadru – jedva stane ali pišeš s guštom. Već su se i svi navikli da pronalazimo. Nije više senzacija, naviknu ljudi i na dobro. I eto, iz ljubavi prema prostoru u kojem živimo i podmorju, pomalo dokumentiramo povijest. A povijest je bila burna. Kažu da je i naš kralj Petar Krešimir IV. znao za Maun te da ga je darivao crkvi. Pa su poslije malo čačkali da možda ipak to nije bilo tako.
Bilo kako bilo, i mi smo Maunu dali malo povijesnog začina. Malo pomalo ispisali smo novu kartu podmorja – onu arheološku. Strpljivo prikupljali informacije i nekad imali brutalnu sreću. Treba roniti i tražiti, biti strpljiv. Popit pivo pred trgovinom i slušati što ribar kaže. Eto našlo se i na Maunu, a nekako mislim da nije gotovo, da ima još…
Vedran Dorušić