Nedavno je izdavačka kuća Despot Infinitus iz Zagreba, inače specijalizirana za vojnu povijest, izdala knjigu „Vis – the Last Hope“ (na hrvatskom „Vis – posljednja nada“). Knjiga je pisana na engleskom jeziku ali upravo je u pripremi i hrvatsko izdanje. Pokazalo se da je knjiga odmah po izlaženju postigla zapaženu popularnost među ljubiteljima zrakoplovne povijesti Drugog svjetskog rata u inozemstvu, što prvenstveno treba zahvaliti činjenici da se radi o do sada posve neobrađenoj temi naše novije povijesti. Pokušati ću ukratko opisati kako je knjiga nastala i što se sve u njoj može pročitati.
Ideja o knjizi o viškom aerodromu rodila se na Visu, nakon jednog od mojih mnogobrojnih posjeta Viškom muzeju i razgovora sa Borisom Čargom, kustosom muzeja. Među eksponatima sačuvanim iz Drugog svjetskog rata i pohranjenim u muzejskom depou, pronašao sam više zanimljivih predmeta sakupljenih iza rata na aerodromu i oko Pliskog polja, od primjeraka perforiranih ploča kojima je aerodromska poletno sletna staza bila popločena, do dijelova avionskih krila, sjedala, podvozja, opreme i t. d. Sve to već desetljećima čami u zaključanom depou, daleko od očiju turista i posjetitelja koji dakako ne znaju da je u ne tako davno doba, za vrijeme Drugog svjetskog rata, otok Vis odigrao ključnu ulogu u zajedničkoj obrani snaga NOVJ i Saveznika od nacističke Njemačke u ovom dijelu Europe, a koji su ozbiljno pripremali desantnu operaciju za zauzimanje Visa. Tu, doslovce pred nosom njemačkih garnizona na Hvaru, Braču i Šolti, slobodni otok Vis prkosio je okupatoru a partizanske i savezničke snage svojim čestim napadima na obližnje otoke nisu mu dali da predahne niti časa.
Shvatio sam da u današnje vrijeme malo tko zna o tom slavnom dijelu viške povijesti, koju se možda iz neznanja, političke neosviještenoti ili naprosto nebrige, sustavno prešućuje i prepušta zubu vremena, koji neumoljivo uništava sve tragove. Sa postupnim odlaskom na vječni počinak većine starijih stanovnika, tadašnjih aktivnih sudionika obrane Visa, ubrzano blijede i sjećanja na te herojske dane. Upravo zato da bih spriječio da se to isto dogodi i viškom aerodromu (jer mali su izgledi da se pisanja o ovoj temi prihvati netko sa Visa ili neki hrvatski povjesničar), počeo sam prikupljati i bilježiti sve ono što se u to vrijeme događalo na Visu, u nadi da ću to jednom pretočiti u knjigu koja će biti dostupna svakome koga zanima novija viška ratna povijest.
Jednim dijelom doživljavam to i kao ispunjenje neke moje osobne obveze prema otoku Visu i njegovim žiteljima, jer moja je porodica jednom bila čvrsto vezana za taj otok. Moj nono Pavao Frka u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća bio je lučki kapetan u Komiži i njegova je obitelj, uključujući i mojeg oca, tamo provela neke od najljepših godina života. Spašavajući stradale pomorce iz brojnih brodoloma ili dajući signal za start poznate komiške ribarske regate, moj je nono tako i ne znajući utkao ljubav prema tome otoku i u moj život i ja sam, kao i on i moj otac, postao zarobljenikom ovog čarobnog otoka.
U vrijeme Drugog svjetskog rata Vis je kao i svi drugi dalmatinski otoci, proživljavao teške dane siromaštva, talijanske okupacije, represije i pokušaja talijanizacije, rađanja partizanskog pokreta te svakodnevne opasnosti od njemačkog iskrcavanja. Kao jedan od rijetkih dalmatinskih otoka koje Nijemci nikada nisu uspjeli osvojiti, Vis je predstavljao jedinu vezu između Saveznika u južnoj Italiji i partizanskih snaga na kopnu. On je također bio idealna polazna baza za brojne napadačke akcije na okolnim okupiranim otocima radi uznemiravanja neprijateljskih garnizona ili odvraćanja od drugih, značajnijih operacija na kopnu, kao i za djelovanje britanskih lakih pomorskih obalnih snaga (Royal Navy Coastal Forces) naoružanih motornim torpednim čamcima (MTB – Motor Torpedo Boat) i motornim topovnjačama (MGB – Motor Gun Boat). Aerodrom Vis izgrađen u travnju 1944., dodao je toj borbi i zračnu komponentu. U ljetnim mjesecima 1944. poslije neuspješne njemačke operacije Roesselsprung (Konjićev skok – zračni desant na Drvar), na Visu je boravio vrhovni zapovjednik snaga NOVJ Josip Broz Tito, sa najvišim vojnim i političkim rukovodstvom, koristeći ga kao jedno od sigurnih mjesta do ponovnog prebacivanja na kopno. U to je vrijeme viški aerodrom bio u punoj funkciji i uspješno je ispunjavao dvojnu ulogu – kao aerodrom za prinudna slijetanja oštećenih američkih bombardera na povratku sa bombardiranja ciljeva u okupiranoj Europi, te kao baza za napadna djelovanja britanskih lovaca-bombardera uzduž jadranske obale te unutrašnjosti dalmatinskog kopna. Do konca 1944. godine oslobođen je velik dio Dalmacije tako da su u okolici Zadra uređeni novi saveznički aerodromi Prkos i Škabrnje koji su bili bliže području operacija. Sa viškog aerodroma u to vrijeme djelovala su odjeljenja ili čak i cijele eskadrile RAF-a sastavljene od zrakoplovaca iz redova NOVJ – No. 351. (Yugoslav) Squadron (Druga eskadrila NOVJ) naoružan lovcima bombarderima Hawker Hurricane Mk. IV R.P. i No. 352. (Yugoslav) Squadron (Prva eskadrila NOVJ) naoružan lovcima Supermarine Spitfire V, koje su sa Visa zatim prebazirale na aerodrome Prkos i Škabrnje. No ni tada aerodrom na Visu nije izgubio na značaju, jer je u velikim zračnim ofanzivama i strategijskom bombardiranju ciljeva na cijelom području Balkana i dalje pružao idealnu logističku bazu za slijetanje oštećenih savezničkih bombardera na povratku u baze u južnoj Italiji. Osim toga, u posljednjim mjesecima rata služio je i kao baza za napadna djelovanja talijanskih eskadrila u sklopu savezničkog zrakoplovstva (eng. “Italian Co-Beligerent Air Force) naoružanih lovcima bombarderima tipa Bell P-39 Airacobra i Spitfire V za napade na ciljeve na zemlji na području Bosne i Hercegovine. Takva intenzivna djelovanja potrajati će sve do kraja rata.
Završetkom Drugog svjetskog rata, viški aerodrom prestaje sa radom i Saveznici brzo evakuiraju svoje osoblje i većinu opreme, ostavivši za sobom velik broj olupina oštećenih aviona, te ogromne količine čeličnih perforiranih ploča kojima je bila popločena poletno-sletna staza. Radnim akcijama uklanja se popločenje od čeličnih ploča, a aerodromske površine vrlo brzo opet se pretvaraju u viške vinograde. Danas jedino betonski stupovi i spomenici postavljeni u poslijeratnom vremenu, od kojih su neki nažalost oštećeni ili potpuno uništeni, podsjećaju na njegove slavne ratne dane.
Za vrijeme priprema materijala za knjigu imao sam dosta dvojbi oko njene konačne koncepcije. Na kraju sam se odlučio da povijest aerodroma Vis prikažem iz dana u dan, nalikom na ratni dnevnik tj. onako kako su se stvari događale budući da sam uz nesebičnu pomoć nekih ljudi uspio doći u posjed dragocjenih i do sada nepoznatih i neobjavljenih materijala iz britanskih i američkih arhiva. Od njih je svakako najznačajniji ratni dnevnik jedinica No. 3 Forward Fighter Control Unit i RAF Station Vis koje su bile zadužene za kontrolu leta i funkcioniranje aerodroma, koji opisuju ratne operacije aerodroma iz dana u dan. Na takvu osnovu dodavao sam kronološkim slijedom opise vezane za šire ratne operacije koje su imale veze sa djelovanjem aerodroma ili njegovih jedinica, a njih sam obogatio prikazom ukupne ratne situacije na području Sredozemlja, Europe i Balkana radi informiranja čitatelja o ukupnom kontekstu ratnih događanja. U dnevnim prikazima aktivnosti također je navedeno djelovanje teških bombardera američkih 15. zračnih snaga , odnosno ciljevi koji su bombardirani tog dana bez obzira da li je to rezultiralo slijetanjima na Vis ili ne, jer mi je cilj bio prikazati količinu i učestalost savezničkih strategijskih bombardiranja okupirane Europe iz baza u Italiji. Pri tome su svjesno ispuštena djelovanja srednjih (dvomotornih) bombardera američkih 12. zračnih snaga jer su oni ipak rijetko djelovali iznad našeg područja, a ta djelovanja nisu bila povezana sa aerodromom Vis kao bazom na samoj crti bojišta.
U dnevnim prikazima navedeni su svi dostupni podaci vezani za prinudna slijetanja na viški aerodrom, uspješna i neuspješna, kao i svi do sada poznati gubici u zrakoplovima i zrakoplovcima svih zaraćenih strana na širem području oko otoka Visa, zahvaćajući ponegdje čak i dio dalmatinskog kopnenog područja, ako je to rezultiralo akcijom spašavanja zrakoplovaca pokrenutom ili kontroliranom izravno ili neizravno sa Visa. Pri tome sam za sve obrađene gubitke nastojao navesti što više detalja i podataka sakupljenih iz raznih izvora i dokumenata, koji su ponekad bili iscrpniji, a nekada dosta sažeti. Pa ipak, brojni podaci o padovima aviona u more su i poslije sveobuhvatne potrage i unakrsne provjere raznih povijesnih izvora ostali nedorečeni, jer ih je ratni dnevnik kontrole leta naveo samo u obliku kratke zabilješke poput “…dojavljeno je da je jedan četveromotorni zrakoplov pao u more 6 nautičkih milja sjeverno od Visa; potraga na moru nije dala nikakvih rezultata”, ne navodeći nikakve druge pojedinosti o ovom događaju. Imajući u vidu da je kontrola leta bila opterećena istovremenim navođenjem više aviona u krugu aerodroma, jasno je da nije bilo puno vremena za prikupljanje podataka o padovima aviona u more, osim što je odmah pokretana akcija traganja i spašavanja. S druge strane, nedavna podmorska istraživanja olupina zrakoplova oko Visa ukazuju da mnogi podaci nedostaju kako bi se mogla sklopiti cjelovita slika svih olupina zrakoplova u viškom podmorju. Primjer je olupina B-24 kod Sveca, na kojoj se na okomitom stabilizatoru na repu još uvijek dobro vidi simbol u obliku kvadrata ili romba bijele boje, što ukazuje da je taj Liberator pripadao jednoj od četiri bombarderske grupe iz 304. bombarderskog Winga (zrakoplovnog puka). No podaci kojima trenutno raspolažemo ne daju nam čvrstu osnovu za identifikaciju ove olupine, pa će trebati pričekati nova podmorska istraživanja u kojima će se možda pronaći serijski broj ovog aviona. Za takva istraživanja potrebno je puno vremena, da ne kažem godina, a i ova knjiga previše bi dugo čekala svjetlo dana. Siguran sam da će neki budući istraživači, pažljivo čitajući izviješća i dnevnike bombarderskih i lovačkih grupa, kao i službene i neslužbene ekipe tehničkih ronilaca, uspjeti odgonetnuti mnoge od tajni iz viškog podmorja i staviti točku na priče o pojedinim avionima i njihovim posadama koje su u ovoj knjizi samo spomenute, a ostale su nedovršene.
U posebnom poglavlju „Duhovi iz dubina“ prikazane su do sada pronađene olupine aviona u moru na širem području oko Visa sa kratkim opisom njihova stanja, kao i tablični i geografski pregled do sada poznatih gubitaka zrakoplova na širem području oko Visa. Nadam se da će taj prikaz poslužiti kao temelj za daljnja podmorska i povijesna istraživanja u cilju pronalaženja olupina svih nestalih zrakoplova oko Visa.
Moja istraživanja su pokazala da je aerodrom na otoku Visu u svojih godinu dana djelovanja izravno zaslužan za živote oko 4000 savezničkih zrakoplovaca, koji su se prinudnim slijetanjem na Vis ili iskakanjem padobranima iznad Visa spasili od sigurne smrti u dubinama Jadrana.
Moja je želja da svatko koga zanima ratna povijest Visa može ovu knjigu naći upravo i na samom otoku, te da u njoj pronađe sve odgovore na svoja pitanja o viškom aerodromu. A da li je tome tako, prosuditi će sami čitatelji.
Tekst i foto: Danijel Frka