Shadow

Pleksi ili polikarbonat?

Svi koji stara dotrajala stakla na svojim plovilima žele zamijeniti novima susreću se s istom dilemom, pleksi ili polikarbonat. Do ne baš toliko davno ove dileme nije bilo. Premda se komercijalno koristio još polovicom prošlog stoljeća, polikarbonat za ovu namjenu kod nas nije bio poznat. Koristio se samo u građevinarstvu, uglavnom za neke specijalne projekte, pa je tako na primjer prije četrdesetak godina njime natkriven stadion u Poljudu.
S druge strane, tada se akrilno staklo, a kod nas ga uglavnom zovu pleksiglas ili kraće pleksi, proizvodilo u Galenici i bilo je dostupno na domaćem tržištu. Naziv pleksiglas se udomaćio prema imenu trgovačke marke jednog njemačkog proizvođača, dok drugi proizvođači koriste druge nazive, kao: perspex, policril, irpen, aglas… U Galenici se ovaj artikl zvao klirit, a tadašnja tehnologija poznavala je samo lijevani pleksiglas, stoga je za upotrebu na plovilima i bio tako kvalitetan.
Naime, postoje dvije osnovne podjele pleksiglasa, lijevani i ekstrudirani. Lijevani ima bolju UV zaštitu, namijenjen je za vanjsku upotrebu i nešto je skuplji, dok je kod ekstrudiranog zaštita od sunca slabija i promjenom temperature više se rasteže i steže, ima veću dilataciju, te ga je kao takvog primjernije koristiti za interijere.
Svoja iskustva s ovim materijalima s nama je podijelio Zoran Ralević, dugogodišnji proizvođač svjetlećih i inih reklama, a većini voditelja charter baza na srednjem Jadranu poznat i kao serviser slomljenih portela i fineštrina. U svojoj praksi nagledao se svega, a najviše krivo odabranog pleksiglasa. Naime, vlasnici brodica najčešće odaberu onaj jeftiniji koji im požuti već za godinu dana, ne vodeći računa da taj nema dovoljnu UV zaštitu i nije predviđen za vanjsku upotrebu.

Žutilo površinskog sloja može se ukloniti, ali nikako nekim abrazivnim sredstvom ili grubim tkaninama. Njima se prljavština skine relativno jednostavno, ali i samo privremeno, jer se time stvara nova manje glatka podloga za koju se nečistoće samo bolje hvataju. Takvo matiranje površine na manjim komadima i nije toliko uočljivo, može se i polirati, ali na većim površinama razlika je uočljivija i one više nikada ne mogu biti kao nove. Za veće površine na brodicama i jahtama uputnije je ugrađivati staklo, koje je znatno otpornije na ogrebotine, a radi sigurnosti svakako kaljeno ili laminirano. Pleksi i polikarbonat su plastika koja površinski nije tvrda kao staklo, lako se isfriža i s vremenom gotovo cijela površina matira.
Ipak, oba ova materijala mogu se relativno lako čistiti, ali s njima treba biti oprezan. Dovoljno je koristiti bilo koji deterdžent za posuđe i čistu pamučnu krpu. Važno je znati i da deterdžent ne smije sadržavati amonijak koji ove materijale nagriza, pa se za čišćenje masnih mrlja koristi obični etilni alkohol.
Strukturalno ispucali pleksiglas nije porozan, ali je oslabio i manje je providan. Posljedica je to veće dilatacije i smanjene UV zaštite. Ove pukotine nastanu učestalim skupljanjem i širenjem materijala, naročito ukoliko ga nešto zateže ili stiska. Na starijim brodicama stakla su uglavnom ugrađivala unutar gumenog okvira, kedera, a staklo se rezalo nešto kraće upravo iz razloga što se na toplini širi.

Plexi je krt ima puno veću dilataciju od polikarbonata, koji se također širi, ali manje. Termička dilatacija pleksiglasa je za svaki Celzijev stupanj 0,08 mm/m, što znači da će se porastom temperature za 25 stupnjeva širiti 2 mm po metru dužnom. Prema tome, osim kvalitete pleksiglasa izuzetno je bitan i način ugradnje.
Kod montaže treba izbjegavati ili koristiti što manje vijaka. Mnogi zakrivljenost kabine žele kompenzirati čvrstim stezanjem većeg broja vijaka, međutim, pleksiglas nije predviđen za takva krivljenja i tako ugrađen samo ostaje pod stalnom tenzijom. Osim toga, svaka rupa po rubovima samo ga slabi, a kod porasta temperature čvrsto stisnuti vijci ga zatežu i ne dozvoljavaju njegovo širenje. Druga česta greška je mali promjer rupe kroz koju prolazi vijak. Ako je debljina vijka 3 mm tada rupa u pleksiglasu mora biti barem 3,5 ili 4 mm. Osim ranije navedenog razloga, ovako se vibracije plovila preko vijaka manje prenose na rupe uz rubove stakala.
Dakle, montira se lijepljenjem nekim od za to predviđenim brtvila, a vijci se eventualno koriste samo u kutovima da se kod sušenja staklo ne pomakne. Njihovo snažno pritezanje je nepotrebno i često kontraproduktivno. Osnovna greška kod montaže je što mnogi zanemare prajmer koji ide uz većinu brtvila za ovu namjenu. U početku će sve biti u redu, međutim, samo je pitanje vremena kada će takva brtva propustiti vodu. Ovo vrijedi i za polikarbonat. Prajmer se nanosi obostrano i na stjenku kabine i na staklo. Obično je crne, rjeđe i bijele boje, te se njime na staklu ocrta okvir koji prekrije unutar brtvila eventualno zarobljene manje mjehuriće zraka.
Razlika u cijeni kvalitetnog pleksiglasa i polikarbonata nije velika, a za manje brodice naš sugovornik svakako preferira polikarbonat, naročito ukoliko se staklo pričvršćuje vijcima. Manje se rasteže, relativno lakše obrađuje i bolje prilagođava zaobljenim stijenkama, dok se pleksi kod takvih krivljenja napreže. Voli naglasiti kako za ovu namjenu polikarbonatu daje određenu garanciju, a za pleksi ona vrijedi samo do izlaza iz radione. Polikarbonat je puno izdržljiviji, 100 puta u usporedbi sa staklom, a 10 puta u usporedbi s akrilom, pa je to materijal od kojeg se rade policijski štitovi, zaštitne naočale i viziri, a neki su ga podvodni ribolovci krojili za izradu prozirnih peraja. Debljina koja se koristi na brodicama obično je 5 mm, što je po izdržljivosti ekvivalent pleksiglasu debljine 8-10 mm.
Zakrivljeni polikarbonat vremenom zadrži novu formu, te ukoliko se za potrebe transporta veliki formati smotaju u valjak, ne dulje od 24 sata, potrebno ih je neposredno nakon iskrcaja ispraviti i skladištiti na ravnoj površini. U suprotnom cijela ploča ostane blago zakrivljena. Iako se lakše savija, polikarbonat nije pogodan za krivljenje na oštrijim pregibima, kao na primjer na kutovima kabine velikog vjetrobranskog stakla.

Stalan oblik stakla na ovim pozicijama može se dobiti samo termo formiranjem, gdje se ono u kalupu grije na određenoj temperaturi i nakon hlađenja zadrži zadani oblik. Za razliku od savijanja na hladno, polikarbonat se ovim načinom izuzetno teško krivi, dok se pleksiglas ovom tehnologijom krivi gotovo kao i kaljeno staklo. Kalupi za krivljenje pleksiglasa, kao i kod stakla, moraju biti idealno pripremljeni. Krivljenjem na lošem kalupu može se stvoriti leća i lomom svjetlosti kroz vjetrobransko staklo dobiti mutna ili dupla slika.
Nekada se pleksiglas krivio umakanjem u vrelu vodu i takav savijao preko kalupa, međutim, krajnji je rezultat često bio neizvjestan. Pokušaj krivljenja fenom ima još slabiji učinak, jer se kompletna površina ne grije ravnomjerno.
Okviri stakala mogu biti gumeni, keder, ili metalni, aluminij ili inox. Metalni okviri su kvalitetniji jer osim što štite rubove daju i konstrukcijsku čvrstoću. U sredini imaju gumenu brtvu koja kod povećanja temperature staklu daje dovoljno prostora za širenje. Portele i fineštrini s metalnim okvirom nešto su robusnije, ali znatno su čvršće i pouzdanije od onih bez okvira, naročito na spojevima britvela i ručki.
Noviji modeli plovila sve češće imaju ugrađene portele i fineštrine bez ikakvog okvira, koji su jednostavniji, elegantniji i jeftiniji, ali i manje otporni. Izrađuju se od pleksiglasa debljine 10 – 12 mm, jer polikarbonat za ovu svrhu nije dovoljno krut. Ovdje su britvele, ručke i gumene brtve spojene direktno na staklo, pa je na njemu potrebno probiti rupe za vijke, a postolje spoja koji milimetar ukopati. Osim nezaštićenih rubova stakla krizna su im točka upravo ovi spojevi koji ovako oslabljeni pod nešto većim opterećenjem relativno lako pucaju.
Mehanička obrada oba ova materijala gotovo je ista, s tom razlikom što se pleksiglas može rezati i laserom, a polikarbonat ne, te manje površine ravno lomiti zarezivanjem sličnim kao kod rezanja stakla. Osim toga, pleksiglas se još može polirati i lijepiti, dok polikarbonat teško ili nikako.
I na kraju valja napomenuti kako su oba ova materijala slabo otporna na grebanje i stoga se ne ugrađuju za vjetrobranska stakla na kojima su predviđeni brisači. Ovdje dolazi u obzir isključivo staklo, naravno, kaljeno ili laminirano.

Tekst: Damir Višić
Foto: Yachts.hr