Uvod
Tekst je namjerno pisan na ovaj način i ovo nisu pravopisne greške.
Prošli put sam pisala uvod za ovaj posta tema se okvirno doticala ledenih doba i promjenama morske razine. Također, spomenula sam i neke indikatore (očite naznake, recimo to tako) morske razine koji su i danas vidljivi golim okom – link.
Fun fact: Riječ litika je zapravo definicija za nalaze od lomljenog kamena (od tu dolaze i nazivi za razdoblja paleolitik, mezolitik, neolitik i eneolitik). Naravno, između navedenih razdoblja ima velikih razlika, ali ono što je zajedničko jest da su njihova glavna karakteristika upravo alatke izrađene od lomljenog kamena. Normalno je da s novim razdobljem dolaze i noviteti, no upotreba litike ostaje, a kako vrijeme prolazi, tehnika izrade litičkih alata napreduje. O tom potom, ovo je bilo samo brzinski samo da znate o čemu je riječ, više dolazi u tekstu koji slijedi 😊
Minimum informacija o paleolitiku
Najstarije kameno doba je paleolitik. Dijeli se na donji (stariji), srednji i gornji (mlađi), a razlike između njih vidimo po načinu obrade alatki. Donji paleolitik je daleko prije neandertalaca, ali ipak, vidljivo je da čovjekovi preci smisleno obrađuju alatke za svoje potrebe. Da ne ulazim u milijun Homo vrsta i podvrsta , reći ću samo da su za nas tu najvažniji Homo neanderthalensis i Homo sapiens (moderni čovjek). Svi smo mi u nekom trenutku povijesti štemali kamenje ručno, ali smo u međuvremenu napredovali. Svaki period unutar paleolitika ima svoj karakterističan način obrade kamena, stoga je upravo to jedan od načina raspoznavanja razdoblja i kultura unutar paleolitika, jerbo u paleolitiku nema keramike nego samo kamen i kosti 😊. Ipak, krenimo bavit morskim razinama u u paleolitiku, a ne ljudima, kamenjem i kostima.
Morska razina
Najbitnije promjene koje su zaslužne za današnji izgled naše obale događale su se u srednjem i mlađem paleolitiku, pa ćemo se sad konkretnije pozabavit oscilacijama morske razine i procesima koji se uz to paralelno odvijaju .
Postoje dva tipa; globalna (eustatska) i relativna (lokalna) morska razina. Ova globalna (eustatska) se mjeri od fiksne točke unutar središta zemlje do morske površine, a odnosi se na sve svjetske oceane. Nju je teško rekonstruirati jer su se tijekom duge zemljine geološke prošlosti događale velike tektonske promjene, a za rekonstrukciju je potrebno tektonski stabilno područje (kao što su to primjerice Bermuda i Bahame). E sad, dolazimo do relativne morske razine i njenih problema. Izračunavanje relativne (iliti ga lokalne) morske razine ovisi tri faktora: za početak, o regionalnoj i lokalnoj tektonici (pomicanje zemljine kore zbog potresa, aktivacije vulkana i slično), a treći faktor je kompliciran za objasniti – riječ je o glacio-hidro-izostatskim čimbenicima.
Slika 1. Struktura planeta zemlje: odnos kora-plašt
(Preuzeto sa: Matica hrvatska – Hrvatska revija 1, 2015. – Zemlja – nemirni planet)
Kao prvo, definicija relativne morske razine bi glasila…relativne promjene morske razine zbroj su eustatskih, tektonskih i glacio-hidro-izostatskih čimbenika i, shodno tome, posljedice su globalnih, regionalnih i lokalnih pojava….E sad, imamo glacio-hidro-izostatske čimbenike za proći, pa je najbolje ubacit citat …Izostazija (vidi zemljin presjek na slici 1) označava stanje ravnoteže koju dijelovi litosfernih ploča nastoje postići ‘plutajući’ na viskoznom plaštu. Pojava se tumači činjenicom da je plašt koji se nalazi pod litosferom fluidne prirode te da u određenim uvjetima mijenja svoj oblik. Kora, opterećena ledenim pokrivačem, pritišće plašt i udubljuje ga, što izaziva njegovo uzdizanje, a time i uzdizanje zemljine kore na mjestu gdje pritiska nema. Veće ili manje izdizanje uzrokovano je razlikama u udaljenosti od mjesta gdje je pritisak najveći. S nestankom pritiska, tj. otapanjem leda, plašt se ponovo vraća u prethodno stanje, što uzrokuje i pokrete kore u obrnutom smjeru (glacioizostazija). Tim se vertikalnim kretanjima pribraja i kretanje izazvano težinom vode koja pritišće morsko dno. Povećanjem volumena oceana vodeni stup sve jače pritišće i potiskuje morsko dno, što se također odražava u relativnom odnosu mora i kopna (hidroizostazija). Svi su ti procesi daleko složeniji, no već i jednostavno objašnjenje pokazuje koliko je zahtjevno izračunavanje promjena morske razine…U njima su sadržani podatci o pomicanju kopna, redistribuciji masa, tj. geoidnim promjenama te promjenama u volumenu i distribuciji voda u oceanima. Svako se tektonski aktivno područje tretira kao zasebna cjelina, a usporedbom s tektonski stabilnim prostorima izračunava se utjecaj lokalnih ili regionalnih čimbenika… više o ovome možete pronaći u članku koji se bavi ovom tematikom na linku (Proučavanje promjena morske razine na arheološkim nalazištima u priobalju (srce.hr) – autorica Irena Radić-Rossi). Za računanje relativne morske razine na Mediteranu, samim time i Jadranu, uzima se u obzir područje Alpa i njihov ledeni pokrov jer su one su regionalni i lokalni faktor koji je imao veliki utjecaj na ovom prostoru.
Paleolitik – datira od prije cca 2.5 000 000 do 10 000 godina, rekoh već da se dijeli na stariji, srednji i mlađi, ali nemam namjeru pisati o svakoj fazi pojedinačno. Na Jadranu za sada nema poznatih arheoloških nalaza iz starijeg paleolitika, no ono što znamo je da je pri samom kraju starijeg paleolitika (prije cca 125 000 godina) je razina mora bila slična današnjoj, možda i čak malo viša. Kroz narednih 10 000 godina vrijeme će biti sve hladnije (odnosno nema otapanja), pa će razina mora pasti čak -20 do -75 m niže od današnje. Nama je najvažnije razdoblje srednjeg paleolitika zbog ogromnih oscilacija koje su se tad događale
Prisjetimo se još jednom reljefa Jadranskog podmorja uz napomenu da je jugo-istočna strana dublja od sjevero-zapadne. Nakon ovoga je lako zamisliti rijeke, pritoke i potoke koje potapljaju čitav prostor sjeverne Jadranske kotline koja je i danas relativno plitka (do 100 m) (Slika 2)
Slika 2. Uzdužni presjek Jadranskog mora
(preuzeto sa: Jadransko more (slideshare.net))
U srednjem paleolitiku najvažniji događaj za razinu mora ja svakako posljednji glacijalni maksimum, rekli smo prošli put da je to najhladnije razdoblje unutar ledenog doba, kao što i sam naziv kaže. To se dogodilo prije otprilike 26 000 godina i morska razina je pala za -135, a po nekima do -120 m ispod današnje (ovisno o tumačenju autora). Ipak, tamo prije 19 000 godina vrijeme okreće na toplije, pa ledenjaci otpuštaju vodu, zbog čega morska razina divlja (i to smo već rekli prošli put). Tamo oko 10 000 godina prije Krista more se toliko izdiglo tolikom brzinom i potopilo čitav Jadran da neki ključni procesi za oblikovanje obale (abrazija) uopće nisu došli do izražaja-oće reć nećemo ih vidit golim okom 😊. Ipak, oko prije 7000 godina, što pripada razdoblju mezolitika, razina mora i dalje raste ali znatno sporije. Za ovaj opis vidi graf dolje (Slika 3).
Slika 3. Morska razina kroz paleolitik (Preuzeto iz M. Surić 2006, 45.)
Velike oscilacije morske razine ostavile su vidljive tragove na okolišu. O tome sam već pisala u vidu indikatora promjene morske razine (link). Kada se more povuče stvara se područje pogodno za razne procese poput formiranja siga, formiranja tokova podzemnih i nadzemnih voda itd.
Ovako to inače bude: Dinaridi na Jadranu s južne strane uglavnom završavaju strmim padom u more, no ispred strme padine, često bude nekakvo zaravnjenje, kao na primjer, zaravni oko Cetine i Neretve. Brda i zaravnjenja područja nisu tu slučajno, ona su nastala u razdobljima gibanja i mirovanja (tektonike, morske razine, vremenskih uvjeta – svega). Dakle, u stanju gibanja događa se boranje, a u stanju mirovanja ispiranje. Takvo ispiranje viših dijelova rezultira zatrpavanjem nižih dijelova, pa dolazi do niveliranje terena odnosno stvaranja zaravni. Trošenjem otoka i planina (odnosno uzvisina) se stvara rahlo i obradivo tlo, odnosno zeleni pojasevi i i spomenuta zaravnjenja. Zatrpavanjem pukotina sprječava se poniranje voda, pa su se neka područja našla pod vodom. Ovakvo ispiranje, odnosno trošenje izazvalo je i nastajanje krša. Zašto je reljef naše obale takav i zašto smo područje ljutog krša? Pa zato što nam većinu sastava stijena čine vapnenci, a krš „raste“ na vapnencu. Treba znati da krš nije samo „škrti sivi kamen“, već su njegove karakteristike upravo pukotine, škrape, ponikve, špilje, jame itd., a sve je to nastalo već spomenutim otapanjem i trošenjem stijena. Kroz te pukotine protječe voda ili more zbog čega na kopnu u zaleđu zbog porasta razine slatkih voda nastaju novi izvori vode, a izdizanjem morske razine dolazi i do potapanja nekadašnjih kopnenih izvora koji se tada pretvaraju u vrulje.
Slika 4. A: Jadransko more prije potapanja sjeverne kotline
B: Srednja Dalmacija prije cca 15/14 000 (mlađi paleolitik) godina, razina mora niža za -65 m.
Sve što je potopljeno je označeno žutom bojom.
(preuzeto iz D. Vujević, M. Parica, 2010, 24.)
U interglacijalima (toplija razdoblja, rekli smo) ulogu u oblikovanju okoliša imaju i rijeke koje prolaze kroz korita i planinske klance. One bujaju, te izlaze van gabarita korita zbog čega se stvaraju aluvijalni sedimenti (naslage, taloženje) koji za vrijeme suhih razdoblja budu raspršeni vjetrom svugdje naokolo, pa se tako gomilaju opet stvarajući raznovrsne reljefe u prostoru. Rijeke nanose materijal s područja svoga rasprostiranja, tako da je materijal sa sjevera Italije i Alpa drugačiji nego naš krški. Ono što su nekoć bile prirodne udoline u sjevernom Jadranu, materijal s Alpa je uspješno zatrpao prvo šljunkom, a onda finijim naslagama. Rijeke koje protječu kroz krš ne nose toliko puno materijala, pa samim time nekadašnje udubine nisu toliko zatrpane, no ipak, Neretva je materijalom sa svog gornjeg toka (kod jablanačke brane) uspjela nataložiti čitavo područje svoje današnje delte. Svašta se na ove načine može „stvoriti“ kroz stotine tisuća ili milijune godina.
E pa dobro, ali prenesimo sad ovu situaciju na paleolitičke lokalitete. Dakle, ono što se zna je sljedeće: sjeverni dio Jadrana je bio stepska ravnica sa puno rijeka koje su nastale otapanjem ledenjaka. Današnji Velebitski kanal je vjerojatno tada bio dolina Zrmanje, koja se punila vodom iz leda sa Velebita. Otapanje ledenjaka, odnosno protok rijeka je uzrokovao nastanak dubokih kanjona u planinama, ali i nanošenje materijala u podnožje planine (ili primjerice delti). Upravo na taj način je dio nalazišta prekiven slojevima spiranog materijala ili se nalazi pod morem ispod mulja. Kako su naši znanstvenici dobili krivulju morske razine za Jadran? Datiranjem pomoću siga iz podmorskih pećina i usporedbom nas i klimom nama sličnih područja kao što su Grčka i Italija.
Paleolitički čovjek i njegov muving okolo
Pa sad…u Hrvatskoj za sada nema dokaza o boravku čovjeka za vrijeme starijeg paleolitika (ima u pećini Šandalja navodno 1 litički nalaz, ali to nije potpuno sigurno). U srednjem paleolitiku pojavljuje se neandertalac, a dolazak Homo sapiensa podudara se s prijelazom srednjeg u mlađi paleolitik, nakon čega neandertalci nestaju. Neandertalca redovito vežemo uz Musterijensku kulturu, njegovih fizičkih ostataka na hrvatskoj obali Jadrana nema, ali zato imamo dosta lokaliteta s kremenim ostacima koji nam svjedoče o ruti kretanja i mjestima na kojima su eksploatirali sirovine. Musterijenska kultura (koju, napominjem, vežemo za neandertalce) možemo reći da južnije od Kaštela za sada nije pronađena. Pogledajte na sliku dolje (Slika 5) na kojoj je prikazana sjeverna Dalmacija i primijetit ćete nalaze vezane musterijen. Najjužnije nalaze iste kulture imamo u srednjoj Dalmaciji i to na samo dva lokaliteta Kaštelanskog područja: Resnik – potopljeni lokalitet i Mujinu Pećinu, koja je malo udaljenija od mora.
Slika 5. Rasprostranjenost Musterijenske kulture nalazišta na području sjeverne Dalmacije
(preuzeto iz D. Vujević, 2011, 73.)
Ono što nas veže za Homo sapiensa na Jadranu je uglavnom epigravetijen, kultura mlađeg paleolitika, a datira cca 20 000 do 10 000 godina prije Krista. Uz ostale, tom razdoblju pripadaju pećine Šandalja u Istri i pećina Vlakno na Dugom otoku i obje imaju skeletne ostatke Homo sapiensa. Naravno da ima još lokaliteta, koje sad nemam namjeru spominjati s obzirom na to da ove dvije sadrže skeletne i materijalne ostatke, ali zato vam dajem sliku dolje (Slika 6) s lokalitetima tog razdoblja.
Pećina Vlakno, koja se tada nalazila visoko iznad mora (zbog snižene morske razine) sadrži ostatke Homo sapiensa. Možda ćete se prisjetit naslova iz novinskih članaka „Najstariji dalmatinac Šime umro daveći se kamenicama“ Najstariji Dalmatinac “Šime” umro daveći se kamenicama | Zadarski list). – e pa to je taj 😊. Pogledate li zadarsko ravničarsko područje i sjeverno Jadransku kotlinu – jasno je da je to u ono vrijeme bila prostrana nizina s dosta potoka i pritoka, pripadajućom florom, ali i faunom. Zbog zelenila su dolazila stada životinja, a za životinjama su se kretale i nomadske skupine lovaca.
Imamo nalazišta srednjeg paleolitika koji je uglavnom prožet kroz kulture musterijena i mlađeg paleolitika koji je vidljiv po rasprostranjenosti nalaza epigravetijena.
Slika 6. Rasprostranjenost epigravetijenske kulture (mlađi paleolitik)
( I. KARAVANIĆ, N. VUKOSALJEVIĆ, R. ŠOŠIĆ KLINDŽIĆ, D. KURTANJEK, J. ŽUPANIĆ, 2012, 10.)
Slika 7. Pećina Vlakno na Dugom otoku: A) Otkriće Šiminih skeletnih ostataka; B) Pojava umjetnosti
Napomena: umjetničko djelo je nekoliko tisuća godina starije od Šime
Izvor A: Najstariji Dalmatinac “Šime” umro daveći se kamenicama | Zadarski list
Slika 8. Još nekolicina primjeraka umjetnosti iz pećine Vlakno
(preuzeto iz D. Vujević-M. Parica, 2011, 2010, 26-30.)
O paleolitičkim zajednicama možemo reći da su uglavnom boravili u pećinama i na otvorenome, bili su nomadi, kretali su se po potrebama, reklo bi se sezonski, i koristili su tada dostupne resurse. Je li istina da su nalazišta na otvorenome uglavnom kratkotrajna, specjalizirana i vezana za eksplotaciju resursa (kamen/kremen) i većina ih se nalazi tamo gdje postoji veća količina sirovine, dok za pećine i pripećke možemo reći da su češće korištene kao naseobinska mjesta? – To ne mora nužno biti točno, činjenica jest da mi u pećinama nalazimo bolje sačuvane ostatke i kostiju i litičkog materijala, jer je pećina prirodno zatvoren prostor, pa je samim time puno manje izložena stranim utjecajima(vremenskim, ljudskim, životinjskim). S obzirom na sve navedene činjenice, takve primisli o pećinama kao dominantnijem izboru za mjesto stanovanja može biti samo preslika stanja zbog očuvanosti lokaliteta. S druge strane, glavna činjenica jest da je pećina zaštićena, pa možda zaista i jesu češće boravili u pećinama, tako barem logika nalaže, no pretpostavka je majka svih zajeba, stoga bez konkretnih dokaza i još statistika ne možemo ništa sa sigurnošću tvrditi.
Na kraju svega, ovdje nije toliko riječ o fizičkim i materijalnom ostavštinom Homo sapiensa i neandertalaca, već morskim razinama, pa bih s ovim završila štoriju o paleolitičkim stanovnicima Jadrana. No, evo da zaključim kraj teksta sa činjenicom da su u Kaštel Štafiliću (lokalitet Resnik) na svega par metara dubine pronađene paleolitičke alatke. S obzirom na to da lokalni njuferi sve znaju, da ne bi došlo do devastacije lokaliteta ne želim odavati točnu lokaciju. Te alatke pripadaju musterijenskoj kulturi i s obzirom na to da se nalaze nekoliko metara ispod morske površine dokazju da paleolitičke nalaze treba očekivati ne samo na cijeloj sjeverno-jadranskoj kotlini koja je relativno novo potopljena za vrijeme posljednje odledbe, nego i tamo gdje je nekoć već bilo more, jer ipak, ne zaboravite da je razina mora bila niža i do cca 130 metara. U prilog tome skrolajte skroz gore na Sliku 4 čisto da se posjetite do kud je sezalo kopno.
Zbog činjenice da Jadransko područje u paleolitiku ima pogodnu klimu, skloništa, vegetaciju, hranu potrebnu za život spomenutih nomadskih zajednica, a da ne spominjem stepske ravnice sa ogromnim količinama vode – mirne duše ću reći da ovakvih nalaza i lokaliteta kao u Resniku imate koliko hoćete i u plićim dijelovima morskih kanala, ali i posred njih. Vjerojatno su zatrpani duboko ispod mulja. Zamislite sad ovo: koliko su otoci Pašman i Ugljan (koji su brdoviti i imaju speleološke objekte) udaljeni od Zadra, koji je ravničarski kao cijelo to podmorje uokolo njega. Izbacite more iz cjelokupne slike i sad recite da tu nema ništa? Pašmanski kanal je dubok svega 21 m, Zadarski nešto dublji, a to su male bebe kakve su dubine u južnom Jadranu. Dakle – tu mora bit svega i svačega i očekujem da će se to pokazati u budućim istraživanjima. Ako ih bude bilo, naravno.
Keep distance, ronite i nemojte pljucat i puvat nos oko sebe u more onda kad svi plutate u krugu na površini neposredno nakon izrona! ..Ccc …Ostanite negativni, na koronu, ne u životu.
Ako vas ovo nije upilalo, čitamo se u sljedećem nastavku kamene sage.😊
Tekst: Jelena Glamać
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije