Liburne u rimskoj floti
Velika flota Antonija i Kleopatre pokrenula je pohod na Italiju 32. godine p.n.e. Radi smanjenja udaljenosti odlučili su se da prezime na obalama Grčke, što je Oktavijanu dalo dovoljno vremena za pripreme. Komandant rimske flote Marko Agripa, svjestan da ono što je u prošlim bitkama bilo novo i što je protivnika zateklo, u narednim bitkama već je zastarjelo i poznato, odlučio se opet stvoriti nešto novo. To je postigao koristeći znanje i brodograđevno iskustvo Liburna s dalmatinske obale. Uočio je da su njihovi brodovi mnogo okretniji i pogodniji za borbu. Tako je nastao glasoviti rimski ratni brod koji su Rimljani s obzirom na njihovo porijeklo zvali “liburne”. Sve liburne su bile jednakog izgleda, ali su se razlikovale po veličini. Najviše je bilo manjih s jednim redom vesala, ali je bilo i onih s dva ili tri reda vesala. Sve su bile vitke, brze, lagane konstrukcije i vrlo okretne za manevriranje. Opremljene kljunom s tri šiljka na pramcu, takozvani rostrum, drvenim kulama sa strijelcima, katapultima za bacanje kamenja i gorućih strijela, asserima, te uz neka starija oružja, već u proljeće, rimska flota je pojačana s 260 novih liburna bila spremna za protunapad. Ovom flotom je ometao snadbijevanje Antonijevih snaga i konačno bitkom kod Akcija, 2. rujna 31. godine p.n.e., okretnost liburni potpuno je promijenila taktiku ratovanja i rimskoj floti omogućila da potpuno potuku neprijatelja. Karakteristike liburni doprinijele su da slijedećih punih 500 godina Rimljani, kao jedina pomorska sila, suvereno vladaju Mediteranom. Budući da Rimljani uglavnom nisu bili osobiti mornari, posade brodova su se sastojale uglavnom od pripadnika drugih naroda. Posebno su cijenili Delmate i zato su veliki dio posade rimskih brodova upravo i bili ilirski mornari.
Grčka vatra spašava Europu
Tridesetih i četrdesetih godina VII stoljeća Arapi su osvojili veliki dio obala Mediterana, ali za prevlast nad Bizantom bila im je neophodna vlastita flota. Već polovicom VII stoljeća flota postiže prve uspjehe, osvaja nova područja i znatno se razvija. Nosioci arapskih pomorskih snaga bili su Saraceni, jedno arapsko pleme iz područja Palestine, a kasnije su tim imenom nazivani svi Arapi. Saracenska flota od nevjerojatnih 1.800 ratnih i transportnih brodova s oko 200.000 vojnika, 1. rujna 717. godine, na čelu s admiralom Sulejmanom, započela je opsadu Carigrada. Bizantska flota s grčkim dromonama i grčkim posadama sklonila se u zaljev Zlatni rog, zaštićen gradskom tvrđavom. Dromone su bili brodovi nešto veći od rimskih trirema, u pravilu 42 metra, s dva reda vesala. Imale su jedan ili dva jarbola s trokutastim latinskim jedrima, a trup forme trimarana mogao je podnijeti jaku palubu s 300 ljudi i brojno naoružanje, prvenstveno cijevi za bacanje grčke vatre. Arapi su bez uspjeha opsjedali Carigrad cijelu zimu, a do odlučujuće bitke došlo je u kolovozu 718. godine. Kompletna bizantska flota je isplovila i dobro pripremljene dromone krenule su punom brzinom u napad na mnogobrojno arapsko brodovlje. Ubojitost grčke vatre došla je do punog izražaja. Požar se širio pučinom, a nebo je od dima postalo potpuno crno. Tog dana doživjeli su Arapi najveći poraz u svojoj povijesti. Od goleme flote u domovinu se vratilo samo pet brodova. Arapi više nikada nisu pokušali napasti Carigrad i ovim putem, preko Balkana, prodrijeti u Europu. Grčka vatra spasila je Carigrad i skrenula tok povijesti.
Challengerova “oceanografska biblija”
Britanski ratni brod Challenger (prkosnik, izazivač), otplovio je 7. prosinca 1872. godine na prvu globalnu oceanografsku ekspediciju. Nesumnjivo je čudno izgledao jer su iz otvora za topove, a bilo ih je osamnaest, virila samo dva. Ostali su uklonjeni kako bi se dobio prostor za znanstvenu opremu. Ovoga puta brod nije bio opremljen za borbu s ljudskim neprijateljem već je bio naoružan znanstvenicima i dobro opremljenim laboratorijima. Jedini neprijatelji tijekom putovanja koje je trajalo tri i pol godine bili su zima i ružno vrijeme. Challenger je najveći dio puta prošao pod jedrom iako je bio opremljen i pomoćnim parnim strojem. Prevalio je udaljenost od 68.890 nautičkih milja kroz sva svjetska mora osim Arktika. Britanski admiralitet ga je posudio londonskom Kraljevskom društvu koje je brodu namijenilo ulogu izazivača nepoznatih predjela oceanskih dubina. Skladišni prostor ispod palube bio je ispunjen bocama za uzimanje uzoraka vode iz raznih dubina. Tu su se nalazili i kilometri užadi koja su upotrebljavana za mjerenje dubina, a jaružala i mreže potegače bile su spremne za grebanje dna oceana i hvatanje životinja koje još nisu bile viđene. Po današnjim mjerilima, neka je znanstvena oprema bila primitivna: konopci za mjerenje dubine bili su od konoplje, dakle od biljnog vlakna. Kraj svakog užeta bio je čvrsto vezan za olovnu loptu tešku 100 kg, a svako je uže bilo namotano oko bubnja promjera 3 metra. Challenger je plovio pod parnim pogonom kad se mjerila dubina. Tako bi se bolje održavao na jednom mjestu, boreći se protiv vjetra i morske struje. Uteg bi se bacio preko palube pa je padajući odmotavao uže s bubnja. Uže je bilo posebno označeno na svakih 180 metara. Dok bi uteg povlačio konopac, jedan je znanstvenik bilježio broj oznaka koje su uranjale ispod površine. Međutim, tu se pojavio jedan problem. Konopac bi se odmotavao s bubnja i nakon što bi olovo udarilo o dno. Da bi riješili taj problem, znanstvenici su iskoristili princip koji je u 17. stoljeću razvio Robert Hooke. On je izumio spravu za mjerenje dubine bez užeta. Sprava se sastojala od drvene kugle povezane s olovnom kuglom. Dvije bi kugle bile bačene preko palube i kada bi olovna kugla pala na dno, otvarao bi se zasun koji bi automatski ispuštao drvenu kuglu koja bi se podigla na površinu. Pokušavajući i griješeći, Hook je otkrio koliko je prošlo vremena dok bi kugla udarila o dno. Znanstvenici s Challengera su znali da postoji predvidiv odnos između prosječne brzine spuštanja i dubine, i tako su izračunavali brzinu spuštanja užeta u more. Kad bi se odmotavanje usporilo, zaključili bi da je čelična kugla udarila o dno. Takva mjerenja su znala trajati i po nekoliko sati. Suvremene sonarne tehnike, kod kojih se puls zvuka vraća s dna, takva mjerenja omogućava za nekoliko sekundi.
Troipogodišnja plovidba Challengera je osvijetlila mnoga pitanja koja su postavljali oceanografi-fizičari. Podaci s tog broda su ispunili pedeset knjiga s ukupno 29.500 stranica i otvorili razdoblje moderne oceanografije. Nazvali su ih “oceanografovom biblijom”.
Invazija s Normandije
Dvije najveće pomorsko-kopnene invazije u povijesti čovječanstva, koje su rušile države i usmjeravale daljnji tijek povijesti, zbile su se praktično na istom mjestu, ali u suprotnim smjerovima. Prva invazija dogodila se 28. rujna 1066. godine iz Normandije na Englesku, a druga 6. lipnja 1944. iz Engleske na Normandiju, dan D.
U svojim osvajanjima danski Vikinzi su 896. godine osvojili obalna područja oko ušća Sene i tu osnovali posebnu državu Normandiju. Normansko vojvodstvo je toliko ojačalo da je u XI stoljeću bilo spremno za invaziju na Englesku. Ubrzanim pripremama, prema povjesničaru Augustinu Thienyu, okupilo se oko 400 ratnih i 1000 transportnih brodova sa 65.000 boraca. Vojvoda Vilim Osvajač, koji je vodio invaziju ukrcan na brod “Mora”, bez ikakvih je poteškoća iskrcao flotu kod malog grada Pevenseya u pokrajini Sussex. Nesmetanoj invaziji prethodila je planirana velika diverzija u sjevernoj Engleskoj i Škotskoj. Tu se neočekivano iskrcala norveška flota od 300 brodova. Anglosaski kralj Harold skupio je vojsku s južne Engleske i uputio se prema sjeveru, dok je njegova flota krstarila uz otok Wight da bi s mora napala osvajače. Englezi su u tome i uspjeli. Vrlo mali broj Vikinga spasio se bijegom i sa samo 23 broda uspio se vratiti u Skandinaviju. Međutim, u međuvremenu normanska vojska na jugu već je bila na britanskom tlu. Kralj Harold sa svojim snagama vratio se na jug, ali u bitki kod Hastingsa, 13. listopada 1066., premorena engleska vojska doživljava tragičan poraz. Nakon toga Vilim Osvajač zauzeo je Britanske otoke i udario čvrste temelje nove engleske države i njezine snažne ratne mornarice.
Pripremio: Damir Višić
Fotografija: wikipedia.org