Framova plovidba na ledu
1879. godine, poručnik Mornarice Sjedinjenih Država, George Washington De Long otplovio je iz San Francisca na brodu Jeannette kako bi pronašao ključ za osvajanje sjevernog pola. Međutim već nakon nekoliko mjeseci brod je ščepao led blizu otoka Herald. Jeannette je plutala punih sedamnaest mjeseci i u lipnju 1881. godine se raspala od silnog pritiska leda sjeverno od Novosibirskih otoka. Tri godine poslije brodoloma, neki ostaci broda i stvari su pronađeni na jugozapadnoj obali Grenlanda. Kako su stigli od Sibira do jugozapadnog Grenlanda? Novinski članak o misterioznim predmetima s nastradalog broda pročitao je norveški istraživač Fridtjof Nansen koji je već putovao po ledenim santama Grenlanda i razmišljao o mogućnosti pronalaženja novog puta do Sjevernog pola. Vjerovao je da najbolji put do Sjevernog pola leži duž pokretne ceste od ledenih santi koja se proteže od Sibira do Grenlanda. Imao je i nekih dokaza o postojanju struje koja prelazi Sjevernim polom. Nansen je razmišljao o pripremanju ekspedicije koja će otputovati brodom koji će biti prikladno izgrađen kako bi mogao kliziti između leda. Brod bi se trebao prepustiti nošenju transpolarnih struja vodenih masa i na takav način, kao i predmeti sa Jeannette, preploviti polarni bazen.
Nansen je znao da ga struje neće odvesti točno preko Sjevernog pola, ali će bar moći istražiti to područje. Načinio je nacrte za brod koji je morao biti što manji i što jači. Osnovno je bilo da brod može izdržati pritisak leda te da mu se bokovi moraju dovoljno nagibati tako da onemoguće čvrsto hvatanje leda za trup. 24. lipnja 1893. godine mali čvrsti brod Fram (Naprijed), bio je spreman da s dvanaest članova posade i Nansenom krene u osvajanje. Projurili su preko Lysakerova zaljeva, a idućih nekoliko mjeseci plovili su na istok, duž obala sjeverne Europe, a zatim po arktičkim vodama iznad Rusije. U rujnu, Fram je bio zarobljen ledom i od tog trenutka plovit će tamo gdje ga nosi led. Posada se prepustila nejasnom lutanju i budućnosti potpune izolacije od svijeta u strahu da im se ne dogodi isto što i Jeannette. Jedne noći začuli su jaki zvuk pucanja leda. Brod se počeo dizati dok se led gnječio oko trupa, ali Fram je izdržao pritisak. Nanseova teorija o posebnoj konstrukciji broda pokazala se ispravnom. Nizali su se jednolični dani, tjedni i mjeseci plutanja po volji leda. Krajem prosinca, Fram je doplovio do geografske širine od 82 stupnja i 30 minuta. Nijedan brod svojim pramcem nije bio toliko blizu Sjevernom polu. Nijedan brod nije bio toliko pod pritiskom leda i imao takvu sposobnost odupiranja ledu. Nansen i posada bili su oduševljeni ponašanjem broda no znali su da sporim plutanjem leda neće proći preko pola. Pol je bio udaljen još samo 567 kilometara pa je Nansen odlučio da pođe u osvajanje sa oficirom s Frama. Zapovjedništvo nad brodom prepustio je kapetanu Sverdrupu i 14. ožujka 1895. godine saonicama krenuo prema polu.
Nansen i oficir Johansen su se približili polu na udaljenost od 438 km. Fram, koji je izdržao prijetnje i udarce leda, vratio se u Norvešku iz koje je isplovio prije više od tri godine. Zapažanja s Frama dala su dobru osnovu budućim istraživačima Arktika.
Plima i oseka – iznenađenje za Aleksandra Velikog
Aleksandar Veliki u svojoj ekspediciji prema dosizanju granice svijeta (vjerovao je onome što ga je Aristotel naučio: da postoji rub vanjskog oceana koji okružuje čitavu zemlju), se sa svojom vojskom našao na ušću rijeke Ind. Flota je plovila niz rijeke Hydaspes i Acesines do Inda vodeći uz put povremene bitke. Jednog dana su se našli na mjestu gdje se rijeka širila preko trideset kilometara i tu su osjetili miris morskog zraka. Njihovo veselje zbog pomisli da ocean nije daleko, uskoro se pretvorio u strah. Struja je bila protiv njih, nova vodena masa je postajala slana. Slanu vodu je uzvodno tjerala plima, ali Grci, priviknuti na vode Sredozemlja koje su gotovo bez plime i oseke, nisu imali pojma o tom fenomenu. Spustili su sidra i iščekivali bolje vrijeme. Dok su čekali nastupila je oseka i brodovi su im ostali nasukani. Nešto slično još nisu bili doživjeli te su se još dodatno iznenadili kad su se vode rijeke počele opet uspinjati omogućivši brodovima dalju plovidbu. Bogatiji za jedno iskustvo, odjedrili su na otvoreno more.
Kormilareva ruka – “navigacijski instrument”
Latituda ili zemljopisna širina mogla je biti bar teoretski određena mjerenjem kutne udaljenosti zvijezde Sjevernjače iznad horizonta. Astronomi su već vršili takva mjerenja gotovo točno, uz pomoć astrolaba, instrumenta za određivanje položaja zvijezda. Ali, ta prva starinska sprava nije bila ni od kakve koristi na nemirnoj palubi broda u plovidbi. Jednostavniji instrument koji je mogao biti upotrebljavan za kutna mjerenja bio je kvadrant. U želji da odrede zemljopisnu širinu, većina kormilara mjerila je visinu zvijezde Sjevernjače iznad horizonta ispruživši ruku duljinom nadlaktice. Ako je prostor između horizonta i zvijezde bio zatvoren debljinom prsta, tada je zvijezdin kut iznad horizonta bio oko dva stupnja; ako je bio zaprijećen debljinom ručnog zgloba, bio je oko osam stupnjeva; ako je bio zaprijećen punim rasponom, kut je iznosio oko osamnaest stupnjeva. Takvi grubi i brzi rezultati onemogućavali su kartografima da označe točne lokacije i navedu geografske dužine i širine. Do polovine XVI stoljeća karte afričke obale su se docrtavale na već postojeće složene karte koje su upotrebljavali mediteranski moreplovci od vremena posljednjih križarskih pohoda. te se karte ucrtavalo na mrežicama koje su se sastojale od niza prekriženih crta koje su se zrakasto širile iz dviju ili više kompasnih točaka smještenih pored rubova karte. Označavale su smjerove brodskog kursa kao što ga naznačuje i kompas. Kormilar je uz pomoć ravnala i dva šestara mogao odrediti koja je crta mrežice najparalelnija kursu između njegova položaja i luke koju traži. Zatim bi, slijedeći tu liniju do kompasne točke iz koje se zraka, odredio kompasni kurs koji mora slijediti.
Arhimedov “Rat zvijezda”
Rimska ratna flota uputila se ugušiti pobunu u Sirakuzi. Sama opsada tvrđave bila je teška i dugotrajna. Obrani Sirakuze znatno je pomogao njen stanovnik, najveći učenjak tog vremena, Arhimed. Njegovi izumi i konstrukcije ratnih strojeva dugo su Rimljane držali podalje od zidina grada. Ta oružja bila su po prvi put upotrebljena tada i Rimljani nisu imali adekvatan odgovor na njih. U prvom redu riječ je o katapultima postavljenim na zidove tvrđave, kojima su bacali veliko kamenje na rimske brodove i znatno ih oštećivali. Još opasniji bili su bacači balvana. Balvane bi s jedne strane otežali kamenjem, pa kada bi okomito pali na brod probijali su i palubu i trup i tako topili brodove. Brodove koji bi se sasvim približili zidinama topili su jednom vrstom željezne ruke, kojom se lancima upravljalo s obalne kule. Ona bi brodovima zahvatila krmu, digla je visoko i zatim pustila da padne. Od siline udarca brodovi bi se raspadali i tonuli. Međutim, najgenijalnije Arhimedovo tajno oružje bile su “zrake smrti”. Riječ je o paraboličnim zrcalima postavljenim na zidove tvrđave. Njima su usmjeravali žarke sunčeve zrake prema pojedinom brodu i tako ga palile. Ipak, zahvaljujući svojoj velikoj pomorskoj i vojnoj snazi, Rimljani su 212. godine p.n.e. zauzeli grad. Rimski vojnici pronašli su Arhimeda zaokupljenog rješavanjem nekog problema iznad krugova ucrtanih u pijesku. Prije nego li su ga ubili izrekao je onu poznatu: “Noli turbare circulos meos” (Ne remetite moje krugove!).
Preteća oklopa ratnih brodova
Nakon poraza od rimske flote, kod mjesta Kume nedaleko od Napulja 37. godine p.n.e., Oktavijan se uvjerio u važnost posjedovanja jake flote pa je osposobljavanje nove flote povjerio Marku Agripi koji uvodi bitne novosti u konstrukciji broda. U oplatu brodskog trupa, u visini vodene linije, postavlja jake balvane protiv šiljaka protivničkog broda, udarnog oružja u tadašnjim pomorskim bitkama. To je i prvi put u povijesti brodogradnje da se javlja zaštita vodene linije, kao preteča oklopa na ratnim brodovima. Već u slijedećoj bitki kod Nauloha gdje su se sukobile dvije snažne rimske flote, svaka s po 300 brodova, Agripijeve inovacije došle su do punog izražaja i bile presudne. Osim pojačanja na vodenoj liniji po prvi put su primijenjeni bacači plamtećih baklji i bacači za privlačenje protivničkog broda. Bili su to balvani privezani dugačkim konopom koji su se pomoću križa na jarbolu izbacivali na udaljeniji protivnički brod, kukama na njegovom kraju zakačili u njegovo nadgrađe i konopom privlačili. Tom bitkom Oktavijan je postao vrlo moćan i postigao apsolutnu prevlast u zapadnom dijelu rimske države.
Pokolj na Boydu
Nakon otkrivanja Australije i novog Zelanda, prvi pioniri su se susreli sa Maorima. Oni su opskrbljivali hranom i radnom snagom kitolovce i trgovačke brodove u zamjenu za toliko tražene europske puške i barut. Mladi maorski ratnici bili su izvrsni mornari te su često bili regrutirani za rad na kitolovcima. Uskoro su Maori postali često viđani na području Sydneya i zainteresirali kapelana u koloniji Novi Južni Wales. Kapelan je želio poći na Novi Zeland i proširiti kršćanstvo. Međutim, prije nego li je mogao ostvariti svoj naum, pročula se vijest o pokolju na Boydu. 1809. gogine, engleski brod Boyd pristao je u luci Whangaroa kako bi uzeo teret drva. Na putovanju iz Sydneya putnici su okrutno postupali s mladim Maorom koji je, čim je brod spustio sidro, pozvao svoje plemenike da se osvete. Kapetan i neki članovi posade pozvani su na obalu da izaberu drvo, ali su ih Maori povukli duboko u šumu i tamo ih umorili. Odjenuvši uniforme oficira, ratnici su se vratili na Boyd i nastavili s ubijanjem. Pošteđena je samo jedna žena s malim djetetom i mali na brodu.U tom pokolju život je izgubilo više od sedamdeset osoba. Na kitolovcu koji se nalazio u blizini su čuli za taj događaj pa su osvetili ubijene Europljane razorivši do zemlje maorsko selo i poubijali sve stanovnike. Među mrtvima je bio i maorsko poglavica Te Pahi koji je potpomagao kapelana Marsdena.
Cabral otkriva Madagaskar
Kralj Manuel je nakon Da Gaminog putovanja shvatio da Portugal mora zadržati vodstvo koje mu je Da Gama osigurao pred drugim europskim silama. Odmah je odlučio da mora pripremiti drugi pohod, a da ekspedicija mora biti snažna kako bi osigurala položaj Portugala ne samo u Indiji već i u istočnoafričkim lukama koje su od velike važnosti. Da Gama je odbio ponuđeno vodstvo ekspedicija na Istok, pa je izbor pao na Pedra Alvaresa Cabrala, čovjeka koji nije osjetio teškoće zapovijedanja na moru. Njegova flota je napustila Lisabon 9.ožujka 1500. godine. Stigli su do obale današnjeg Brazila i zaposjeli zemlju u ime kralja Portugala. Prikupivši podatke o toj zemlji, poslao je jedan brod u Portugal, a s ostalima nastavio putovanje preko južnog Atlantika. Ploveći oko Rta dobre nade, izgubljena su četiri broda. Cabral je nastavio putovanje uz istočnoafričku obalu i pokušao pregovarati sa šeicima, ali u tome uglavnom nije uspio. Tijekom putovanja otkrili su Madagaskar. U rujnu su stigli u Calicut gdje je Cabral odlučio osvojiti trgovinski monopol za Portugal i to silom ako bude potrebno. Progonio je Arape bilo zbog njihove vjere, bilo zbog suprotstavljanja trgovanju. Bio je bahat, neiskusan u ozbiljnim pitanjima. Arapi nisu uspjeli otrpjeti takvo drsko uplitanje u njihovu trgovinu jer su godinama pravedno i pošteno trgovali na obali Indije. Portugalci su im bili prijetnja. Jedne noći Arapi su okružili portugalsko skladište i svladali više od sedamdeset Portugalaca. Pobili su preko polovice Europljana, uključujući i trojicu franjevaca. Cabral je organizirao brzu odmazdu: potopio je deset arapskih brodova te je, bijesan, naredio da se bombardira grad. Žitelji Calicuta i njihov vladar nisu se otvoreno neprijateljski odnosili prema Portugalcima i nisu sudjelovali u pokolju. Bombardiranje grada imalo je kobne posljedice i izazvalo netrpeljivost koja je tinjala još niz godina. Građani Calicuta više nikad nisu imali povjeranja u Portugalce.
Tekst: Damir Višić
Fotografija: studentersamfundet.no