Među ljubiteljima lake panule, većina riba koje se love tom tehnikom izaziva oduševljenje, i to ponajprije zbog njihove borbenosti. Naime, panulu, ma kakve konstrukcije i veličine bila, nikada neće napasti nekakav spori inertni biljojed, već to u pravilu rade predatori, ribe koje se hrane drugim ribama.
Takav lovački način života rezultirao je specifičnom građom tijela i još specifičnijom mišićnom strukturom. Da bi ulovili svoj plijen ti lovci moraju biti izdržljivi, kondicionirani plivači, a po potrebi i eksplozivno brzi.
Upravo je stoga svaki napad takvih riba na panuli poseban doživljaj bez obzira na vrstu i veličinu. Naravno, neke riblje vrste ipak zaslužuju poseban osvrt zbog svoje brzine, eksplozivnosti, dinamike borbe i, naravno, izvrsnog gastronomskog doživljaja nakon uspješnog ribolova.
Premda takvih riba ima više, jedna vrsta ipak nekako prednjači i iskače u prvi plan. Po mišljenju većine panulaša ta riba uvijek pruža vrhunski ribolovni doživljaj kojem ne može parirati nijedna druga riba sličnih gabarita. Naravno, to je škaram (Sphyraena sphyraena, Linnaeus, 1758.), vrhunski predator i jedini jadranski predstavnik obitelji barakuda (Sphiraenidae).
PROFIL LOVCA
Premda se odavno smatra stalnom jadranskom vrstom, škaram je relativno donedavno bio poznat samo ribarima srednjeg i južnog Jadrana. No, zahvaljujući globalnom zatopljenju njegovo se stanište proširilo, pa je tako postepeno stigao i do krajnjeg sjevera našega mora.
Iako je po životnim navikama i generalnim osobinama svrstan u pučinske ribe, ipak se rado zadržava u blizini obale, gdje, ma koliko bio sit, uvijek krstari u potrazi za novim obrokom. Često ga nalazimo i u ušćima rijeka, jer mu očito prija i niži salinitet. A kada se nađe na pučini, tada nikada ne zaranja dublje od 100 metara.
Škarma često nazivaju i jadranskom barakudom, što zapravo nije nimalo čudno jer obje ribe pripadaju istoj obitelji.
Škaram ima izuzetno vretenasto, krajnje hidrodinamično tijelo s vrlo dobro razvijenim perajama, među kojima je repna posebno velika, karakterističnog oblika nalik na matematički znak za vitičastu zagradu, a što već na prvi pogled odaje brzu ribu eksplozivnog potencijala.
Temeljna boja tijela škarma najčešće je metalnomodro-siva, no katkada i smeđo-zelenkasta s tim da nedorasli primjerci često znaju biti tamno izmrljani. Ipak, bez obzira na stanište i životnu dob koji bitno utječu na obojanost, s trbušne je strane uvijek srebrnobijele boje.
Bokovi su rebrasto zatamnjeni, kao da se s leđa tamnija boja u uzorku rijetkog češlja sa širim i kraćim zubima spušta prema svijetlom trbuhu. Krupna glava, a nerijetko i prvi dio tijela katkad mogu imati i zlatasti prijelaz s tamnijih leđa prema svijetloj trbušnoj strani.
Ušiljena karakteristično izdužena gubica s istaknutim čeljustima naoružana je brojnim, izuzetno oštrim čunjastim zubima. Donja je vilica nešto duža i isturenija od gornje, što je u lovu potvrđeno kao izuzetno efikasno i ubojito oružje, jer malo koja riba koja se nađe na meti uspije pobjeći. Zanimljivo je i da je unutrašnjost usta zlatno-narančaste boje, što za žrtvu ima poseban psihološki efekt u trenutku napada.
Oči škarma su velike i istaknute tako da im doslovno ništa ne promiče nezapaženo. Krljušt mu je sitna i vrlo gusto posložena, dok je bočna linija pravilna i vidljiva cijelom dužinom tijela. Kada se uzme u obzir da u dužinu može narasti i do 150 centimetara i pritom težiti punih 6 kilograma, potpuno je jasno zašto ga panulaši naprosto obožavaju.
TRI GLAVNA KRITERIJA
Škaram, kao tipični predstavnik svoje obitelji ima sve glavne obiteljske osobine, od kojih su osim tjelesnih, jednako bitne i one karakterne. Kao brz i okretan plivač svoj plijen napada uvijek iznenada i silovito nakon čega ga proganja dok ga ne ulovi.
Pritom, ako je potrebno, a što se često događa, i to pogotovo ako su mu na meti cipli, za plijenom iskače i iznad površine što je uvijek vrlo atraktivno. Iako se može uloviti na mnoge udičarske načine, glavni alat za lov škarma je panula.
Tri glavna kriterija koja treba uzeti u obzir u izradi, odnosno formiranju panule za škarma su dubina, brzina i nosivost pribora.
Budući da se škaram zadržava i lovi u površinskom sloju mora, panula mora biti složena tako da ne roni preduboko. Ukupno olovno otežanje, bilo raspoređeno kao niz kliznih olovnica postavljenih po sistemu viške panule, ili pak koncentrirano u jednoj olovnici poput torpeda, ne bi trebalo prelaziti 400 grama.
Brzina se može kretati od jedne i pol, sa živom ješkom, pa do pet milja s varalicom, što ovisi i o jačini kurenta i vjetra, dok sam pribor mora ima nosivost adekvatnu težini i otporu očekivane lovine.
U skladu s tim, ako se lovi iz ruke, osnova panule se slaže od najlonskog monofila, ne tanjeg od 0,60 milimetara dužine od 100 do 120 metara.
Olovnice, koje ukupno teže 400 grama, mogu biti ili petgramske ili desetgramske, s tim da im međusobna udaljenost ne treba prelaziti pola metra. Naravno, dva paša prije početka olovnica i dva paša iza olovnica postavljaju se jaki zogulini koji moraju izdržati sva naprezanja i iskompenzirati eventualno sukanje strune. Idealno je da taj komadić pribora koji mnogi ribolovci podcjenjuju bude kvalitetnije izrade, kako vas ne bi izdao možda već u prvom sljedećem izlasku na more.
Nakon olovnog dijela, preko spojnog se zogulina nastavlja predvez. Premda mnogi tvrde da se za predvez može koristiti i običan najlonski monofil, praksa i neumoljiva statistika su pokazali da se s upotrebom fluorokarbonske strune postižu ipak znatno bolji rezultati. Predvez bi trebao biti dug 12 do 15 metara, promjera 0,45 milimetara.
MONOFIL ISPRED UPREDENICE
Kod panulanja sa štapom i rolom, odnosno štapom i multiplikatorom, umjesto kliznih olovnica po sistemu viške panule može se koristiti spiralna montažna olovnica ili pak neki drugi oblik koncentriranog olovnog opterećenja, također do 400 grama težine, s tim da se takvo opterećenje onda postavlja oko dvadesetak metara prije udica ili varalice.
Osnova u ovom slučaju može biti i tanja, oko 0,45 milimetara, jer se za slaganje strune brine rola, dok predvez može biti i 0,35 milimetara. Ovdje valja naglasiti da zbog osuvremenjivanja ribolovnog pribora dobar dio ribolovaca za osnovu koristi upredenicu, što je s obzirom na lovinu vrlo rizično.
Naime, škaram je izuzetno temperamentan, dinamičan i nepredvidiv borac tako da zbog neistezljivosti upredenice pri svakom grubom udarcu ribe svi ostali segmenti sistema strašno pate. Najrizičnije je što škaram u pokušaju oslobađanja od udice često otresa glavom, što mu u lovu s upredenicom često uspješno spasi život.
Naime, zbog grubog postupanja koji je s upredenicom nemoguće izbjeći, ubodna rana se često dovoljno proširi nakon čega udica može glatko ispasti, što se u radu s najlonskim monofilima ipak ne događa. Naime, najlonski monofili, čak i oni najkrući, imaju sasvim dovoljno istezljivosti za kompenziranje svih grubosti u izvlačenju koje bi mogle proširiti ubodnu ranu do te mjere da izvlačenje postane rizično.
Čak ni priča o kapacitetu rola ne drži vodu, jer bilo koja rola klase 4000 može primiti dovoljno najlonskog monofila i za najluđu borbu koju kapitalni škaram može priuštiti.
Štap je stvar osobnog izbora, no preporuka svakako leži na panulaškim modelima akcije do 20 libri, čime je zagarantiran pravi užitak pri izvlačenju.
UDVOJENI FLUOROKARBON
Na kraju predveza, bez obzira na to lovili iz ruke ili štapom, nalaze se udice od kojih je posljednja uvijek fiksna, dok su iznad nje jedna do dvije klizne. Širina luka udica bi trebala biti od 15 do 20 milimetara.
I ovdje, kao kod panulanja bilo kojeg drugog predatora, razmak između udica nikada ne bi trebao biti veći od prosječne širine šake, čime se uspješno izbjegavaju promašaji kojih u lovu škarma srećom ima iznimno malo.
Budući da škaram ima uistinu oštre zube, bilo bi vrlo praktično koristiti sajlicu umjesto monofila, no rezultati sa sajlicom su daleko ispod očekivanih, za što se ponajprije može kriviti oštar vid ribe. Upravo stoga mnogi pribjegavaju udvojenom predvezu gdje se u samom završnom dijelu umjesto jedne, nalaze dvije strune, tzv. doppia lenza, i to isključivo od fluorokarbona.
Premda se može loviti i uginulom ribom, živa se ješka pokazala puno boljom. Najlovnije su iglice, a odmah za njima mali cipli.
Naravno, iskoristive su i bukve, šaruni, lokarde, skuše, ušate, ukratko sva riba koja se drži površine i koja je škarmu potencijalna hrana, ali isto tako i lignje, ješkane na za njih klasičan način, s jednom kliznom udicom na vrhu i trokukom udicom u piriji na kraju sistema.
SPINNERSKI TRIKOVI
Na pojedinim se lokacijama škaram može loviti i spinningom za što je potrebna odgovarajuća oprema. Pribor mora biti takav da se varalica može što je moguće dalje izbaciti, nakon čega je treba ujednačenom brzinom, manje-više pravolinijski povlačiti prema obali.
Budući da škarma odlikuje izvrstan vid, svaki zastoj otkriva prijevaru pa škaram, ako je i pratio varalicu spreman da napadne, u trenutku zastoja najčešće odustaje. To je pravilo na snazi i u radu i s realističnim imitacijama, kod kojih su česti zastoji inače poželjni.
Naime, nijedna mala riba koju proganja bilo koji predator nikada ne zastaje već bježi dokle god ima snage. Upravo zato varalice treba povlačiti bez zastoja, povremeno možda mijenjajući brzinu povlačenja, ali svakako bez zastoja, kako škaram ne bi postao podozriv nakon čega se okreće i više ne vraća.
U spinningu se mogu koristiti wobbleri dužine i do 20 centimetara, kao i metalne žlicaste varalice, te svi shore jigging jigovi. Važno je samo da su varalice uočljive, po mogućnosti obojene holografskim tehnikama koje provociraju.
Naravno, ako je škaram aktivan na samoj površini tada u igru ulaze i zare, kao i popperi kojima će teško odoljeti. Bitno je samo da sve te varalice budu jako vidljive i po mogućnosti na površini jako bučne.
Ponekad kad škarmi love u jatu, iz barke se može primijetiti njihovo kružno gibanje oko lovine. Uz pažljiv prilazak, spinati se može i s barke pri čemu svaku ulovljenu ribu treba što je moguće prije bez okolišanja izvući na brod kako se jato ne bi uznemirilo i otišlo. Naravno, takvi su manevri rezervirani samo za jako iskusne i krajnje spretne spinnere.
SPIZA ZA BOGOVE
Brzina povlačenja ješke ili varalice jedan je od ključnih detalja u lovu škarma. Živa ješka uglavnom ne može izdržati veliku brzinu povlačenje, zbog čega se i povlači klasičnim brzinama od 1,5 do 2,2 milje, no varalice uglavnom mogu podnijeti puno više od toga. To je važno znati, jer se škarmi bez nekih osobitih problema kreću brzinom i do šezdesetak kilometara na sat, dok u samom napadu to zna biti eksplozija adrenalina popraćena brzinom i do 90 kilometara na sat.
Stoga kočnice na rolama i multiplikatorima uvijek moraju biti podešene dovoljno tvrdo da ne bismo doživjeli nikome dragi backlash, gnijezdo zamršene strune oko kalema role. Naravno, i u ribolovu iz ruke uvijek treba imati dovoljnu količinu oslobođene strune za popuštanje u prvim trenucima borbe.
U panuli za škarma ne treba tražiti duboko more. Često se i kapitalni primjerci znaju loviti u neposrednoj blizini obale u samo pet metara mora. A vrijeme koje se pokazalo idealnim za lov su početak i kraj dana, svitanje i suton. I kada se ulovi prvi, idealno je po istom se tragu vratiti i pokušati naći još koji zato što je škaram u pravilu u jatu. Mnogi ribolovci upravo iz tog razloga istovremeno povlače dva sistema jer double strike u lovu škarma nije nikakav iznimka.
A kada se nađe na udici, škaram će pružiti izniman i neočekivano silovit otpor. Učinit će sve da bi se oslobodio udice, od trešnje glavom i tijelom, preko iskakanja iznad površine do brzog plivanja ususret ribolovcu. Strunu tijekom cijele borbe valja držati napetom kako bi se šanse za oslobađanjem svele na minimum.Prihvat je najpametnije odraditi podmetačem, pri čemu se treba čuvati oštrih zuba. Čak i bezazlen dodir prstom po vrha zuba imat će za posljedicu neosjetno prosijecanje kože bez imalo otpora.
Jednom kad se nađe na suhom, škaram će se brzo umrtviti. Zbog boljeg gastronomskog doživljaja, odmah po izvlačenju iz mora bilo bi ga dobro otkrviti, ako je veći, na klasičan način zasijecanjem arterije, a ako je manji, preko škrga.
Meso škarma je bijelo i tečno s pravilno raspoređenim krupnim kostima, tako da ga je lako pripremiti na bilo koji način. I dok neki bonkulovići tvrde da je najukusniji na gradelama, drugi se kunu u carpaccio, dok treći, opet, s posebnim žarom pričaju o glavi velikog škarma spremljenoj na gregadu. Iskreno, za kakav se god način pripreme odlučili, ne možete pogriješiti, što ćete i sami shvatiti kada ga, ako to do sada niste učinili, prvi put probate.
GRČKI BODEŽ
Iako većina ribolovaca smatra da naziv škaram dolazi od riječi škare, što aludira na način na koji ova riba napada i grize svoj plijen, naziv ove ribe ima grčko podrijetlo. Naime, još u antici su škarma nazivali skalmos, odnosno scalmus, što prevedeno znači bodež. Taj je naziv dobio zahvaljujući izgledu tijela koje uistinu nalikuje na bodež, ali i načinu na koji često napada svoj plijen.
Naime, osim klasičnim ugrizom, škaram katkad napada jednostavnim zalijetanjem, koje vrlo nalikuje na ubod bodeža, i to pogotovo kada je plijen gusto zbijeno jato sitnije ribe. Na taj način jednim napadom može onesposobiti više riba, koje u sljedećem okretu halapljivo guta.
Tekst i fotografije: Max Fishing, preuzeto sa slobodnadalmacija.hr