Shadow

KAKO SU PROMJENE MORSKE RAZINE OBLIKOVALE DANAŠNJI IZGLED JADRANSKE OBALE (1)

Važnost geografskog smještaja

Otprilike prije 126 000 do 35 000 godina (brojimo od većeg prema manjeg jer se krećemo prema nuli 😊) gotovo čitava sjeverna Europa je bila pod ledom.

Ipak,  mi pripadamo srednjoj i djelomično južnoj Europi, pa zbog geografskog smještaja Hrvatske i Jadrana u nas se cijela ta ledenodobna situacija odvila malo drugačije. Zbog čega konkretno? Pa, zbog toga što je topli zrak s Atlantika sprečavao spajanje Alpskog i sjeverno Europskog ledenog pokrivača, tako da je, gledajući kroz oči Europe, za Hrvatsku najveću ulogu odigrao upravo Alpski ledeni pokrov (slika 1) …Upuštamo se u jako zanimljivu tematiku, a one najslađe informacije tek dolaze na red u tekstu koji slijedi.

Slika 1. Ledeni pokrivač na Alpama i sjeveru Europe, a vidljivo je i da Jadransko još nije postiglo svoj današnji oblik

(Preuzeto sa European glaciation, artwork – Stock Image – C005/3460 – Science Photo Library)

Velebit kao dio Dinarida je visok preko 1000 metara sprečava miješanje hladnog  (mislim na ledeno doba „hladnog“ 😊) zraka s toplim koji dolazi od mora. Kada na karti pogledate područje Mediterana, odmah je vidljivo da je Jadransko more zapravo duboki zaljev Sredozemnog mora, ukliješten između Dinarida i Apenina u Italiji. No, ako se malo dublje zagledamo u reljefe, primijetiti ćete da Alpsko gorje drži cijelu Hrvatsku u zavjetrini štiteći je od jako hladne klime sa sjevera. Naše planine se, pod kolektivnim nazivom „Dinarska greda“, prirodno nastavljaju na Alpe. Dinaridi se našem području naglo sužavaju, morska strana im je strma, a prema Panonskog zavali postepeno im se snižava i visina.
Prirodni faktori koje sam navela jako su važni, oće reć: okolna “geografska situacija” direktno utječe na određivanje klime. Postoje globalne, regionalne, lokalne i mikro klime, a klima je taj faktor koji direktno utječe na promjene morske razine. Našu regionalnu i lokalnu klimu su odredili Dinaridi. Spomenute planine koje se protežu uz Hrvatsku obalu štite naš obalni pojas od oštre klime sa sjevera.

Da biste bolje shvatili o čemu je riječ potrebno je čitati tekst i povremeno pogledati sliku dolje. Ako povučemo kosu crtu od Zagreba do Dugog Otoka kod Zadra i tu napravimo presjek reljefa Hrvatske (slika 2), dobiti ćemo ovakvu situaciju:

Slika 2. Hipsografski presjek hrvatske u pravcu sjever-jug (D. Magaš, 1998.)

 

A sada ću probati lijepo i jasno razložiti sve ovo navedeno o čemu sam dosad pisala.
Dakle, Dinaridi zbog svoje visine i konfiguracije terena imaju funkciju barijere, zbog čega dijele ovo područje na jadransku zonu (blaga klima) i zonu visokog krša (oštrija klima). Dok je na sjeveru kišovito, snježno i hladno, na jugu je toplo, područje ima velike površine plodnog tla i obiluje vodom. Ne zaboravite, pričamo o razdoblju ledenog doba. Znamo (znanstveno dokazano, oće reć) da je sjeverno od Dinarida bilo hladno i ne baš ugodno za život jer su prosječne temperature u siječnju i prosincu iznosile od -12°C do -13°C, dok je na obali u isto vrijeme vladala blaga klima, što dokazuju su sige iz potopljenih pećina. Znate i sami da sige nastaju  laganim „kapanjem“ i slijevanjem vode na vapnenac, što znači da u slučaju da siga raste to je dokaz da je bilo dovoljno oborina, odnosno tekuće vode u podzemlju što znači da voda nije bila zaleđena upravo zbog blagih klimatskih uvjeta. Iz ovoga valja zaključiti da teritorij jadranske obale nudi blagu klimu, obilje vode i raznolik izbor prehrane za životinje i ljude, a upravo takva područja su idealna za lov (primjerice Istra, Ravni kotari, Kaštelansko područje, Neretvanska dolina itd.) što je vjerojatno i ponukalo neandertalce da zaklon od velikih hladnoća na sjeveru Europe, pronađu upravo kod nas (ali i u ostalim zemljama s mediteranskom klimom, poput Italije, Španjolske i Grčke). Međutim, potrebno je naglasiti da su prije formiranja današnjeg jadranskog bazena takvi teritoriji su zauzimali mnogo veće površine, jer sve sjeverozapadno od Šibenskog područja što se danas nalazi pod morem, nekoć su bile prostrane ravnice i doline po kojima su se kretala stada životinja, s ostalom pripadajućom florom i faunom. Kojim se redoslijedom cijeli proces odvijao saznajte u tekstu koji slijedi.

Kako je Jadransko more poprimilo današnji izgled

U posljednjem ledenom dobu, Jadransko more je bilo u pola manje (slika 3). Prostiralo se otprilike do početka sjeverne Dalmacije, a sve sjevernije od toga je bilo kopno. Općenito bi mogli zaključiti da je cjelokupni prostor Jadrana dosta kontrastan: s jedne strane imate ravničarski teritorij i na kopnu i pod morem (sjeverna Dalmacija, Istra), najdublja točka sjevernog Jadrana u prosjeku iznosi oko 90 metara (ok-tamo na sjevernom dijelu Jabučke kotline oko 100 metara, a s druge strane imate južni Jadrani koji je sasvim druga priča. Teren je strmiji, a dubine redovito prelaze 200 metra s tim da je najdublja točka 1233 metra. Zašto? Pa zbog činjenice koju smo već spomenuli, odnosno da je Jadran zaljev Sredozemnog mora, a to znači što smo bliže Sredozemnom moru, dubina se povećava. Naravno i okolni reljef terena igra ulogu, ali i taj okolni teren je samo komadić slagalice u cijeloj priči oko Sredozemnog mora.

Slika 3.  A. Prije potapanja Jadranskog bazena; B. Nastanak Jadranskog bazena kakvog znamo danas

Preuzeto sa: https://panopticum.hr/ (klikni:  KLIMATSKE PROMJENE IZ GEOLOŠKE PERSPEKTIVE – PANOPTICUM)

 

Izmjene unutar ledenog doba i promjene globalne morske razine

Uh, huh, ovo je razdoblje velikih ekstrema, bit će svega, skoncentrirajte se 😉.
Ledeno doba podijeljeno je na hladnija (glacijali) i toplija (interglacijali) razdoblja. Dakle nekoliko desetaka tisuća godina ledi za poludit, a onda nekoliko desetaka tisuća godina slijedi toplije vrijeme i tako naizmjenično. Prije 125 000 godina,  razina mora bila otprilike slična današnjoj. Sljedećih  10 000 godina vrijeme postepeno okreće na hladnije i morska razina počinje lagano opadati zbog čega se razina mora povukla do čak -75 metara niže od današnje. Godine su prolazile, glacijali i interglacijali su se izmjenjivali, pazite, ovdje govorimo o puno i puno desetaka tisuća godina (i još puno). Hladno vrijeme je doseglo svoj maksimum prije otprilike 26 000 godina (u ledenom dobu takvu pojavu zovemo glacijalni maksimum – nazovimo to vladavinom ledenjaka, zločestog ledenjaka 😊), odnosno ledilo je su „svih šešnešt“, zbog čega je razina mora pala na nevjerojatnih -135 metara ispod današnje razine (zamislite tu sliku u glavi). Nakon ovog razdoblja slijedi interglacijal (toplije vrijeme, cca prije 19 000 godina) što je uzrokovalo otapanje ledenjaka, odnosno nagao i neujednačen porast morske razine. Takvo divljanje morske razine trajalo je sve do oko prije 7000 godine kada je porast nastavljen, ali zato jako usporen. Današnji podaci kažu da se more u intervalu od 2000 godina podiže za otprilike 0,130±0,9 metara. Detaljnije o ovome ću pisati kada provučem razine kroz povijesna razdoblja (zadnje poglavlje teksta). Sve ove izmjene ostavile su trag u prirodi, pa zahvaljujući tome možemo vidjeti gdje se nekoć nalazila morska razina.

 

Ono što nas vizualno okružuje – indikatori promjene morske razine u prirodi

Kao prvo, morske razine možemo vizualno primjetiti u prirodnom okruženju ili, kad smo se već potrudili evoluirati, iskoristiti tehnološke napretke, pa se poslužiti raznim uređajima i novijim metodama mjerenja. Recimo, možemo koristiti mareograf (u uporabi posljednjih 50-100 godina), satelitsku altimetriju (u uporabi tek zadnjih 20 godina), te geodetska mjerenja i radiometrijske analize.  S obzirom na to da ja pišem samo o onome što vidimo oko sebe, toga ću se i držati. Nije da svaki dan na plažu nosim uređaj za radiometrijske analize i slično…zapravo, ništa od navedenoga i ne posjedujem.😊

Sve ono što golim okom vidimo u prirodi su PRIRODNI indikatori promjene razine, kao na primjer žalo, klifovi, potopljene spilje te plimne i valne potkapine (sve navedeno spada u geomorfološke indikatore). Na našoj obali najčešći takvi indikatori promjene morske razine su plimne i valne potkapine (slika 4.).

Inače kad more dere i ždere obalu koristi se stručni termin abrazija. Ovo nije stručna literatura, ali je komplicirana tematika, pa se zaista svim silama trudim koristiti što manje stručne terminologije.   Dakle, laički rečeno, srednja razina mora je ta koja najagresivnije (djeluje na stijenu, pa je na tom nivou udubina i najdublja. Samim time tu imamo i razinu mora, ali i plimu i oseku za određeni period (slika 4.), sad, mi imamo potkapinu na određenoj dubini, a ne možemo odrediti razinu mora za neko razdoblje jer ne znamo koliko je sama potkapina stara? To se rješava na način da se potkapine usporede s ostalim nalazima (arheološkim ili geološkim npr sekvencama iz bušotina s nekog obližnjeg područja, ili pak pomoću vađenja uzoraka iz plažne stijene (a što li je tek to vidi dolje u opisu).

Slika 4. Nastanak različitih tipova plimnih potkapina  (preuzeto iz S. Vidić, 2016, 18.)

 

Slika 5. A.Valna potkapina (preuzeto iz S. Vidić, 2016, 15.)  B. Plimne potkapine (preuzeto iz M. Surić, 2009, 184.)

 

Valne potkapine nastaju na nešto otvorenijim mjestima, a nastaju abrazijom valova iznad zone plime, što je i logično s obzirom da valovi uvijek idu u visinu (slika gore 5, A). Plažna stijena ili geološki fenomen zvan beachrock nastaje „cementiranjem“ sedimentnih stijena koje se formiraju unutar otvorene plaže i to u zoni oseke i plime (slika 6). Njihov sastav su cementirane karbonatne čestice koje nastaju izlučivanjem karobnata i fosfata. Kemijski procesi o kojima ja nemam pojma ću radije citirati Glavni proces njihova stvaranja je uspon kroz kapilare podzemne vode s otopinom CaCO3 (kalcijev karbonat), koja kada ispari voda pada u čvrstu fazu u gornjem dijelu tla, sedimenata i stijena, cementira ih i postupno se nakuplja odozgo, jer prethodno nanesena kora prodire i kroz kapilare.”

Ipak nije uvijek nužna blizina vode i istina je zapravo da nastajanje beachrocka nije još sasvim razjašnjeno, ali sama činjenica da u sebi sadrže razne ljušturice organizama je za rekonstrukciju morske razine od velikog značenja jer uzimanjem tih uzorka  možemo datirati vrijeme nastanka beachrocka, odnosno razinu mora u vrijeme cemetiranja.

Slika 6. Beachrock kod Nina i Pakoštana (preuzeto iz I. Radić Rossi, 2017, 555.)

 Nadalje, tu su indikatori poput i arheoloških nalaza, koji se pronalaze na ili u morskom dnu. Ono što je bitno je da su pouzdani, te u kombinaciji s geomorfološkim indikatorima daju izvrsne rezultate kada je u pitanju razina mora. Na primjer u uvali Caskoj na otoku Pagu imamo rimske brodove, rimski lukobran, nalaze na dnu mora, te nešto dalje od lokaliteta imamo plimnu potkapinu. Kada se izmjeri dubina na koji leže rimski nalazi (za koje znamo iz kojeg stoljeća potječu) i kad se izmjeri visina potkapine možete provjeriti jeli se podaci podudaraju. Konačno, valja spomenuti i fosilizirane ljušture organizama koje se nalaze u slojevima pod morem (biostratigrafski indikatori) koje uglavnom nećemo primjetiti na običnom ljetnom kupanju (ne znam, nikad nisam stavila masku na glavu i rekla „Evo, kad sam već na plaži, odoh ja golim rukama iskopat rupu od XY metara da nađem fosilne ostatke ljuštura nekakvih pokojnih organizama, za koje ni sama ne znam kako izgledaju“. Ipak, geomorfološke indikatore sam primjetila, a arheološke ostatke sam pronašla. Takve stvari mi poprave dan, jer sama činjenica da razumijem način na koji se određeni procesi odvijaju na stijenama i da mogu te činjenice prenijeti primjerice – u mom mjestu, na plaži gdje se kupam jako me veseli. To su momenti kada kupanje više ne znači samo krepavanje od vrućine i pokušaj vraćanja u život povremenim ulaskom u more. Takve stvari me opet pretvore u znatiželjno dijete, osjećaj tipa kad ste istraživali rakove i ribice u škrapama i u kamenju, ali sada ste malo u „upgrade“ verziji sebe. Ipak, u rijeđem slučaju (a dogodilo se i to), pronalaskom arheološkog materijala već nastupa žešći feeling adrenalina, kao da vas je netko ispalio na Mars, doslovno. Ne mogu ni zamisliti kakav je osjećaj pronaći brodolom za koji se do tad nije znalo? Osjećaj van ove galaksije? Ne mogu uopće pojmiti takvu luđačku navalu adrenalina, na velikoj dubini, gdje morate ostati smireni, fizički ne možete pričati jer ste pod morem (a želite). Možete se hvatati za glavu, pokušat urlat i ispuštat milijun mjehurića, trzat nogama i rukama, sumanuto trošiti zrak ili što već iz boce i to ništa nije dovoljno ekspresivno jer ste pod morem. Upravo suprotno, sve te kretnje koje bi trebale biti euforične, eksplozivne i ekspresvne su poprilično usporene što čini cijelu situaciju još više frustrirajućom. Ne znam, vansvemirsko iskustvo, ja bih eksplodirala.

Idući tjedan dolazi tekst gdje provlačim izdizanje morske razine od paleolitika na dalje sa kartama određenog područja, a dotad…smatrajte da je ovo bio jedan veliki uvod. Pozdrav!

Tekst: Jelena Glamać