Shadow

Jeste li znali (9)

Otkriće Uskršnjeg otoka

Jacob Roggeven, nizozemski odvjetnik koji je ocu na samrti obećao da će oživjeti njegovu ideju o pohodu prema Terri Australis, je 5. travnja 1722. godine, na uskršnji ponedjeljak zamijetio zemlju. To nije bio veliki kontinent kojeg su očekivali, već mali otok kojem je nadjenuo ime Uskršnji otok te je pod imenom Isla de Pascua poznat i danas. S raznih mjesta se dizao dim, a činilo se da je otok zelen i plodan. Iskrcavši se na obalu, Roggeven je propustio priliku da istraži kako su otočani uopće stigli na svoj otok koji je od Čilea udaljen 3.600 km i oko 2.420 km od najbližeg naseljenog otoka. Sasvim površno je razgledao i najznačajniju znamenitost otoka – velike kipove na kamenim platformama koji oivičuju obalu okrenuti leđima moru. Neki od njih su bili visoki preko deset metara, a računalo se da teže više od 50 tona. Svi su imali izdužene glave i izdužene uši kao i sami otočani. Stanovnici Isla de Pascua su bili snažni, dobro građeni, žućkaste puti i svuda tetovirani plavom bojom. Neki su imali dugu kosu, neki kratku i bradu. Najneobičnija fizička osobina su bile njihove abnormalno dugačke uši. Ušne školjke su bile navučene do ramena, a bile su probušene tako da su držale velike i teške ukrasne prstenove.Kolibe su im bile jednostavne, kanoe slabe i puštale su vodu. Voća i povrća su imali u izobilju, uključujući i slatke krumpire. Nisu imali posuđa za kuhanje pa su perad umatali u travu i lišće i pekli na užarenom kamenju. Roggeven je prepoznao značajke toga otoka i osjetio olakšanje jer se već odrekao traženja Južnog Kontinenta. Krenuo je dalje otkrivajući još niz otoka. Neovlašteno ploveći područjem Istočnoindijske kompanije, nizozemska ekspedicija po Tihom oceanu je doživjela neslavan kraj. Roggevenu su zaplijenili brodove, a njega i članove posade uputili kući kao prave zarobljenike.

 

Halleyevo ronilačko odijelo

U XIV i XV stoljeću ljudi su ponovo svoju pažnju usmjerili prema moru. Počeli su sanjati o tome kako roniocu dati aparat koji će mu omogućiti da diše i da se slobodno duže vrijeme kreće u dubinama. Među prvima koji su o tome zaista razmišljali bio je Leonardo da Vinci među čijim je pronalascima pokrivalo za glavu načinjeno od jake ukočene kože kako bi odolijevalo vodenom tlaku. Na toj maski bila je cijev za disanje na čijem se vrhu nalazio plutajući čep što ju je držao iznad površine. Otvore za oči su pokrivale staklene leće, a na kacigi je bio niz šiljaka koji će tjerati podvodna čudovišta.
Edmund Halley, poznat po kometi koju je otkrio i koja je poslije nazvana po njemu, 1690. godine je razvio način utiskivanja zraka pod tlakom roniocu u ronilačkom zvonu. Ako je zrak kojeg ronilac udiše istog tlaka kao voda koja ga okružuje, prsni koš mu neće biti slomljen i moći će normalno disati. Na tom principu se zasniva ronilačko zvono. Halley je izumio postupak koji je onemogućavao uzdizanje vode u zvonu. Spojio je dvije prazne bačve s ronilačkim zvonom pomoću savitljivih cijevi. Kroz rupu na dnu svake bačve ulazila je voda, koje je tlak istiskivao zrak iz bačve kroz cijev u zvono. Ronioci su u zvonu mogli dovoditi taj zrak kad im je trebao, jednostavno okrećući slavinu. Halley je i sam iskušao svoj izum nekoliko puta i boravio “na dnu, na dubini od 9 ili 10 hvati (između 16,5 i 18 metara), sat i pol svaki put, bez ikakvih loših posljedica”. Halley je u svom zvonu uočio i jednu manu. U zvonu je bila klupica na kojoj su ronioci sjedili, što znači da su imali usko vidno polje. Tu manu riješio je tako da je svakom roniocu dao malo, osobno zvono smješteno na glavi i cijevima za disanje povezano s glavnim zvonom.
Tako je izumio prvo ronilačko odijelo.

Pontonski most preko Dardanela

Prvi perzijski pohod na Grčku 492. godine p.n.e. prekinut je olujom pred rtom poluotoka Atos, gdje je perzijska flota izgubila oko 300 brodova. Dvije godine kasnije, 490. godine p.n.e., ponovni pokušaj osvajanja Grčke završava poznatim porazom kod Maratona. Punih deset godina bilo je potrebno Perzijancima da se pripreme i za treći pohod na Grčku. Krenuli su istim putem kao i u prvom pohodu, samo sa znatno brojnijom vojskom i većom flotom. Ovolika vojska nije se mogla prevesti preko Dardanela, već je bilo neophodno sagarditi most. Prvi pokušaj bio je neuspješan. Jake struje, te plime i oseke u tjesnacu stvarale su velike probleme pri sidrenju i vezivanju brodova. I baš kada je srednji dio mosta trebao biti spojen, jaka oluja trgala je sidra i pucala konope, odvojila brodove, neke i potopila, te tako radove vratila na početak. Poučeni lošim iskustvom, započeli su gradnju novog, sada mnogo jačeg mosta. U most je ugrađeno oko 300 brodova sa zapadne, europske, i oko 320 s istočne, azijske, strane. Brodovi su sidreni sa šest, posebno donesenih sidara i međusobno povezani sa po deset čvrstih konopa. Preko brodova su polagani balvani kako bi most osim vojske podnio i konjska kola s opremom. Tako je između mjesta Abidosa i Sestosa nastao privremeni most dug preko jedne milje, što je bio jedinstveni tehnički pothvat starog vijeka. O broju vojnika u ovom pohodu najbolje govori podatak da je prijelaz preko mosta trajao sedam dana i noći, neprekidno. Prebacivši se na drugu obalu vojska je put ka Grčkoj nastavila kopnom, a brodovi iz pontonskog mosta priključili su se ostatku flote i vojsku pratili morem.

Taktika u bitci kod Salamine

Perzijanci su u svom trećem pohodu na ujedinjene grčke državice nezaustavljivo napredovali. Stanovništvo i vojska samo su uzmicali pred osvajačem, a flota se sklonila u zaljev ispred Salamina. Temistoklo, zapovjednik grčke flote, je procijenio da usprkos velikoj premoći protivnika jedini izlaz može biti napad. Kako bi prisilio perzijske brodove da se približe, poslao je svog roba, kojem je neizmjerno vjerovao, da prebjegne Perzijancima i da im prenese kako grčka flota ima namjeru da tijekom noći pobjegne iz zaljeva. Ovi su tome povjerovali i odmah, još prije zore 28. rujna 480. godine p.n.e., krenuli presresti grčku flotu u zaljevu i tamo je uništiti. Tako se s jedne strane našla grčka flota s oko 350 brodova i barem dvostruko nadmoćnija perzijska flota, premda se po nekim izvorima spominje i brojka od nevjerojatnih 1200 brodova.
Grci su se pripremili za borbu tako da im dosta jak jugozapadnjak puše s krme, odnosno da neprijatelja pramčani vjetar i dodatno uspori i oteža mu manevriranje. Tako se tek prispjeli Perzijanci nisu pravilno poredali, što je i bio Temistoklov cilj. Prvi red brodova, s njim na čelu, zaletio se među perzijske brodove. S vjetrom u krmu i sve snažnijim zaveslajima znatno lakši grčki brodovi su postizali sve veću brzinu, a pred sam susret s neprijateljem uvukli su vesla i svojim pramcem lomili vesla neprijatelja. Vesla su pucala kao šibice, a gornji krajevi vesala veslačima lomili ruke i noge. Tamo gdje je razmak između perzijskih brodova bio manji, istodobno su pucala vesla na dva susjedna broda. Brod bez vesala nije bio u mogućnosti za nikakav manevar već je bespomoćno čekao nalet drugog reda grčkih brodova. Grčki brodovi u drugom redu snažno bi se zabijali svojim okovanim kljunom u bok nemoćnog protivnika i topili ga. Neki su udari bili toliko jaki da ne samo da su probijali oplatu protivnika, već bi ga bokom gurnuli na vesla susjednog broda i lomili ih. U međuvremenu, brodovi iz prvog reda već su ponovno izbacili svoja vesla, okrenuli se i svojim kljunovima probijali Perzijance s krme. Pometnji na brodovima Perzijanaca doprinijela je i činjenica da su se u prvom naletu Grci usmjerili na brodove perzijskih zapovjednika, pa daljnje zapovjedi zastavama s brodova na koje su se prekrcali samo su zbunjivale.
Tijekom ove najveće i najslavnije bitke starog vijeka potopljeno je oko 200 perzijskih i oko 40 grčkih brodova. Premda još uvijek brojnija, perzijska flota se povukla. Ovom pobjedom Grci su slomili duh perzijske flote koja se odlučila na povlačenje iz Europe, a sa njom i vojska na kopnu.

Prvi pomorski simulatori

Rim, osnovan 753. godine p.n.e., kao mala državica nije predstavljao nikakvu pomorsku silu, ali u borbama s Grcima na jugu Italije stvara u to vrijeme najsnažniju kopnenu vojsku. Biti legionar u Rimu značilo je uživati veliki ugled, a najsposobniji stanovnici trudili su se da budu istaknuti vojnici. Za potrebe ratovanja na moru sklapa sporazum s Kartagom, tada najvećom pomorskom silom zapadnog Mediterana, te zajedno 272. godine p.n.e. uplovljavaju u Tarent, posljednje grčko uporište na jugu Italije. Međutim, kada se Rim uputio pripojiti Siciliju, koju Kartaga smatra svojim područjem, savez je pukao. S jedne strane se našla najveća pomorska, a s druge najveća kopnene sila. Borbe na Siciliji su se vodile isključivo na kopnu pa je Rim brzo širio svoja područja. Međutim za ratovonje s prekomorskom zemljom trebali su snažnu flotu. O brodogradnji i ratnim brodovima nisu znali mnogo, ali nasukana kartažanska pentera, brod s pet redova vesala, u blizini Napulja, poslužila je kao ogledni primjerak ratnog broda. U nevjerojatno brzom roku, u samo dva mjeseca, izgradili su 100 pentera i 20 trijera. Da ne bi gubili vrijeme na uvježbavanje posade nakon izgradnje brodova, paralelno su veslače uvježbavali na posebno izgrađenim klupama na kopnu. To je ujedno i prvi put u povijesti da je za izobrazbu pomorskog kadra upotrebljen simulator.

Abordažni most

Rimljani, koliko god su bili nadmoć na kopnu, nisu imali iskustva u pomorskom ratovanju, ali su vrlo dosjetljivo pomorske bitke pretvarali u bitke slične onima na kopnu. Na svoje brodove su ugradili “leteći most”. Brodom bi se približili neprijatelju i spustili most koji za vrijeme plovidbe stoji uspravno. Most je na kraju imao posebne hvataljke kojima se hvatao za neprijateljski brod i time ga čvrsto povezao, a legionari bi jurišali na palubu neprijatelja i na njoj nametnuli borbu kopnenog tipa, prsa o prsa, u kojoj su bili nadmoćni. Snagu novog oružja prvi je osjetio iskusni kartažanski vojskovođa Hanibal u bitki kod Mila, uz sjeverne obale Sicilije, blizu Liparskih otoka. Primijetivši otprilike istobrojnu rimsku flotu, dojučerašnje “mušterije”, nonšalantno bez uobičajnih priprema za borbu uputio se u još jednu laku pobjedu. Čak je, siguran u ishod borbe, dozvolio da se prethodnica odvoji i rastegne flotu. Međutim, dok je glavnina flote stigla, Rimljani su primjenom novog oružja već porazili prethodnicu i trinaest brodova zarobili. Novo oružje premašilo je sva očekivanja. Prije nego li su se Kartažani snašli, rimski legionari su već bili na njihovim palubama. Pretrpjeli su težek poraz, izgubili 50 brodova, od čega su 33 pala neoštećena u ruke Rimljana. Ova bitka ima još jedan presedan. Ovakav način ratovanja na moru omogućava napadaču da osvoji neprijateljski brod, a da ga pri tom ne ošteti. Tako se desilo da je rimska flota iz borbe izašla brojnija nego li je u borbu ušla.
“Leteći most”, odnosno abordažni most ili kako su ga Rimljani nazivali corvus (lat. gavran), uz manje preinake ostao je kao sastavni dio ratne opreme sve do posljednje pomorske bitke brodova na vesla – Lepantske bitke 1571. godine.

Najveći brodolom u povijesti

Tijekom prvog punskog rata, nakon poraza od Kartažana u proljeće 285. godine p.n.e., rimska flota od približno 400 brodova prevozila je poraženu vojsku na Siciliju. Pred samim ciljem, ploveći uz južnu obalu Sicilije, upali su u oluju. Strahovito nevrijeme orkanske snage divljalo je pučinom. Do tada nitko ništa slično nije vidio. Visoki valovi udarali su o brodove, lomili jarbole, vesla i nadgrađe, kidali jedra i konope, a s paluba odnosili ljude. Pod silinom valova pucali su trupovi, a brodovi se raspadali i tonuli. U oluji je potonulo 280 brodova, a zauvijek nestalo oko 100.000 ljudi. To je do danas najveći brodolom u povijesti pomorstva.

Pripremio: Damir Višić

Fotografija: putoholicari.rtl.hr