Kada smo po prvi puta zaronili u predivno bistro more pokraj pličine Pupak, našli smo se usred posve nestvarnog i očaravajućeg podmorskog pejzaža koji nas je sve ostavio bez daha. Roneći sa strahopoštovanjem oko prijetećih nazubljenih stijena koje se iz dubine od nekih četrdesetak metara strmo uzdižu do samo pola metra ispod površine mora, shvatio sam zbog čega je ova pličina uzela danak tolikom broju brodova. Sam vrh grebena dimenzija je oko 50 x 80 m, nekoliko vrlo oštrih stijena nalazi se tik ispod površine, a na njemu nema nikakve vanjske oznake. Nije ni čudo, jer su ovdje zabilježeni najveći valovi na Jadranu, koji su dosegnuli visinu od gotovo 9 m! Njima ne bi mogla odoljeti nikakva umjetna građevina niti oznaka pličine.
Kobna „zamka za brodove“ nedaleko otočića Galijule djelovala je tisućama godina na jednostavan, ali smrtonosan način: Iskusni pomorci, ugledavši za vrijeme plovidbe pred sobom otočić Galijulu, zaobilazili bi ga u širokom luku od nekoliko stotina metara, kako bi ostali na sigurnoj udaljenosti radi opasnosti od nasukavanja, no to naprosto nije bilo dovoljno, jer bi zapravo naletjeli ravno na gotovo 700 m dugačak podmorski greben na čijem je kraju, poput smrtonosnog pauka vrebala svoje žrtve podmorska hrid Pupak koja se može primijetiti samo iz neposredne blizine, kada je već prekasno za bilo kakav manevar. Zajahavši na nazubljeni vrh podmorskog grebena, osjetljivi brodski trup bio bi u kratko vrijeme naprosto prepiljen oštrim vrhovima stijena i brodovi bi potonuli, kliznuvši niz strme litice u dubinu u podnožje grebena. Druge bi nevrijeme i valovi naprosto smrvili u tisuće komada, a njihov bi se teret rasuo po dubokim pukotinama kojima je izbrazdan uzduž i poprijeko cijeli greben.
Ronjenja su uvijek organizirana u parovima sa točno određenim zadacima. Trebalo je svaki značajniji nalaz označiti plutačom, kako bi se mogle snimiti zračne snimke dronom, što je uvelike pripomoglo u točnom određivanju relativnog položaja i evidentiranja svih nalaza. Roni se sa zrakom do najveće dubine od 42 m, sa udisanjem čistog kisika u završnom dijelu dekompresije kako bi se tijelo brže oslobodilo viška otopljenog dušika u krvi.
Tijekom prvih ronjenja nastavili smo sa zaštitnim istraživanjem nalazišta gdje su pronađeni ostaci antičkog broda iz 1. st. pr. n. e. koji je prevozio teret hispanskog porijekla. Već prvih godina istraživanja među ostacima tereta pronađena su i dva ingota olova koji su vrlo rijedak tip nalaza u našem podmorju. Antički ingoti olova koji su oblikom slični današnjim polugama srebra ili zlata, bili su sastavni dio opreme onodobnih brodova te su služili za popravke oplate, kaljužne pumpe i sidara tijekom plovidbe. Olovo je osim toga bilo i vrlo vrijedna i tražena trgovačka roba u doba antike koja se prevozila brodovima na čitavom prostoru Sredozemlja. Za arheologe je značajno što su ingoti bili označavani žigovima – natpisima s kraticama imena proizvođača ili vlasnika rudnika pomoću kojih ih se točno može datirati ali također i otkriti položaj rudnika iz kojih je olovo eksploatirano. Iako je postojala mala vjerojatnost da ćemo pronaći još koji ingot mi smo detaljnim pretraživanjem stjenovitih predjela pličine, u dubokim usjecima uspjeli pronaći nove ingote i olovne dijelove kaljužne pumpe antičkog broda. Do kraja treće godine istraživanja, tijekom dekompresije na plitkom dijelu grebena, pronašli smo ih u kamenitim pukotinama čak dvanaest, a narednih godina još nekoliko. Njihov broj znanstveni je dokaz da oni nisu bili dio opreme broda već dio trgovačkog tereta, odnosno da smo uspjeli otkriti ostatke prvog antičkog broda s teretom ingota olova u hrvatskom podmorju, što je prvorazredan arheološki nalaz.
No more nam je odlučilo prirediti još neka iznenađenja. Ronjenja su se usmjerila na druga područja oko grebena, gdje na jugozapadnom dijelu na dubini do 27-42 m počiva olupina željeznog parobroda dužine nekih 50-60 m, kojega po izgledu trupa, parnome stroju i drugim konstruktivnim elementima možemo približno datirati u vrijeme kraja 19. ili prvih dekada 20. stoljeća. Trup parobroda je u polu raspadnutom stanju, a naše detaljnije pretraživanje olupine nije dalo nikakvih rezultata koji bi pomogli radi utvrđivanja njegovog imena ili barem porijekla, pa će vjerojatno biti potrebno konzultirati raspoložive arhive. Poznati profesionalni ronilac-koraljar Tonko Borčić iz Komiže još je ranih devedesetih godina upravo sa te lokacije izvukao prekrasno ukrašen brončani top, a istraživanje koje je nekoliko godina kasnije organiziralo Ministarstvo kulture pod vodstvom arheologa Marijana Orlića i Marija Jurišića, pronašla je i izvukla još jedan, nešto manji brončani top, te su oba danas izložena ispred Komune u Komiži. Prema natpisima i grbovima sa ova dva topa, utvrđeno je da su pripadali mletačkom brodu iz 16. stoljeća, a tadašnja istraživanja upućivala su da se ostaci mletačkog broda možda nalaze ispod olupine parobroda.
Ronioci istraživačkog tima dobili su zadatak da pokušaju pronaći i druge dijelove opreme i naoružanja mletačkog broda. Osim dva topa od kovanog željeza ojačana metalnim prstenovima te dva sidra koji su pronađeni u ranijim istraživanjima oštro oko ronioca specijalne policije otkrilo je u uskom procijepu među stijenama još jedan brončani top, sličan velikom topu iz Komiže. Sam nalaz predstavlja povijesno i umjetnički važan spomenik te će za njegovo vađenje, konzervaciju i izlaganje biti potrebno provesti posebno organiziranu akciju. S ciljem eventualnog pronalaska tereta mletačkog broda koji bi mogao pružiti nove informacije potrebne za opširniju interpretaciju broda, na lokaciji je pomoću mamut sisaljke iskopana i jedna probna sonda. U sondi nisu otkriveni ostaci tereta već dobro sačuvani dijelovi drvene brodske konstrukcije čiji uzorci su poslani na radio karbonsko datiranje. Analize će pokazati kriju li se ispod pijeska ostaci mletačkog broda ili možda samo otpali dijelovi drvenog nadgrađa novovjekovnog parobroda.
No to nije bilo sve. U jednoj od kamenitih pukotina u plitkom dijelu s druge, sjeveroistočne strane grebena, Jambor je pronašao još jedan željezni top. No ovaj model topa proizvodio se u 18-19. stoljeću, pa očigledno nije pripadao mletačkom jedrenjaku. No prema do sada sačuvanim i objavljenim zapisima nekih povjesničara, postoji mogućnost da je top pripadao jednom engleskom jedrenjaku koji se nasukao na Pupak 1815. g. Prema predaji, dio njegove posade uspio se ukrcati u brodski čamac i doploviti do otoka Sveca, gdje su se iskrcali. Stanovnici Sveca, spazivši na jednome od iscrpljenih brodolomaca sjajnu kopču za remen, misleći da je ona od zlata, poubijali su brodolomce, ostavivši na životu samo jednog dječaka. No istina o ovom događaju došla je do ušiju engleskih vlasti na Visu, koji su odmah pohvatali počinitelje i osudili ih na smrt.
Jedan od nalaza od prije dvije godine zaslužuje pobliži opis. U južnom sektoru pličine još su tijekom prvih istraživanja pronađene dvije cijele amfore koje su ukazivale na moguće otkriće novog nalazišta antičkog brodoloma iz 3. st. pr.Kr. s teretom grčko-italskog tipa amfora. Naši ronioci otkrili su nekoliko novih amfora ispod kojih su dokumentirani i ostaci drvenih elemenata koji su potvrdili da amfore nisu tzv. usamljeni nalazi bez konteksta, već su zaista ostaci još jednog brodoloma. Dvije amfore su radi detaljnije analize i datacije izvađene i pažljivo spremljene za transport i analizu materijala koji je ostao u njima. Po povratku na Vis, u gradskom muzeju u suradnji sa višim kustosom arheologom Borisom Čargom, započelo je ispiranje pijeska iz amfora. Nadali smo se košticama grožđa, no u ispiranom materijalu počele su se pojavljivati veće koštice, za koje je utvrđeno da su od maslina.
Neke od njih čak su imale sačuvan i dio “mesa” (usplođa) sa vidljivom vanjskom teksturom ovojnice, što je prvorazredan nalaz i u svjetskim okvirima predstavlja „top“ otkriće koje je iznenadilo voditelja istraživanja Juricu Bezaka, budući da se prema podacima iz literature u ovom tipu amfora koje su se proizvodile tijekom trećeg i drugog stoljeća prije Krista na području južne Italije transportiralo vino. Sačuvani plod i koštice maslina će nakon arheobotaničkih analiza pružiti niz novih spoznaja o trgovini u doba antike, vrsti masline i području gdje su se one proizvodile.
Uspjeh ovogodišnje etape zaštitnog istraživanja u velikoj mjeri omogućile su povoljne vremenske prilike tijekom jeseni koje su nas već treću godinu za redom podarile sa više dana potpune bonace, uslijed čega su izvršene sve planirane zadaće. Ovogodišnje istraživanje otkrilo je i jedan novi, na Jadranu do sada nepoznati tip amfore hispanskog porijekla i brojne nove nalaze dijelova brodske opreme i trgovačkog tereta, a pronađena je i jedna vrlo mala olovna prečka antičkog sidra sa olovnom spojnicom. Tako malo sidro zasigurno je koristila neka vrlo mala brodica, možda pomoćni čamac nekog antičkog trgovačkog broda.
Višegodišnja izuzetno uspješna arheološka istraživanja u podmorju Palagruže potvrdila su da se s arheološkog stajališta radi o iznimno kompleksnoj situaciji u podmorju pličine Pupak. Riječ je o mikro lokaciji na kojoj su do sada otkriveni ostatci najmanje četiri antička i tri novovjekovna brodoloma. Oni na jedinstveni način svjedoče o našem kulturnom identitetu, zahvaljujući kojima smo danas prepoznatljivi kao zemlja tisućljetne pomorske tradicije čija je povijest bitno i neraskidivo vezana uz more. Upravo je zbog toga jedna od najvažnijih zadaća arheologa, konzervatora i istinskih zaljubljenika u more, očuvanje naše podmorske kulturne baštine.
U nastojanju da otkrijemo tajne koje krije naše more, štitimo njegovo bogatstvo i raznolikost kako bi smo ga sačuvali za buduće generacije. Zahvaljujući iskustvu i velikom trudu stručnog tima tijekom višegodišnjih istraživanja zaštićeni su brojni arheološki nalazi. Ipak, rasvijetljen je samo dio tajni koje krije ova čarobno privlačna i misteriozna pličina, pa s velikim nestrpljenjem očekujemo nastavak istraživanja.
Tekst i fotografije: Danijel Frka i Jurica Bezak
