“Vasa” brod – muzej
Stockholmski muzej Vasamuseet posvećen je samo jednom brodu, ratnom brodu “Vasa”. Oko izvučenog i restauriranog broda sagrađen je cijeli kompleks u kojem je sve posvećeno ovom brodu i događanjima oko njega.
Sagrađen je 1628. godine kao najveći brod u floti. Dužine 69 metara, 11,7 metara širine, s tri jarbola od kojih je najveći visok čak 52,5 metra i deplasmanom od 1210 tona, mogao je ukrcati 64 topa, 145 člana posade i 300 vojnika. Predviđajući mu veliku vojnu slavu nazvan je po prvom švedskom kralju Gustavu Vasi. Međutim, ponos nacije pretvorio se u nacionalnu tragediju. Nakon samo 1300 netara plovidbe, još u zaljevu, brod je potonuo. Već drugi reful malo jačeg juga toliko je nagnuo brod da su otvori donjih topova zagrabili more i u svega nekoliko minuta našao se na dnu, ponijevši sa sobom i pedesetak članova posade. Brod je jednostavno bio pretežak i nestabilan. Tada uvaženo mišljenje da linearno povećavanje mjera manjeg, stabilnog broda garantira stabilitet i većoj kopiji, bili su razlog ovoj tragediji.
Zahvaljujući karakteristici da u Baltičkom moru ne živi crv koji u moru proždire drvo, neostvarena vojna slave i brodograđevni neuspjeh postali su kulturološka atrakcija. Nakon pet godina priprema i rada na dnu, 1961. godine, točno 333 godine nakon potonuća, dosta dobro očuvani ostaci broda izvučeni su na površinu, te je uslijedila dugogodišnja restauracija. Napokon, 15. lipnja 1990. godine otvoren je muzej s impozantnim “živim svjedokom” zanatstva i tehnologije s početka XVII. stoljeća, daleko najinteresantniji i najposjećeniji muzej Skandinavije. Tako je trojarbolni galijun “Vasa” ipak nakon nekoliko stoljeća postao ponos nacije.
Grci su bili i vješti ronioci
Jedan od najpoznatijih minojskih junaka bio je ronilac Glaucus za kojeg se govorilo da je saznao tajne mora nakon što je pojeo određenu vrstu morske trave koja mu je omogućila da diše ispod vode. Grci, kojima je također Glaucus bio bog, nasljedili su minojsku tradiciju ronjenja. Predanja i zapisi stare Grčke sadrže opise mnogih podvodnih pothvata. Herodot govori o Skilijasu, vještom roniocu iz 6. stoljeća p.n.e. koji je zajedno sa svojom kćeri Kianom potopio neprijateljski brod prerezavši mu sidrenjak ispod morske površine Herodot spominje i upotrebu podmorničkih plovila u istom vremenu – staklene kaveze iz kojih se moglo opaziti približavanje neprijateljskih brodova. Dva stoljeća kasnije, Aleksandar Veliki je gledao život u moru iz staklene bačve koja je visjela u moru na zlatnom lancu. Ova priča je nastala poslije Aleksandrove smrti, možda se i nije zbila, ali se zna da je Aleksandar upotrijebio ronioce koji su prošli kroz neprijateljsku obranu za vrijeme opsade feničanskog grada Tira 332. godine p.n.e.
Grci su ronili i iz miroljubivih razloga, tražili su ribu, sedefe i spužve. Poznato je da su grčki ronioci koji su brali spužve došli do dubine između 20 i 30 metara. Takvi podvizi nisu bili ograničeni kapacitetom zraka u plućima ronioca. Aristotel opisuje primitivna ronilačka zvona kojima su se služili “spužvari”. Na zvonima su bili utezi, a zvona ispunjena zrakom. Ronioci su osim spužava donosili i nova saznanja o moru, a Aristotel je bilježio njihova opažanja o podvodnom životu. Međutim, nije se ograničio samo na tuđa iskustva. I sam je jedrio preko velikih područja Egejskog mora i nastojao saznati što više o morskom životu. Otkrio je, dao imena i opisao 116 vrsta riba, 24 ljuskara i morskih crva, te 40 vrsti školjki i radiolarijana – sićušnih bića s nježnim vanjskim kosturom.
Rećina za troškove pogreba
Rećina u muškom uhu danas se nosi zbog hira, bunta, mode ili tradicije. Nekada je imala svoju čisto praktičnu svrhu.
Poznato je da su na ovim područjima još u turskoj vojsci njome bili obilježeni sinovi jedinci. S rećinom u uhu bili su uočljivi i rjeđe bi se slali u pogibeljne situacije. Ovdje nije riječ o nikakvom kukavičluku, već o očuvanju loze. S obzirom da je tada potomstvo bilo mnogobrojnije nego danas, jedini muški potomak bio je rijetkost, pa je najčešće i bio oslobođen vojske. Uglavnom se radilo o onima čija su sva braća već izginula, a oni su ostali kao posljednji muški potomak u familiji.
Kroz dugi niz godina rećina je krasila i uho pomorcima. Prevladava uvjerenje da su se njome kitili samo gusari, kao dijelom opljačkanog zlata. Međutim ne, nju su nosili svi pomorci koji su je sebi mogli priuštiti i trudili su se da bude što veća i što bogatija. Smrtnost pomoraca, zbog teških životnih uvjeta, čestih borbi i nesreća ili najčešće novih i neizlječivih bolesti, tada je bila velika i nitko nije znao gdje će ga smrt zadesiti. Rećinom su osiguravali dostojan pogreb. Postojalo je uvaženo nepisano pravilo je da pola rećine pripada svećeniku, a pola onima koji tijelo ukopaju.
Prva pomorska bitka
Povod sukobima na moru i u najstarije doba bila je ekonomska korist, pljačka. Stoljećima nije postojala razlika između trgovačkih i ratnih brodova, jer je brod služio isključivo prebacivanju vojske i opreme na obalu u blizini protivnika. Čak ako bi se i sukobili na moru, posada se prebacivala na protivnički brod i borila prsa o prsa. Dakle, brod je služio samo kao prijevozna sredstvo, a nikako kao oružje. U razvoju takve mornarice najviše su napredovali brodovi grčkih pomorskih državica. Iza njih stajalo je preko tri tisuće godina pomorskog razvitka i učestalih osvajanja zemalja istočnog Mediterana, čime su zaslužili naziv “pomorski narod”.
Međutim, iako toliko nadmoćni, poraženi su od Egipćana, u prvoj pravoj pomorskoj bitki. Bilo je to 1190. godine p.n.e. u području delte Nila, tridesetak kilometara istočno od današnjeg Port Saida, u blizini tvrđave Peluzij, pa je u povijesti ostala zapisana kao “Bitka kod Peluzija”. Pobjedu faraona Ramzesa III donijela je nova taktika.
Glavni pogon brodovima bila su vesla. Prema crtežima, sačuvanim iz tog doba, vidi se da su egipatski veslači bili zaštićeni od protivnika, pa je time i pogon brodova bio pouzdaniji. Osim toga Egipćani su na palube svojih brodova ukrcali veliki broj dobro uvježbanih strijelaca, koji su neprijatelja još na pristojnoj udaljenosti iz svojih lukova zasuli rojevima strijela i sjevernjacima nanijeli ozbiljne gubitke i pometnju po nezaštićenim palubama. Zatim je uslijedio žestok napad na desetkovanog protivnika. Bio je to potpun poraz napadača, a oni preživjeli povukli su se u paničnom bijegu. Nakon ove bitke, prošlo je više od tisuću godina prije nego je neka flota opet napadala Egipat.
Već prva pomorska bitka donosi iskustvo koje se kasnije potvrđuje stoljećima, to jest da iznenadna primjena nove, promišljene i dobro pripremljene taktike, obično postaje odlučujući faktor pobjede u pomorskim bitkama.
Prva pretpostavka da su plima i oseka zavisne od Mjeseca
Kao pomorci, većina otočnih naroda je istraživala i more. Oslanjali su se na priče, vjerovali u predrasude. Prvi veliki individualni istraživač mora bio je Piteja iz Massalije (sada francuska luka Marseille). Piteja je bio astronom, matematičar i istraživač. Otprilike 325. godine p.n.e. otplovio je iz Massalije, prošao kroz Gibraltarska vrata u Atlantik, te skrenuo pored Francuske i Britanije. Putovanje ga je odvelo sve do Arktika, a tijekom svog putovanja bilježio je mnoga opažanja. Bio je prvi od Grka koji je pretpostavljao da plima i oseka zavise od Mjeseca.
Možda je zanimljivo spomenuti i još jednog Grka, Posejdonija, filozofa rođenog u Siriji, koji je u 2. stoljeću p.n.e. otplovio u Španjolsku kako bi potvrdio ili zanijekao vjerovanje da Sunce kada zalazi na zapadu, tone u Atlantik i da tada more cvrči i pišti. Iako nije čuo Sunce kako uranja u ocean, opazio je da je mora blizu Sardinije duboko 1000 hvati (1828 m). Ne zna se kako je obavi to mjerenje, ali je rezultat prilično prihvatljiv. Oceanografski brodovi zabilježili su dubinu mora blizu Sardinije i iznad 2 500 m.
Vječni led na morskom dnu?
Oceanografe starog svijeta su neprekidno mučila dva pitanja: Koliko je more duboko? Do koje dubine mogu živjeti životinje u moru?
Aristotelova djela (koja su negdje na Zapadu zaboravljena i izgubljena u “razdoblju mraka” između 5. i 9. stoljeća) bila su otkrivena ponovo u 15. stoljeću. Pomogla su da se ponovo zapali ona iskra za zanimanja za morske dubine, ali se ipak moralo čekati 18. stoljeće da bi se odgovorilo na ona pitanja koja su bila postavljena prije dvije tisuće godina. Prvo dubinsko mjerenje obavi je 1773. godine britanski znanstvenik Constatine John Phipps, s broda “Racehorse”. Upotrebljavajući uže s utezima, izmjerio je dubinu od 683 hvata (1.249 m) između Islanda i Norveške. To je ostalo rekordom punih 35 godina. Za to vrijeme, ostali znanstvenici su bili zaposleni istraživanjem podvodnog života. Uzorke su hvatali dubinskim mrežama potegačama koje je s dna izvlačio brod u sporoj plovidbi. Prvi znanstveni pohodi su bili usmjereni na plitku vodu, ali kada su krenuli na dublju, došlo je do spornog pitanja. Ima li dubine ispod koje život ne može postojati? Francois Peron je, vrativši se s putovanja oko svijeta 1804. godine, još više rasplamsao raspravu oko tog pitanja. Za vrijeme svoga putovanja mjerio je u raznim dubinama temperaturu oceana. Voda je bila sve hladnija što je dubina bila veća, pa je zaključio da je dno prekriveno “vječnim ledom” te da je tamo nemoguć bilo kakav oblik života. Ali, za to nije imao stvarnih dokaza.
1818. godine, britanski pomorac John Ross (potom Sir John) je otplovio u Arktik na istraživačko putovanje. Ponio je sa sobom uređaj za istodobno mjerenje dubine i uzimanje živih primjeraka i drugih uzoraka. Uređaj je nazvao Deep – sea Clamm (otprilike štipaljka za duboko more). Time je mogao uzeti dio dna i iznijeti ga na površinu. 1. rujna 1819. godine, štipaljka je spuštena preko palube u vode Atlantika i mjeren je hvat za hvatom. Na dubini od 1.828 m “zajaružala” je po dnu i uzela grumen težak oko tri kilograma. Tijekom dugotrajnog izvlačenja s nestrpljenjem se čekao “ulov”. Kad je izbila na površinu, ugledali su žitki mulj koji se iz nje cijedio, a u gustom mulju je bilo klupko dugačkih crva kolnjaka.
Peron se varao. Ovo je bio dokaz da morsko dno nije pokriveno ledom i da na njemu ima života.
Pripremio: Damir Višić