Prema novom Pravilniku o brodicama, čamcima i jahtama, „postojeće brodice građene prije 1. siječnja 2006. koje imaju zahod s direktnim ispustom u more, moraju se opremiti spremnikom za zadržavanje sanitarnih otpadnih voda te priključnicom ili drugom mogućnosti za prihvat otpada na kopnu, ne kasnije od 31. prosinca 2021. godine.“ Brodice građene nakon ovog datuma, a kako bi uopće mogle biti certificirane za europsko tržište, ovu su normu morale udovoljiti već prilikom gradnje.
Jedan od ciljeva koji su se htjeli dobiti izmjenom Pravilnika bio je i sprječavanje ili barem smanjenje onečišćenja mora, što je za svaku pohvalu, međutim, u nekim je segmentima napisan dosta nespretno pa tako i po pitanju crnih tankova. Ovako napisan je nedorečen, nejasan, kontradiktoran i nelogičan, protivan je ugovorenim obavezama s EU i nije u skladu s uobičajenom praksom.
Uobičajena je praksa da se kod donošenja novih tehničkih zahtjeva oni ne odnose na već postojeća plovila, pa čak ni na ona koja su tek u izgradnji. Osim toga, sve države članice EU obavezale su se da neće sprječavati upotrebu proizvoda koji imaju CE oznaku o sukladnosti, pa to vrijedi i za plovila. Od 2000. godine sva plovila namijenjena europskom tržištu moraju imati CE oznaku o suglasnosti, a obaveza o ugradnji crnih tankova uvedena je tek 2006. godine. Dakle, kontradiktorno je da u međuvremenu izgrađene brodice bez crnih tankova, kao takve, s jedne strane ne mogu biti spriječene za upotrebu, a s druge strane moraju dodatno ugraditi crne tankove. Apsurdna je i činjenica da iste takve brodice koje imaju zahod s direktnim ispustom u more, ali su pod stranom zastavom, u svojim se državama mogu normalno registrirati i nesmetano ploviti Jadranom.
Nadalje, nije potpuno jasno da li je potrebno ugraditi samo spremnik za fekalne vode, crni tank, ili i spremnik za ostale sanitarne vode iz slivnika sudopera, tuša i umivaonika, popularno zvan sivi tank, jer miješanje ovih voda u jedan spremnik je dosta nezahvalno i znatno komplicira održavanje. Osim toga, ugradnja dodatnih tankova na već postojeća plovila ponekad zahtijeva i značajniju preinaku interijera, što može podrazumijevati i ozbiljne strukturalne izmjene na već certificiranim plovilima, a naročito na manjim brodicama.
Dodatnu pomutnju unosi i stavak naveden u Dodatku 9 „Tehnički zahtjevi za statutarnu certifikaciju jahti“, gdje navodi: „Postojeće jahte duljine trupa do 24 metra, moraju biti opremljene sabirnim spremnikom za zadržavanje sanitarnih otpadnih voda te priključnicom ili drugom mogućnosti za prihvat otpada na kopnu.“, a dva stavka niže i: „Ako je na ovim jahtama ugrađeno dva ili više sanitarna čvora sabirni spremnik za prikupljanje i mogućnost iskrcaja otpada mora biti osigurana najmanje za jedan sanitarni čvor koji se jedini smije koristiti dok je jahta u području gdje je zabranjeno ispuštanje otpada u more. Na ostalim sanitarnim čvorovima mora stajati natpis »ZABRANJENA UPORABA NA VEZU ILI SIDRIŠTU«.“
Iz ovoga se jasno da iščitati da se na jahtama svi ostali sanitarni čvorovi koji imaju zahod s direktnim ispustom u more mogu koristiti kada plovilo nije na vezu ili sidrištu. Dakle, ono što je obaveza za brodice nije i za jahte. Bez obzira na godinu izgradnje, spajanje ovih zahoda na crni tank ili ugradnja dodatnih za jahte nije obavezna.
Krajnji rok za ugradnju ovih tankova je 31. prosinca 2021., pa je za pretpostaviti kao bi se do tada trebala izgraditi i kompletna mreža popratne infrastrukture na kopnu. Kada jednom sve ovo profunkcionira i uhoda se svakako će doprinijeti smanjenju onečišćenja mora, naročito na nautičarima popularnim destinacijama. Uostalom, na trupu plovila izgrađenih u Americi već neko vrijeme ni nema predviđenog otvora za ispust sanitarnih voda, a u dogledno vrijeme taj trend namjeravaju primijeniti i neki veliki europski proizvođači.
Ipak, bez obzira na zakonske norme, dosta vlasnika, uglavnom zbog svog komoditeta i obzira prema ostalim nautičarima na vezu ili sidrištu, već se i ranije odlučilo na ugradnju crnih tankova. Neka svoja iskustva o njihovoj ugradnji, servisiranju i održavanju s nama je podijelio Renato Franić iz firme Velum Nautica iz Omiša. On također navodi apsurd kako je na nekim plovilima proizvedenim u Americi morao otvarati ispusni otvor na trupu jer su se prikupljene sanitarne vode kod nas rijetko gdje na kopnu mogle isprazniti.
Na brodicama i manjim jahtama gotovo 90% postojećih crnih tankova ugrađeno je visoko iznad vodene linije. Kako se ispusni ventil postavlja ispod razine mora, za njihovo pražnjenje koristi se gravitacija čime je i cijeli sistem jednostavniji. Ranije se trošak ugradnje crnih tankova brojao u tisućama eura, a danas cijeli sistem u nabavi košta između 500 i 600 eura.
Rjeđe su ugrađeni u santinama, ispod vodene linije, a takvi se preko ispusnog otvora prazne macerator pumpom. U ovom slučaju odvodna cijev mora imati visoko postavljen antisifon, kako bi se spriječilo ulijevanje mora u tank, a isto vrijedi i za WC školjke koje se nalaze ispod vodene linije. Postoje i nešto kompliciraniji WC-ovi kod kojih je čitav sustav pod vakuumom, slično kao i u avionima, ali se takvi na brodicama uglavnom ni ne koriste.
Kod ugradnje tanka, bez obzira što zakon ne predviđa pražnjenje fekalnih voda u more, bilo bi dobro ovaj ispusni otvor ostaviti u funkciji. Koristan je kod servisiranja i čišćenja tanka ali i kao opcija kod intervencija u nekim nepredviđenim situacijama kada tank realno nemate gdje isprazniti. Serviseri preporučuju da ventil na ispusnom otvoru bude od kompozitne plastike jer metalni nakon nekoliko godina više nisu tako pouzdani. Osim što su podložni utjecaju galvanskih struja, na stjenke im se lakše hvataju naslage nečistoća i s vremenom se teže zakreću. Plastični ventili nemaju taj problem, nisu jeftini ali su ipak trajno rješenje.
Kapacitet ugrađenog tanka nije propisan, a u praksi se najčešće susreću oni između 75 i 100 litara. Radi znatno lakšeg održavanja, dobro je da i tankovi budu od plastike, a takvima je mana što imaju zadan oblik pa se ponekad ne mogu prilagoditi raspoloživom prostoru već je prostor potrebno prilagoditi njima. Ovo na manjim brodicama može biti veliki problem, naročito na onima gdje je prostor interijera odlično iskorišten. Opcije su im žrtvovanje većeg gavuna, kraćenje neke postelje i kabine ili sabijanje prostora u kabini WC-a, ali negdje i rekonstrukcija kompletnog interijera. U svakom slučaju, nešto će morati žrtvovati. Upravo ovakvi primjeri su neki od razloga zbog kojih je praksa da se kod donošenja novih tehničkih zahtjeva ona u pravilu nikada ne odnose na već postojeća plovila.
Na većim brodicama najčešće se iz toaletne kabine eliminira ormarić i crni tank ugradi u oslobođeni volumen. Kod ugradnje treba planirati da se tank može lako odspojiti i izvući bez rastavljanja namještaja. Realna je opasnost, ukoliko se odušak ili filter začepe, da tankovi prilikom pražnjenja ili kod prepunjivanja mogu puknuti. Na stijenkama tanka stvara se veliki tlak pod kojim plastika lako puca, a tada zamjena treba biti jednostavna.
Dakle, panel kojim se ugrađeni tank zatvara mora biti dovoljno velik i pomičan, a inspekcijski otvor i svi priključci na tanku trebaju biti lako dostupni. Nadalje, potrebno ga je postaviti na čvrsto i sigurno postolje, a nikako predvidjeti da je pričvršćen samo s gornje strane i da visi. Radi lakšeg servisa ili eventualne demontaže, tankove nije dobro lijepiti poliuretanskom pjenom, već ih pričvrstiti zategnutim čvrstim trakama, uhvaćenim za već pripremljena pouzdana hvatišta.
Svi spojevi priključaka na tanku, osim priključka za gravitacijsko pražnjenje, postavljeni su odozgo, a priključnica za pražnjenje na kopno spojen je na cijev koja je unutar tanka spuštena do dna. Ugljeni filter na cijevi oduška sprječava širenje smrada oko plovila i potrebno ga je redovito mijenjati, optimalno svako dvije godine. Vremenom gubi funkciju, pa dok se brodica valja na vezu oko nje stalno smrdi. Razlog smrada može biti i neka od brtvi priključaka ili inspekcijskog otvora na tanku te ih dobro redovno mijenjati.
S vremenom se za stijenke priključnih cijevi hvataju kamenac i druge naslage, pa je i njih potrebno redovito čistiti, barem svako dvije godine. Kako im je cijena relativno mala, a s vremenom gube fleksibilnost i postanu krute, možda ih je dobro češće mijenjati. Cijevi se nikada ne začepe naglo, već se taj problem najavljuje ranije. Kada se primijeti da ručna pumpa školjke WC-a radi tvrđe, električna školjku prazni teže ili se tank prazni sporije, sve to mogu biti predznaci da je protok cijevi manji.
Održavanje sistema nije komplicirano, ali mora biti redovito. Ukoliko se redovno ne čisti i održava, talog koji se gomila na dnu tanka osuši se tako da postane tvrda masa koja ga vremenom toliko zaštopa da ga se više ne može koristiti. Dok je plovilo stalno u funkciji to nije problem, međutim, ako se duže vrijeme neće koristiti dobro bi bilo da je crni tank prazan, ispran i napunjen vodom u koju se prema propisanom omjeru doda sredstvo za dezinfekciju. Netko za to koriste gljivice, neki tekućine za kemijski WC, ali je bitno da su sva ta sredstva biorazgradiva i nisu opasna za morske organizme.
Dobra je navika prazniti tankove svakom zgodnom prilikom, a ne samo kada su do vrha napunjeni. Većina tankova ima neku vrstu sonde koja očitava nivo napunjenosti i to je potrebno redovno pratiti. Velika količina tekućine na grubom moru također može stvoriti dovoljno jak pritisak da plastika stijenke tanka pukne.
Nekoliko proizvođača ponudilo je tržištu i manje univerzalne spremnike za sakupljanje otpadnih voda. Kapaciteta su približno 25 litara i oblikom prilagođeni tako da se mogu montirati u prostor oko većine već ugrađenih školjki.
Održavanje crnih tankova, bez obzira što sadrže fekalne vode, znatno je jednostavnije od održavanja sivih tankova u kojima se skuplja voda iz odvoda, sudopera, tuša i umivaonika. Za stijenke sivog tanka nečistoće se hvataju tvrđe, više smrde, teško se čiste i ne mogu se tako jednostavno ukloniti. Najveća greška koja se može učiniti je objediniti ova dva sistema otpadnih voda i pomiješati u zajednički tank. Ovdje načini čišćenja koji se koriste na crnim tankovima nisu toliko efikasni.
Ovo je također jedan od primjera na kojem se vidi kako je ovako napisan Pravilnik nejasan i nelogičan. Naime, danas gotovo sve nove brodice i jahte uglavnom imaju crne tankove ugrađene na svim zahodima, ali ne i sive tankove, niti za njihovu ugradnju bez ozbiljnih preinaka dovoljno slobodnog prostora.
S obzirom na činjenično stanje, za pretpostaviti je kako će se u Pravilnik morati unijeti neke izmjene, dodatno ga prilagoditi realnoj situaciji, te novim tehničkim zahtjevima prilagoditi prateću infrastrukturu na kopnu. Osim već svega nekoliko postojećih stanica za prikupljanje otpadnih voda treba izgraditi cijelu mrežu, ne samo po marinama već i na ostalim punktovima gdje plovila pristaju, pumpnim stanicama, lučicama, privezištima, nautičkim centrima,…
Ipak, hvale je vrijedna inicijativa da nam Jadran ostane i bude čist, a kada jednom sve ovo bude u funkciji svakako će tome i doprinijeti.
Tekst: Damir Višić
Fotografije: frigomarine.hr