Batiskafom u Marijansku brazdu
23. siječnja 1960. godine u 8 sati i 23 minute Donald Walsh i Jacques Piccard su krenuli na jedno od najopasnijih putovanja. U zatvorenoj čeličnoj kugli na batiskafu (ronilačko zvono izgrađeno tako da može odoljeti pritisku vode na velikim dubinama) “Trieste” spustili su se na dubinu 10.915 m, unutar najdubljeg poznatog područja zemlje – Challanger Deep u Marijanskoj brazdi. To je dubokomorski jarak oblika polumjeseca na dnu zapadnog dijela Tihog oceana, a najveću dubinu od 11.033 m je 1951. godine ustanovio britanski oceanografski brod “Challanger II”. Walshova i Piccardova kugla bila je promjera jednog metra i niže od 180 cm. Za spuštanje na dubinu od 240 metara, trebalo im je gotovo četrdeset minuta. Nakon toga, Piccard je ubrzao spuštanje i našli su se u mraku. Jedina veza s površinom bio im je telefon. Na dubini od 713 metara Piccard je izvjestio da su u prostoru vječne tame bezvremenog svijeta. Hladnoća je prodirala u kuglu, temperatura mora se brzo spuštala. Na dubini od 1280 metara primijetili su tanki mlaz vode koji je probijao u kuglu. Dalje se “Trieste” spuštao brzinom od 55 metara u minuti. Uskoro je mlaz vode nestao. Na dubini od 8885 metara Piccard je zamijetio “ogromnu prazninu izvan mogućnosti svakog razumijevanja”. “Trieste” se morao spustiti još 2 km dublje i to točno na milju širok jaz na dnu jarka kako bi izbjegao sudar s kamenim zidovima brazde. Na dubini od 9875 metara začuli su eksploziju i zatresli se kao da su u zoni manjeg potresa. Istraživači su gledali jedan u drugoga misleći da su prerano udarili o morsko dno. Ali, svuda je vladala tišina. Provjerivši instrumente, odlučili su nastaviti s poniranjem. U 13 sati i 6 minuta, “Trieste” se spustio na ravno dno od žutosmeđeg mulja. Piccard i Welsh su objavili “simbolična prava, u ime znanosti i čovječanstva, na najveću dubinu svih naših oceana”. Ipak, bili su 118 m iznad najdublje točke oceana. Živi i zdravi, vratili su se na površinu nakon izleta u najnepristupačniji krajolik na svijetu.
Irski korakli – jednostavni čamci
Umijeće izrade korakla sačuvano je u Irskoj i Walesu. I danas možete vidjeti neke irske i velške ribare kako se koraklima otiskuju na ribarenje.
Njihova izrada počela je negdje od 6. stoljeća u vrijeme kad su se irski redovnici i pustinjaci počeli zanimati za nepoznate krajeve. U početku su plovili sami, a zatim i praćeni iskusnim mornarima te naseljavali slabo poznate zemlje. Prvi putnici plovili su u koraklima – čamcima od pletena šiblja presvučenim kožom. Te čamce su tada upotrebljavali svi keltski narodi. Rebra od pruća su bila zaštićena goveđom kožom, a sam čamac je ličio na pliticu okruglog dna. Nije imao kobilicu. Ali, korakli su, iako krhki, imali bitne prednosti. Teško su se potapali jer su bili lagani i lako se održavali na valovima, teško su propuštali vodu i nisu se prevrtali. Njima se moglo veslati ili jedriti.
Danas su rebra takvih brodova drvena i prekrivena platnom ili grubom tkaninom premazanom katranom. Izrađuju se samo mali korakli, premda su u misionarskim vremenima takvi čamci bili dovoljno veliki za prijevoz ljudi, dobara i stoke.
Prvi Viking koji je otišao na Island s ciljem da se tamo naseli
Norvežanin Floki Wilgerdasson poveo je obitelj i stoku, prinio prije polaska žrtve bogovima i uputio se prema Islandu. Zaustavio se na Ovčjim otocima, a zatim krenuo dalje prema svom cilju. Misleći da je već blizu, Floki je oslobodio jednog od tri gavrana koja je ponio sa sobom. Gavran je odletio natrag u zemlju koju su ostavili za leđima. Nešto kasnije, Floki je pustio i drugog gavrana, a ovaj se vratio i sletio na snast. Bio je to znak da je kopno daleko. Nakon nekog vremena, pušta i trećeg gavrana koji je odmah poletio prema naprijed i tako najavio kopno. Plovili su uz Island i zaustavili se kod mjesta Vatnsfjord oduševljeni obiljem ribe. Zaneseni ribolovom i plovidbom proveli su tu i suviše vremena ne snabdjevši se za zimsko razdoblje. Za hladnoća, stoka im je uginula jer nisu imali sijena. Jedva dočekavši proljeće, Floki se popeo na planinu i odatle vidio samo zdrobljene sante leda u fjordovima, te je zato zemlju u kojoj se našao nazvao Island. Nakon lošeg iskustva sa zimom, doseljenici su se spremili za povratak kući, ali ih je u tome omeo jak vjetar pa su i narednu zimu proveli na “negostoljubivom otoku”. Kad su se napokon vratili u Norvešku, Floki nije ispričao ništa dobrog o svojoj pustolovini, ali je zato dobio nadimak Floki Gavran.
Cabo Tormentoso – Rt oluja
Bartolomeu Dias, koji je krenuo u ekspediciju sa zadatkom da plovi u pravcu juga duž afričkih obala sve dok ne dođe do najjužnijeg rta Afrike, te da zatim krene sjeverno u Indijski ocean, je to i uspio. Oplovio je najjužniji rt afričkog kontinenta i nazvao ga Rtom oluja, jer ga je oluja spriječila da ga vidi za vrijeme polaznog putovanja. Vidio ga je tek u povratku. Vrativši se u Portugal, predao je izvještaj portugalskom kralju Ivanu II. On se nije složio s imenom koje je Dias dao velikom rtu. Smatrao je da je naziv Rt dobre nade ipak podesniji za afričku najjužniju kopnenu izbočinu koja je otvorila oceanski put za Indiju.
Telegraf – jedan od najvećih udaraca gusarstvu
Kako svemu mora doći kraj, to je čekalo i piratstvo. Od 15. do kraja 17. stoljeća gusarstvo je dobilo svoj najveći zamah. Gusarenje je u tom razdoblju bilo orijentirano na pljačku, pa su se javile i brojne skupine krijumčara, pustolova i trgovaca bijelim robljem. Takve skupine nisu vodile računa o bilo čijim interesima, pljačkale su samo za vlastite potrebe. To je ponukalo povjesničare, pa i jezikoslovce da gusare razdvoje u dvije skupine: na borce koji vrše prepade na protivničko brodovlje u ratovanju svoje zemlje i protiv zavojevača, i na obične pirate – morske razbojnike kojima je pljačka osnovni cilj. Najveći udarac gusarstvu i morskom razbojništvu zadali su pronalazači telegrafa. Telegraf je omogućavao da se gradovi, brodovi i ugroženi krajevi na vrijeme obavijeste o opasnosti te da mogu pojačati obrambene mjere.
Posljednje gusarske aktivnosti uz našu obalu zabilježene su u vrijeme napoleonskih ratova. Ali, gusarstvo ipak nije posve iskorijenjeno. U prvom i drugom svjetskom ratu specijalno naoružani brodovi s posebno uvježbanim posadama su lutali morima i napadali protivničke brodove. Takav način ratovanja je zabranjivala Pariška deklaracija o pomorskom pravu od 16. IV 1856. godine, ali u drugom svjetskom ratu, u kaotičnim prilikama, toga zakona se pridržavalo veoma malo zaraćenih država.
Henrik Pomorac je koristio usluge stručnjaka za nautičke instrumente i kartografiju
Henrik Pomorac je na malom rtu, na krajnjem jugozapadu Portugala, Sagresu, sagradio opservatorij, tvrđavu, pomorski arsenal i gradić. Tu je osnovao 1416. godine ono što danas nazivamo “pomorskom školom”. O toj instituciji se zna malo, jer su Portugalci u pogledu svojih oceanskih putovanja bili šutljivi gotovo kao Feničani. Sigurno je da su u Sargesu bili izabrani, da su dobivali upute, naobrazbu i tek tada bili upućivani na put. Henrik Pomorac je koristio usluge jednog stručnjaka za nautičke instrumente i kartografiju. Bio je to kapetan Jacome iz Maiorke. On je imao zadatak da nadopunjuje karte afričkie obale i atlantskih otoka na temelju novih obavijesti dobivenih od posade svakog istraživačkog broda koji bi se vratio u luku. Ali, čak ni Jacome, vješt kartograf, nije mogao biti od velike koristi Henrikovim pilotima i kapetanima. Sastavljanje mapa je u to doba bilo sve samo ne egzaktna znanost. Navigacijskih instrumenata je bilo malo, a bili su primitivni i nedostatni. Nije bilo točnih instrumenata za određivanje položaja i smjera broda. Stoljećima su bila poznata svojstva magneta da se okreće prema sjeveru, ali ništa se nije znalo o magnetskim varijacijama i devijacijama. Znači, i najnapredniji instrument koji se tada upotrebljavao – pomorski kompas, mogao je jako zavarati. Henrikovi piloti su, čim bi izgubili zemlju s vidika, se oslanjali na vlastito poznavanje neba i tako određivali mijenjanje svog položaja i pravca vožnje.
Vis – krijumčarski centar
Zajedno s gusarenjem na Jadranu se 1806. godine razvilo i krijumčarenje. Kako je Jadran tada bio blokiran od Rusa sve do kolovoza 1807. godine, a nakon njih i od Engleza, francuski, dalmatinski, a ni dubrovački brodovi nisu mogli prevoziti ikakvu robu u Dalmaciju. Napoleonova kontinentalna blokada samo je doprinosila razvoju krijumčarenja, kao nikada do tada. U Dalmaciji je baš tada bila moda nositi odijela od engleskog štofa, pa su čak i francuski oficiri svoja civilna odijela šili od tog štofa.
Započeto engleskim štofom, krijumčarenje je u početku išlo kojekako, ali se kasnije organiziralo, proširilo na druge robe, organiziralo i udarilo svoj centar u Visu. Iako je Vis bio pod francuskom upravom, a francuske vlasti nisu dozvoljavale krijumčarenje, bile su i suviše slabe da bi ozbiljnije ometale krijumčare. Krijumčari su bez opasnosti razvijali svoju djelatnost i dovozili kolonijalnu i englesku robu na Vis, odavde na kopno i dalje u Tursku i Austriju.
Vis je iz dana u dan rastao i od malenog ribarskog i ratarskog mjesta uskoro postao centar cjelokupne krijumčarske trgovine između dalekih zemalja i Jadranskog primorja s njegovim zaleđem. U Vis je došlo na tisuće trgovaca iz Engleske, Njemačke, Italije i kopnene Dalmacije, pa je uskoro brojio oko 12.000 stanovnika. Poprimio je sasvim novo obilježje, sve su kuće bile pune stranaca, a kad više nije bilo mjesta u kućama, izvukli su brodove na obalu i stanovali u njima. Sporazumijevalo se uglavnom engleskim jezikom, a svi Višani, od kojih su do tada mnogi nosili narodnu nošnju, počeli su se oblačiti na engleski način.
To se krijumčarenje razvilo u tolikoj mjeri da je u lipnju 1813. godine maršal Marmont izdao dekret po kojem će se svaki onaj koji bude krijumčario ili onaj koji bi ponio na Vis hranu, biti kažnjen smrću. Međutim, ni ova mjera nije krijumčare zastrašila. Brodovi s hranom bi se navodno uputili u neko mjesto koje je bilo pod francuskom vlašću, a kada bi pala noć, otplovili na Vis i tamo prodali robu. Po povratku bi izjavili da su bili napadnuti od gusara i da im je sva roba odnijeta. Kako je sama francuska uprava poticala gusarenje, računajući da će tako uništiti englesku krijumčarsku trgovinu, ovakva opravdavanja nisu bila neobična.
Pripremio: Damir Višić