27 nautičkih milja od Komiže prema Italiji nalazi se otok Jabuka. Vulkanski otok koji svojom pojavom i strmim uzdignutim liticama koje “izranjaju” nasred pučine, fascinira pomorce već tisućama godina. Otok je eruptivnog podrijetla i u njegovom vulkanskom stijenju nalazi se magnetit pa se znalo dogoditi da brodski kompasi “polude” kad se približe otoku. Jabuka je surovi vulkanski otok piramidskog oblika usred pučine u smjeru sjever-sjeverozapad gledano iz Komiže. Gotovo je nemoguće pristati ako vremenski uvjeti nisu savršeni, a postoji samo jedno mjesto gdje se može sidriti I privezati za obalu. Domaći ribari su pripremili par privezišta uz samu obalu otoka, naravno rijetko tko se tu uopće može vezati ako ima iti malo vjetra! Otok je visok 96 metara i potpuno nepristupačan, priča se da se svega par ljudi uspjelo popeti do vrha.
Prije svega ćemo napomenuti da je ronjenje oko otoka Jabuka zabranjeno pravilnikom o obavljanju podvodnih aktivnosti pa je za isto potrebno ishoditi dozvolu od za to nadležnog tijela.
Podmorje Jabuke je fascinantno, zidovi oko otoka padaju do 70 metara dubine, nevjerojatna je bistrina i količina ribe koja se tamo može sresti. Možda nekom drugom prilikom opišemo i ronjenje oko Jabuke ali sadašnja tema je plić pa idemo polako prema njemu.
Jednu nautičku milju od Jabuke, u smjeru sjeverozapada, na dubini od 8 metara počinje njegovo veličanstvo – Plić od Jabuke.
Kao i Jabuka stoji potpuno sam usred pučine , ali za razliku od Jabuke koja se prkosno uzdigla iz mora, plić je ostao 8 metara ispod površine. Već par godina prijatelj Tomislav Stašić i ja odvojimo neko vrijeme i njegovim brodom plovimo i ronimo po najudaljenijim i najnedostupnijim lokacijama na Jadranu. Ove godine došao je red na plić od Jabuke.
Prije nego smo se uputili prema Jabuci par dana smo ronili oko otoka Žirja. Tamo smo saznali bitnu informaciju za smjer ronjenja na pliću od starog morskog vuka Cvitana koji nam je detaljno opisao što nas čeka kada tamo zaronimo.
Doplovili smo do Jabuke oko 10 sati ujutro i odmah se uputili locirati plić i pripremiti se za zaron. Vrijeme je bilo dobro, bilo je nešto sitno vjetra a za poslije podne, kao i svaki dan bio je najavljen maestral. Kada ronite na takvom mjestu gdje rijetko zalaze brodovi, zaron mora biti isplaniran savršeno i vremenski uvjeti moraju biti svakako povoljni. Ostavljate brod na sat vremena usred pučine bez posade i može se dogoditi da izronite a da broda nema. Na pučini se uvijek se može desiti da na 100 metara od vas prođe mega jahta, a kad se to desi valovi koje napravi jednaki su olujnom jugu, a sidreni konopi mogu pući pod takvom silom. Još smo se malo motali tuda, provjeravali prognoze, mjerili dubine oko plića sonderom i kad smo procijenili da su uvjeti optimalni odlučili se usidriti. Dogovorili smo se da ćemo se usidriti sa dva sidra za svaki slučaj ako jedno pupusti.
Kako smo se pripremali za zaron tako je i vjetar počeo jačati. Sad se situacija mijenja i razgovaramo da li uopće zaroniti. Druga opcija je ploviti do Svetca tamo prenoćiti i ujutro se opet vratiti i pokušati zaroniti, ali to je dva sata vožnje u jednom smjeru…
Provjeravamo konope, struje, brod, opremu, sve…. Odlučujemo se na zaron uz maksimalne sigurnosne provjere više puta, pogotovo konope i sidra.
Bacamo se u more i zaranjamo. Struje su nevjerojatno jake i zaron smo isplanirali tako da nas na kraju struje vrate na početnu točku. Zakačili smo sidreni lanac oko jedne velike stijene, a drugo sidro ukopali u procijep između dva kamena – sad mirno možemo na zaron !
Vrh plića je obrastao i prepun je ribe ! Krećemo u stranu svijete gdje nas je uputio stari ronilac Cukrov sa Žirja, iako bi bilo logično da se upravo tamo ne roni. Kako bi zaštitili naše prijatelje s plića nećemo vam otkriti u kojem smo smjeru ronili !
Kada smo prešli preko vrha plića terena je počeo „stepenasto” padati prema plavetnilu. Dubine oko plića idu od 50 do 80 metara, na nekim dijelovima postepeno a na nekim ravno prema dole. Otvarale su se velike stijene uz koje su plovila velika jata sitne plave i bijele ribe. Prvo iznenađenje je stiglo već kad smo zavirili ispod prvog većeg kamena – tri jastoga jedan pored drugog. Stvar ne bi bila tako neobična, jer smo takve scene viđali i na Svetcu i Brusniku da ti jastozi nisu počeli znatiželjno koračati prema nama dok nas napokon nisu počeli dodirivati ticalima.
Dobro su ispipali kućište fotoaparata, naša lica, maske. Teren nas je „prirodno vodio” stepenasto prema dole. Pa smo tako i nastavili. Kako smo se spuštali dublje nailazili smo na sve više znatiželjnih stanovnika ovog osamljenog grebena. Sve je bilo prepuno života a životinje su bile puno opuštenije nego drugdje.
Nevjerojatna je količina života koji smo sreli tamo. Blizina Jabučne kotline, otvorenost prema jugu i udaljenost od obale najvjerojatniji su razlozi da se može sresti tolika količina ribe. Šteta što pametnije ne gospodarimo blagom koje imamo jer bi imali najmanje desetak „no take” zona duž obale gdje bi se ovoliko ribe moglo sresti na svakom zaronu.
Ova lokacija pokazuje Jadran kakav je nekad bio, kao da ste došli u neko prošlo vrijeme, a moć prirode i strahopoštovanja osjeti se gdje god pogledate. Nedostupna, daleka, mistična i opasna su riječi kojima bi ju opisao. Jedan zaron nije ni blizu dovoljan da se obiđe cijeli plić , pa završavam u nadi da će ova priča imati i nastavak !
Tekst i fotografije: Matko Pojatina