U ovoj COVID godini bilo je svega. Odradili smo sajmove u inozemstvu pa smo odradili i sajam Nautike u Zagrebu. Optimizam je bio na visini. Planovi za sezonu, tražio se radnik više (kako se to inače kaže). I onda se pojavio virus, došao iz Kine, poharao nama susjednu Italiju i srušio nam snove o sezoni.
Onda smo krenuli, prvo skromno pa jače pa najjače. Onda je opet krenulo zatvaranje, prvo Nizozemska pa Slovenija, Austrija, itd. Gosti su nestajali ali ronilački centri su i dalje radili. Svi su nas gledali i čudili se. Zapravo kao da je puno ljudi otkrilo da se može biti u prirodi, pa tako i pod morem. Tako da smo dobili puno novih ronilaca, a iskusni nas nisu iznevjerili. Nažalost, jug Hrvatske je prošao loše, jer su oni avio destinacija. Ali stvar je jednostavna…
Nije da se ronioci ne boje virusa. Nije da ga ignoriraju. Stvar je u nečem sasvim drugom. Ronjenje nije samo hobi. To je nekakvo životno opredjeljenje. Da živiš s podmorjem i da ga redovno posjetiš. To nije nešto što ćeš samo tako propustiti u jednoj godini. Da, ronioci su ronili, i još rone, plaćaju testove, idu u karantene – ali rone. Jer jednostavno to je dio njihovih života. U vremenima kada puno ljudi roni a malo je ronilaca, ti koji rone su nam pokazali da je to njihova velika ljubav. Jednostavno, ti ljudi imaju puno toga (ili hobija ili posla) u životu pa ne stignu puno roniti ali imaju tu ljubav.
Možemo reći da smo mi uz nautiku i avanturiste odradili dobru sezonu. Nadamo se da ljudi koji vode ili bar pokušavaju voditi razvoj našeg turizma ovo konačno vide. Ogromni smještajni kapaciteti, luksuz i sve ostalo, ove godine nije baš igrao. Dolazili su gosti koji stvarno žele i vole more.
Ima gostiju koji zapravo i ne vole odlazak „na more”. Osobno ih potpuno razumijem. Gužva, neljubazni konobari, nema parkinga, gužve na cestama, kolone, i sve ostalo. Ti su jedva dočekali da ne dođu, djeci su objasnili da ove godine nije sigurno ići u Hrvatsku i ostali su doma. Mnogi ljudi idu na more da zadovolje formu, da im djeca vide i osjete more. Oni su „poslušali” preporuke svojih vlada i ostali u svojoj zemlji. Nadajmo se da im ista fora neće proći iduće ljeto.
A mi koji radimo u ronilačkom turizmu, ostat ćemo u mreži raznih pravilnika i nameta. Ronjenje se u Hrvatskoj razvilo kad nitko nije zapravo znao o čemu se tu radi. To su bili oni u crnom na gumenjaku ili ribarskom brodu. Kada su shvatili da je to posao, smislili su gomilu stvari koje su nas krenule kočiti. Sve za našu dobrobit, od strane onih koji ne rone. I svjestan sam da nikom neće past na pamet da nam pomogne jer mi pomažemo drugima (smještaju, ugostiteljstvu, trgovinama…, uglavnom svima). I dalje ćemo imati „najbolje” zakonodavstvo u Europi, najviše zanimanja, najviše stručnih ispita, jedini ovo i ono. Koliko god mi pokušavali ukazati na to, nikome ne pada na pamet da nam olakša život i svima omogući da bolje dočekamo iduću neizvjesnu sezonu. Sad nitko ne zna što nas čeka 2021. Recesija je svugdje, puno sektora ne radi, dosta ljudi ostaje bez posla.
Ali ako nas ne želite slušati ili vas nije briga, nemojte bar kočiti kad guramo uzbrdo.
Tekst: Vedran Dorušić
Fotografije: Luka Kolovrat