Korčulanske žene obranile dom
Nakon što su Turci, Uluz-Alijeva flota, u kolovozu 1571. godine osvojili i razorili Ulcinj i Bar, krenuli su sa šezdeset galija na sjever prema Hvaru. Putem se zaputili prema Korčuli. Mletački knez u Korčuli Antun Balbo, prestrašivši se tolike turske sile, iskoristivši noć, pobjegao je zajedno sa svim muškarcima u nepristupačne planine, ostavivši u gradu žene i djecu. Tada su žene obukle muška odijela, uzele oružje i s utvrda branile grad. Uluz-Alija nije osvojio grad. Najvjerojatnije je opustošio i popalio predgrađe i nastavio plovidbu prema Visu i Šolti gdje se zbog nepovoljnog vjetra nije mogao iskrcati. Nije poznato da li je odustao od daljnjeg napada zbog snage obrane grada ili iz nekih drugih razloga, ali povijest bilježi hrabrost i odlučnost korčulanskih žena. Vijeće desetorice naredilo je da se Antun Balba, zbog kukavičluka uhapsi i odvede u Hvar.
Napad Turaka na otok Hvar
U ranu zoru, 17. kolovoza 1571. godine turska flota od osmdestetak brodova pod zapovjedništvom admirala Uluz-Alije, iskrcala je u uvali Pokonjidol odred pješadije, a zatim prošla ispred grada Hvara i sklonila se od jakog juga u uvali Vela Garška, na zapadnoj strani grada. U samu luku brodovi nisu ulazili jer su se bojali artiljerije koja je branila Hvar, premda po pričama ogorčenih suvremenika tadašnji hvarski branitelji nisu bili vješti rukovanjem topovima i nikada nikome nisu naškodili.
Kada su straže javile da iza ovih dolazi još mnoštvo brodova, stanovnici su napustili svoje kuće i povukli se u tvrđavu iznad grada. Grad su napustili svi osim pet žena od kojih su dvije Turci sasjekli, a dvije poveli sa sobom. Došavši u prazan grad, Turci su opljačkali sve do najmanje kućice i zapalili arsenal, kneževu palaču, kancelariju, pola predgrađa, sve magazine i kuće oko njih, crkve i samostane, a pred ukrcaj na brodove i kuće po gradu. Nakon toga, otplovili su s druge strane otoka, opustošili i zapalili Starigrad i Vrbosku.
U Veneciji su se prepali da Turci ne krenu i dalje na sjever, bez ikakvog otpora jer je skoro sva mletačka flota bila izvan Jadrana i spremala se u odlučujuću borbu sa cjelokupnom turskom flotom. Iz istih razloga Ulaz-Alija nije napredovao dalje, već se morao priključiti ostaloj turskoj floti u obrani.
Tamjan je bio jedan od najtraženijih proizvoda u Egiptu
Negdje 2.500 godine p.n.e. kralj Sahure uputio je Egipćane sa svojim brodovima u daleku zemlju Punt kako bi donijeli tamjan.
O toj ekspediciji (premda je i prije nje bilo posjeta Puntu), ostali su zapisi koji ne govore iz koje su luke brodovi krenuli i koliko ih je bilo. Ni jedan zapis ne spominje gdje se nalazila zemlja Punt koja je bila toliko važna Egipćanima. Čini se da je Punt bio na obali Crvenog mora. S ovog putovanja Egipćani su donijeli osamdeset tisuća metara mirhe, zlatno-srebrne slitine i skupocjene ebanovine. Mirha je bila na najvišoj cijeni jer se tamjan koji se od nje dobivao upotrebljavao u egipatskim hramovima u ogromnim količinama. Zabilježeno je da je samo jedan hram u jednoj godini izgorio 300.000 bušela tamjana na svojim oltarima.
Otprilike 1.500. godine p.n.e. za uzdizanja kraljice Hatšepsut, Egipćani su zbog hitnih potreba za tamjanom opet krenuli u Punt. Morali su poći u ekspediciju jer im je uvoz tamjana postajao vrlo skup, a u zemlji se osjećala nestašica novca. Putovanje je završilo donošenjem egzotičnih dobara – tamjana i dragih kovina, a taj dan je proglašen javnim praznikom te su istraživači u povorci nosili blaga tako da ih svi vide. Mornari su bili na kraljevskom prijemu kod kraljice Hatšepsut koja je kasnije dala sagraditi veličanstveni hram u Tebi u čast Amon-Ra, boga Sunca. U kamenorezima toga hrama vidi se pet brodova koji polaze za Punt.
Grci su Crno more nazivali negostoljubivim morem
Grčki mornari bili su iskusni, ali nije im bilo lako savladavati tjesnace Bospora i Dardanela. Zbog gustih magli i zimskog leda, istraživanje Crnog mora bilo je otežano.I sam ulazak u to more bio je opasan. Devet mjeseci u godini, dok pušu jaki sjeveroistočni vjetrovi, kroz te tjesnace prolaze jake struje.
Istraživanje Crnog mora počelo je negdje između 12. i 9. stoljeća p.n.e. ali pravo otvaranje tog mora započeli su Milećani u 8. stoljeću p.n.e. Predanja kažu da su u Dardanelima i na sjevernoj obali današnje Turske bila naselja građana Mileta. Tu su napravljeni i prvi zemljovidi i napisani prvi tekstovi o plovidbi. Iz te luke su plovili brodovi koji su išli u Crno more radi trgovine s nomadskim Skitima južne Rusije. S Kavkaza su Skiti donosili veoma egzotičnu robu – zlato runo. Kožu ovaca bi vješali u zlatonosnim brzacima te bi se čestice zlata hvatale za vunu. Runo bi se zatim spalilo, a zlato je ostajalo. Tu se legenda i činjenica poklapaju. Mit o Jazonu i Argonautima govori da su otišli u Kolhidu po zlatno runo. Kolhida leži na obalama Crnog mora pa je moguće da su mornarske priče o zlatnom runu na Kavkazu izazvale priču o Jazonovoj potrazi za zlatnim runom.
Vjenčanje dužda s morem
Itaija je u XIII stoljeću počela razvijati teoriju da je Jadransko more njeno teritorijalno more. Malo-pomalo to su priznavali i vladari uz obale Jadrana. U znak vladavine Jadranom, pokrenuo se i godišnji ritual, najsjajnija svečanost u to doba. Obavljao se svake godine na crkveni blagdan Uzašašće, četrdest dana nakon Uskrsa. Dužd bi isplovio na bogato ukrašenom, pozlaćenom, raskošnom brodu “Bucintoro”, u pratnji svih najvećih državnih dostojanstvenika i velikog broja ukrašenih gondola na otvoreno more. Ritualno bi bacio svoj prsten u more i to popratio riječima: “More, mi se s tobom vjenčavamo u znak našeg vječnog gospodstva nad tobom.”
Tom vidnom znaku, kojim je Venecija svake godine htjela pokazati svijetu da Jadransko more smatra svojim teritorijem, prisustvovali su i poslanici inozemnih država. Sam grad odzvanjao bi od zvonjave sa svih crkava, a topovi su pucali sa svih utvrda i galija postrojenih u povorci za “Bucintorom”.
I doista je tako bilo sve do druge polovice XVI stoljeća, kada se Venecija sukobila sa jednom silom na koju nije računala, s uskocima. Sukob je počeo polovicom XVI stoljeća i trajao je punih sedamdeset godina, u gotovo stalnoj napetosti s jedne i druge strane.
Izraz monsun potječe od arapske riječi mausim
Mausim znači godišnje doba, a Arapi su ga kao izraz primijenili na vjetrove Arapskog mora. Ti vjetrovi pušu približno šest mjeseci s jugozapada, a šest mjeseci sa sjeveroistoka. Monsunsko područje obuhvaća područje od Arabije kroz jugoistočnu Aziju. Monsuni su bili veoma važni za pomorska putovanja u “Indije”, a pomorci su pažljivo izabirali vrijeme te putovali u “Indije” jednim monsunom, a vraćali se drugim.
Feničani su purpurnu boju dobivali iz školjke
Feničani su nadasve bili umješni bojadisari. Toj činjenici vjerojatno duguju i svoje ime. Feničanin dolazi od grčke riječi koja znači crveno – grimizan. Upravo takvu specijalnu boju su najčešće upotrebljavali. Dobivali su je od školjke koju su nalazili na sirijskoj obali. Ta školjka je puštala obrambenu tekućinu zvanu “purpura” i njom su bojali tkanine koje su bile veoma tražene na Istoku gdje je purpurna boja postala znakom položaja i dostojanstva.
Prva spasilačka služba na moru
Prva spasilačka služba na moru nastala je u Engleskoj, a začetnik joj je Sir William Hillary. Nastojao je da tu službu učini općom narodnom dužnošću. Budući da je bio s Isle of Man, otoka u Irskom moru, često je gledao užasne brodolome za vrijeme oluja i sam redovito spašavao brodolomce svojim jednostavnim čamcem. Royal National Life-Boat Institution utemeljen je 4. ožujka 1824. godine i od tada se njegovi članovi odazivaju na prvi znak uzbune i odmah isplove na more, bez obzira na vremenske prilike. Društvo dodjeljuje medalju za hrabrost i to prema zaslugama: zlatnu, srebrnu ili brončanu. Lice medalje prikazuje glavu Sir Williama Hillarya, a naličje brodolomca kojeg izvlače na brod. Samo u 1974. godini spasioci su isplovili 2378 puta i spasili oko 1500 ljudskih života.
Feničani su plovili oko Afrike
Fenička ekspedicija oko Afrike zbila se 600 godina prije naše ere. Zabilježbu o tom feničkom podvigu (jedinu) nalazimo u prikazu Herodota koji je o tome pisao kasnije. Mnogi i sumnjaju u istinitost toga zapisa. Jedino mjesto koje ukazuje na istinitost je ono na kojem Herodot bilježi da su moreplovci ispričali da im je Sunce, kada su plovili u smjeru zapada oko juga Afrike, bilo zdesna, tj. na sjeveru. Kad su plovili zapadno u južnoj hemisferi, Sunce se u podne pojavljuje na desnoj strani. Herodot je oplovljavanje Afrike prihvatio kao činjenicu. Jedino nije vjerovao Feničanima o tvrdnjama o položaju Sunca. Međutim, upravo to je najautentičniji detalj opisa. Jer, ako su brodovi plovili u zapadnom smjeru u južnoj hemisferi, u podne su mogli ustanoviti da im je Sunce zdesna, što će reći sjeverno od njih. Ta je tvrdnja tada bila nevjerojatna, ali baš ona ukazuje na činjenicu da su Feničani uspješno oplovili afrički kontinent.
U Portugalu prva zvjezdarnica
Henrik Pomorac izgradio je prvu zvjezdarnicu u Portugalu. Rođen je 1394. godine kao treći sin portugalskog kralja Ivana I. Stekao je nadimak Pomorac ne zbog svojih pothvata u navigaciji već zbog svog djelovanja na tom području. Osim zvjezdarnice osnovao je pomorski arsenal i utemeljio školu za navigaciju i crtanje zemljopisnih karata. Tu je doveo najbolje matematičare, kartopisce i proizvođače nautičkih pomagala. Zahvaljujuću tomu, Portugalci su bili među prvim pomorcima koji su se otisnuli na daleka putovanja.
Svoja znanja pomorci su uglavnom stjecali od Arapa, a Arapi od Kineza koji su izumili i vodeni kompas. U XIII stoljeću Arapi su počeli upotrebljavati kompas s točkama i novu, unakrsnu spravu za određivanje pozicije na moru. Bila je to prvotna vrsta kvadranta, preteče sekstanta. Ali, u vrijeme Henrika Pomorca, portugalski pomorci su se malo služili tim pomagalima premda su španjolski i portugalski Židovi pokazivali veliki interes za astrologiju, te su njihovi pothvati pomogli razvoju nautičke znanosti.
Za Henrikova života nije riješeno utvrđivanje zemljopisne dužine. To se postiglo tek u XVIII stoljeću, usavršavanjem kronometra.
Galijoti i posade Genoveških galija
Svaki građanin Genove i njenog teritorija, koji nije ima visoku titulu, potpadao bi pod ždrijeb koji je odlučivao tko će ići na službu u galijama. Na njihovim galijama veslači su bili slobodni ljudi i imali su oružje za borbu protiv neprijatelja. U Genovi je galije naoružavala vlada, ali i patricijske porodice, pa je galija ovih drugih bilo čak i daleko više. I vrhovni zapovjednici galija mogli su biti i patriciji i pučani. Katkad je glavnog komandanta birao narod, a katkad vlada.
Galijoti mletačkih galija
Veslači venecijanskih galija bili su u prvom redu slobodni mletački građani, koji su za taj posao birani ždrijebom među građanima Venecije, a od čega je plemstvo bilo izuzeto. Kako se Venecija širila na druga područja, svaka komuna morala je osigurati galiju s posadom, istim ključem. Međutim, kako je mletačka flota rasla, svaka komuna trebala je osigurati i dodatne veslače, opet među pučanima birane ždrijebom. Svi oni bili su slobodni ljudi, izabrani za određeno vrijeme.
Pored ovih galija postojale su i “galije osuđenih” (galea dei condannati). Na tim su galijama veslali osuđenici koji su svoj kazneni rok morali odveslati okovani za klupu. Ta kazna bila je primjerena samo za najstrašnije zločine i svi su je se užasavali. Pravo zlo se dogodilo kada bi nesavjesni mletački knezovi u dalmatinskim i istarskim komunama sami sudili, bez sudjelovanja sudaca izabranih od Velikog vijeća komune, a osude su uglavnom bile “na galiju.” Treća vrsta galijota bili su u ratu zarobljeni neprijatelji, koji su kao i prethodni bili okovani za klupu. Na istoj su klupi veslali, jeli i spavali.
Slobodni galijoti imali su i neke privilegije. Pristajanjem u neku luku mogli su izlaziti na kopno, okovani bi ostali okovani, a na kopno bi izlazili samo zimi na javne radove u lukama. Slobodni galijoti su imali i nekakvu malu plaću, kažnjenici ne.
Galijoti koji su bili osuđeni na galije imali su na koži užarenim žigom utisnute posebne znakove. Oni su bili dragocjena pogonska roba za mletačke galije, pa je za svakog galijota odgovarao ne samo vojnik na straži, nego i sam komandant galije.