Zvuči jednostavno kad pročitaš naslov na papiru. No ovaj zaron je bio sve samo ne jednostavan. Naime ronilačka lokacija se nalazila 1200 metara pod zemljom u vrlo zahtjevnom i evidentno dubokom speleološkom objektu gdje je valjalo odraditi solo prospekcijski zaron u ranije pronađenome sifonu.
Brzo sam se odazvala i prihvatila pruženu mi priliku. Svemu je prethodilo savjetovanje sa prijateljima i kolegama speleoroniocima koji su već radili zarone u dubokim jamama jer je bilo potrebno pomno isplanirati i spakirati opremu za vrlo zahtjevan transport po uskom speleološkom objektu.
Oprema je morala biti minimalistička, a opet morala sam imati redundantnost svih njezinih dijelova jer sam ronila „solo“ pa su savjeti iskusnijih zlata vrijedili, na kraju mora ronilačka oprema stala je u 3 manje transportne vreće. Kako? Jedva! Sva je oprema morala biti zaštićena protiv udara, grebanja, šutanja, padanja i sl. Odabrala sam 2 boce od po 4 l napunjene na 300 bara te ostalu samo najnužniju opremu.
Brzo sam se odazvala i prihvatila pruženu mi priliku. Svemu je prethodilo savjetovanje sa prijateljima i kolegama speleoroniocima koji su već radili zarone u dubokim jamama jer je bilo potrebno pomno isplanirati i spakirati opremu za vrlo zahtjevan transport po uskom speleološkom objektu.
Oprema je morala biti minimalistička, a opet morala sam imati redundantnost svih njezinih dijelova jer sam ronila „solo“ pa su savjeti iskusnijih zlata vrijedili, na kraju mora ronilačka oprema stala je u 3 manje transportne vreće. Kako? Jedva! Sva je oprema morala biti zaštićena protiv udara, grebanja, šutanja, padanja i sl. Odabrala sam 2 boce od po 4 l napunjene na 300 bara te ostalu samo najnužniju opremu.
Dana 31.07. na večer stižem na „Velebitov“ logor na Malom lomu koji se nalazi na Sjevernom Velebitu te uz speleološke ćakule i koje pivo ekipa stvara vrlo ugodnu atmosferu. Sve je organizirano i isplanirano, voditeljica ekspedicije cijelu priču vrlo ažurno prikazuje na bijelome panelu postavljenome „na oko“ svima. Isti dan nešto ranije u jamu su sa mojim bocama i dijelom opreme ušli 2 speleologa dok je bilo planirano da ja i još jedan kolega sa ostatkom opreme i hranom za 4 dana pod zemljom uđemo dan kasnije, a zaron je planiran za 02.08.
Dizanje, kava, pakiranje ostatka ronilačke i osobne opreme te hrane i pokret prema ulazu jame koji je na 30 minuta pristupa od ceste.
Opremamo se, dolazimo do ulaza u jamu te krećemo prema bivku na 950 metara dubine gdje nas očekuju kolege koje su dan ranije transportirali boce. Nakon cca 5 sati dosegli smo bivak na 600metara dubine, napravili pauzu te pojeli nešto sitno, nastavljamo u dubine jame, znajući da nas tek očekuju teški i uski dijelovi jame. No nakon 10 sati spuštanje, gmizanja, provlačenja, psovanja, mokrih nogu, grešaka u meandrima dolazimo na bivak na 950 metara dubine gdje nas ekipa dočekuje sa smiješkom, okrepom i dobrom atmosferom.
Nedugo nakon rehidracije, obilnog objeda i ćakule, umor već polako „tjera“ u bivak no još treba provjeriti jesu li lomljivi dijelovi opreme preživjeli transport. Tada ustanovljujem da mi je „reel“ puknuo na kolutu prilikom transporta. No nema očajavanja, brzo sam se dosjetila da nit mogu složiti u malenu transportnu vrećicu koju imam na pojasu i iz nje izvlačiti nit dok postavljam, a tu je i rezervni spool pa sam „pokrivena“.
U bivku je bilo ugodno i toplo spavati sa još troje ljudi pa se u jutro nije bilo problem dignuti i početi dan sa ustaljenim speleo ritualima.
Krećemo prema poznatome dnu jame sa planom da se odradi po što smo došli. Cijelo vrijeme dok se spuštam vrtim kroz glavu opremu, savjete i plan koji sam si zadala i tako dolazimo do odvojka za sifon te za poznato dno jame. Put prema sifonu vodi kroz veliki rasjed na dnu jame te se treba malo popeti da bi se do tamo došlo. Mjesta za normalno se obući i opremiti baš i nema nego balansiram po kamenju dok sastavljam opremu, razvrstavam…
Oblačim u „base layer“ te suho odijelo., zatim iste gojzerice u kojima sam došla. Nakon izlaganja plana ekipi koja me ispraća i dočekuje, odlazim do vode i uz pomoć kolege oblačim se u ostatak opreme, umjesto olova otežavam se sa kamenjem iz špilje, stavljam kacigu na glavu, vežem nit i zaranjam.
Valjalo je postaviti nit, dobro pregledati kanal, topografski i video snimiti kanal te uzeti uzorke faune u slučaju da naiđem na nju.
Valjalo je postaviti nit, dobro pregledati kanal, topografski i video snimiti kanal te uzeti uzorke faune u slučaju da naiđem na nju.
Sve ovo sam razdijelila na prioritetno i manje prioritetno, a topo snimanje sam odlučila raditi u povratku. No kako sam dobivala na dubini i dosta brzo se spustila na 6 metara dubine kanal se ispravio te odmah zatim krenuo uspinjati. Sedimenta je bilo svuda po stijenama pa se vidljivost kvarila brzo, no bila sam staložena i sigurna u nit jer sam imala super mjesta za vezanje niti. Ubrzo nakon što se kanal krene uspinjati pod vodom se čula zaglušujuća tutnjava kojoj na kraju nisam našla izvor, a ja sam nakon prijeđenih 20-ak metara slijeđenja kanala vidjela zračni džep iznad sebe i izronila u suhi prostor koji prati isti smjer kao i potopljeni sifon te se nastavlja dalje u horizontalu.
Kako sam napravila nešto više od 30 metara u dužinu i 6 u dubinu zaključila sam da malo mogu promijeniti svoj inicijalni plan pa sam na povratku posnimila kanal, no nije bilo puno za vidjeti jer vidljivost nije sjajna. A uzorkovanje faune i topo snimanje sam odlučila napraviti u drugome zaronu sa prioritetom na topografskom snimanju. Nakon 22 minute prvog zarona i 23 minute drugog zarona u samo 5 stupnjeva celzijevih temperature vode, bila sam jako smrznuta u neoprenskom odijelu i samo „base layeru“ ispod pa sam se požurila van.
Bila sam jako radosna jer sam izronila u suho i utvrdila da jamu još treba istraživati te još radosnija da sam odradila sve što sam mogla te da sam nacrtala sifon. Sifon u kojemu sam ronila je sifon na najdubljem mjestu pod zemljom u RH u kojemu je netko ronio.
Jako lijepi, viseći sifon koji ne presušuje, sifon u koji se nadam da ću se vratiti kad se jama nastavi istraživati.
Tekst: Jenny Barnjak
Fotografije: SO PD Željezničar i SD Velebit
Fotografije: SO PD Željezničar i SD Velebit