Na Rab smo došli obiteljski i dok su supruga i djeca uživale na ogromnoj pješčanoj plaži u Loparu, ja sam se kajakom otisnuo u Velebitski kanal. Dugo sam veslao uz strme litice Raba i uživao u potpunoj bonaci.
Magla u kanalu je pokrila horizont i meni je izgledalo kao da lebdim između neba i modre dubine. Taman smo na trajektu bili čuli da se sprema zatvaranje zbog korone i znao sam da je ovo zadnji izlet prije toga.
Odložio sam veslo i gledao kako kapljice s njega padaju u nebo koji se reflektiralo od površine. Biti će sve to dobro, pomislio sam i okrenuo preko kanala. Na moru je teško biti zabrinut, a u kajaku je nemoguće ne biti sretan.
Vozio sam preko pet metara dugačak te nešto više od pola metra širok kajak, modernu verziju tradicionalnog inuitskog kajaka čiji je oblik usavršavan stotinama godina. Uz kajak ide i špric deka, neoprenska “suknja” koju nosim čvrsto oko struka i njome obuhvatim kokpit kajaka pa more ne ulazi unutra. Koljena uglavim u posebno dizajnirane oslonce pa se u slučaju prevrtanja mogu koordinirano kukovima i veslom okrenuti natrag tzv. eskimutiranje.
Ovakav kajak može podnijeti i jako valovito more ali to ovisi o spretnosti i iskustvu veslača. Sa svakim zaveslajem kajak se naginje pa je veslanje pravi užitak, a prosječna brzina prelazi četiri čvora.
Prvo me iznenadila prirodna ljepota Golog otoka o kojoj se rijetko govori. Došao sam do najjužnije punte sastavljene od više hridi razdvojenih uskim kanalima kroz koje sam se provlačio. Nisam osjetio jake struje oko otoka o kojima su mi govorili ali sama lokacija tih kamenih gromada, u sredini kanala, je odisala nekom mistikom i divljinom. Iznad, na Velebitu se još mogao vidjeti snijeg ali je na Golom već bilo pakleno. Krenuo sam uz obalu prema kaznionici.
Doveslao sam do prekrasne plaže ograđene visokim betonskim zidovima iza kojih se nalazila velika hala, a iznad nje predivna kamena zgrada, sve u raspadnom stanju.
Zapravo me sve to podsjećalo na nekakav napušteni ljetnikovac sa salom za zabave i ples uz more. Tada sam shvatio da to zapravo i je bio ljetnikovac, upravna zgrada za prave kriminalce koji su na tom otoku bili u ulozi čuvara.
U sredini sale sam zapazio veliku peć ukrašenu malim željeznim srcem iznad vratašaca za loženje. Tek me tada uhvatila nekakva jeza. Znao sam da su sve to izgradili robijaši, znao sam da je odnos prema njima bio strašan ali ova ironija u obliku srca me dotukla.
Osjećaj se produbio kada sam podigao dron i na ekranu mobitela ugledao ostatak kompleksa, brojne bezlične betonske barake, veliki kamenolom i luku koji nemaju nikakvog smisla ni gospodarskog opravdanja. Osjećao sam se privilegiran što mogu sjesti u kajak i pobjeći od tog apsurdnog mjesta.
Na povratku sam opet uhvatio stari ritam mira i užitka u svakom zaveslaju. Prešao sam ukupno dvadeset kilometara bez da sam osjetio veći napor. Zapuhalo je tek na povratku i to u pola krme što mi je odgovaralo. Ovaj izlet je na mene ostavio dubok trag, kroz glavu su mi prolazila brojna pitanja na koja sam kasnije tražio odgovore. Priča o Golom je kompleksna i teška ali istražiti zemlju često znači i nositi se s njenom prošlošću.
Tekst i fotografije: Ante Tonči Fabris
Outdoors Croatia