Prva pomorska bitka na Jadranu
Prva dokumentarno utvrđena pomorska bitka na Jadranu prikazana je na jednom nadgrobnom spomeniku nađenom u Novilari kod Pesara u Italiji. Spomenik je iz VIII ili čak IX stoljeća p.n.e. Iz crteža se razaznaje tip i veličina broda, ali i način borbe. Brodovi imaju oštar i najvjerojatnije metalom obložen kljun za probijanje neprijateljskog broda, dakle prikazan je ratni brod. Manja dva broda sukobljeni su pramcima, a svi borci vitlaju oružem. Tko su ovi borci nemoguće je kazati. Činjenica je da su u Liburni u rimsko doba gradili gotovo identične brodove – liburne. Možda je prizor prikazan na novilarskom spomeniku upravo prikaz sukoba Liburna s tamošnjim stanovnicima, što navodi na zaključak da se u to doba preplovljavao Jadran. U svakom slučaju prikazani brodovi su prvi poznati borbeni brodovi na Jadranu.
Prva datirana pomorska bitka na našoj obali
Jedna grupa Grka doselila se 385/384. godine p.n.e. s otoka Paros u Egejskom moru na današnji Hvar i sagradila grad, današnji Stari Grad. Ilirski starosjedioci nisu ih smetali pri naseljavanju, međutim, nedugo zatim pozovu svoje sunarodnjake s kopna, između Cetine i Neretve, da im pomognu istjerati ih. Ovi se odazovu i s nekoliko stotina brodica i 10.000 boraca krenu prema Hvaru. Opsjedali su grad i mnoge Grke pobili ili zarobili, ali nisu računali na zaštitu Dionizijeve flote sa Isse, današnjeg Visa. Njihova pomoć spasila je hvarske Grke. Razvila se borba između grčkih ratnih brodova i ilirskih nenaoružanih brodica, a koliko je borba bila žestoka najbolje govori podatak da je 5.000 Ilira poginulo, a 2.000 ih je zarobljeno. Ovo je ujedno prvi otpor domaćeg stanovništva protiv stranaca u ovim krajevima, koji je povijest zabilježila.
Preteča jahtama
Još iz Homerovih stihova da se razaznati da je u njegovo doba bilo brodova koji su imali 20, 50, pa i 118 vesala. Ovi posljednji vjerojatno su bile dikrote (bireme), tj. brodovi sa dva reda vesala. Ratni brodovi starih Feničana bili su bireme, ali i trijere (trireme), brodovi s tri reda vesala i vrlo je vjerojatno da su ih Grci preuzeli od njih. Atena je krajem IV stoljeća p.n.e. imala brodove sa četiri i pet redova vesala. Donji veslači imali su najkraća vesla, oni iznad njih nešto dulja, a u zadnjem redu najdulja vesla. Što su vesla bila dulja to je veslač u višem redu sjedio udaljenije od boka kako bi ravnoteža olakšala veslanje. Kod gornjih i najdužih vesala ravnoteža se postizala dodavanjem olova na strani držala.
Najveći brodovi Aleksandra Velikog imali su i deset redova vesala. Gradnja brodova sa deset redova vesala je bila vrlo komplicirana, ali postoje i zapisi koji svjedoče o brodovima sa još mnogo više redova vesala. Spominje se brod sa čak četrdeset redova vesala, što znači da je brod imao oko četri tisuće veslača. Da je takvih brodova doista bilo, potvrđuje i jedan natpis na Cipru. Sirakuuški vladar Hiero II sagradio je, uz pomoć Arhimeda, brod sa 20 redova vesala koji je imao osam tornjeva, velike sale, šetalište, vrtove i biblioteku. Dovršen je 250. godine p.n.e. Ovakvi brodovi sigurno nisu služili u ratne svrhe. Njima su se koristili helenistički vladari, a naročito aleksandrijski, za luksuz i razonodu.
Da vesla ne bi zapinjala veslalo se točno po taktu koji je određivao glavar (heleust) glasom, bubnjem ili šipkom. Kada bi se želio odmoriti od davanja takta, veslači bi pjevali pjesme posebno spjevane za podržavanje takta. Pokušajte zamisliti taj ploveći zbor.
Naoružanje rimskog ratnog broda
Rimski ratni brodovi bili su uglavnom liburne i to najčešće trireme. Imale su u sredini jedan veliki jarbol koji nisu skidale za vrijeme borbe, a na palubi tornjeve koji su skidani nakon borbe. S tih tornjeva vojnici su na neprijatelja bacali koplja i strijele. Goruće strijele, omotane kučinom umočenom u sumpor i paklinu, bacale su se balistima, spravama kojima su se bacale kamene kugle i slično na neprijatelja u daljini.
Kada bi se približili neprijateljskom brodu koristili su “aser”, o jarbol obješenu tanku gredu od jakog drveta s okovanim krajevima. Greda se povuče na suprotnu stranu, a kad se pusti udari svom težinom o trup neprijateljskog broda i probije ga. Za probijanje trupa koristili su i pramčani kljun (rostrum), s tri zuba.
U naoružanju liburne nalazile su se i oštre kose na dugim motkama. Njima su sjekli protivnikove pripone jarbola i tako ga rušile. Da bi neprijatelja što više onesposobili za bilo kakvo manevriranje, uskakali su u mali čamac i rezali konope koji su podržavali njegova kormila.
Ime broda
Kod starih Grka svaki ratni i trgovački brod imao je svoje ime. Ono je često bilo napisano na boku, ali je mnogo puta umjesto natpisa bio simbol koji je odgovarao imenu broda. Nije poznato da li su liburne u našim krajevima imale ispisano ime ili neki simbol. Ispisano ime vjerojatno ne, jer su Liburni kao i ostala ilirska plemena, uglavnom bili nepismeni. Tako je ostalo i u rimsko doba, kada su liburne postale sastavni dio rimske flote. Svaka liburna je imala ime prikazano ili u formi kipa ili reljefa i to isključivo na pramcu. Većinom su to bila imena božanstava, rijeka i geografskih pojmova ili morskih životinja. Koliko su važnosti tadašnji pomorci davali svojoj navigaciji, najbolje govori podatak da bi na nadgrobnim spomenicima dali uklesati i ime broda na kojem su plovili.
Prvi svjetionici
Prvi svjetionici građeni su po uzoru na prvi i najglasovitiji svjetionik, onaj na otočiću Pharosu pred lukom Aleksandrije. Bilo je to primitivno paljenje vatra na brijegovima koji su dominirali prolazima. Tako je bilo vjerojatno i u Jadranu po dolasku Grka. Bez sumnje su i jadranski Grci sagradili na ulazu u svoje luke poneki “pharos”, svjetionik građen po aleksandrijskom uzoru. Međutim, to su samo pretpostavke. Prvi svjetionik na našoj obali bio je onaj na zapadnom rtu Marjana, na ulazu u luku Salone. Na Trajanovom stupu u Rimu isklesan je svjetionik u jednoj luci Jadranskog mora. Jedni drže da je to svjetionik u Anconi, a drugi tvrde da je to svjetionik s istočne obale Jadrana.
Kako je birana prva posada “Jadrana”
Školski brod, jedrenjak “Jadran” 1946. godine vraćen je iz Venecije gdje je posljednje godine rata služio kao most u jednom venecijanskom kanalu. Obnovljen je, te od 1949. godine priključen floti tadašnje Ratne mornarice kao školski brod. Pravi problem bio je kako osigurati kvalitetnu posadu koja, prekinutom tradicijom i bez prethodnog iskustva, mora brzo savladati zahtjevne potrebe pri manevriranju ovolikim jedrenjakom. Paradni manevar razapinjanja svih jedara morao je trajati manje od tri minute. U vrijeme jugoslavenske federacije u vojnim organizacijama, postojalo je famozno pravilo po kojem svaka jedinica, gdje je to moguće, mora biti sastavljena proporcjonalno prema nacionalnosti. Naravno, da bi takva posada teško zaplovila, pa su tadašnji zapovjednik Ljubo Mihovilović i prvi časnik Tripo Kovačević, kako bi osigurali kvalitetnu posadu, smislili izbor temeljen na fizičkoj procjeni kandidata. Postrojili su sve kandidate i zatražili da se skinu bosi, zavrnu nogavice i pokažu dlanove. Odabrani su oni čije su ruke bile tvrde i žuljevite, a stopala gruba i izbrazdana. Svi izabranici bili su ribari. Znali su da su ribari vječno bosi, stoga su im i stopala izbrazdana, a ruke od vesala, mreža i konopa, tvrde i žuljave. Tako su izabrali najkvalitetniju posadu, a izboru nitko nije mogao prigovoriti.
Domagoj – “Najgori slavenski vojvoda”, Hrvati – “Najgori slavenski narod”
Saraceni su se od 842. godine domogli jedne od ključnih točaka Jadrana, grada Barija na zapadnoj obali. Dugo su spremali pohod na još jedno uporište na istočnoj obali kako bi mogli kontrolirati sva kretanja bizantskih i mletačkih brodova. Godine 866. blokiraju Dubrovnik, tada pod bizantskom vlašću, i drže ga pod opsadom punih petnaest mjeseci. Opsada Dubrovnika bila je za cara Vasilija opomena da treba Arape potpuno istjerati iz Jadrana i u tu svrhu je sklopio savez sa zapadnim carem Ludovikom.
Ljeti 869. godine doplovi pod Bari bizantska flota od četristo brodova pod zapovjedništvom drungara Orife, ali primjeti da Ludovik nije poslao dovoljno vojske za napad, te se jednostavno vrati. Caru Ludoviku itekako je bilo stalo da povrati Bari, a kako nije imao mornaricu pozove Hrvate da mu pomognu. Hrvati, vođeni knezom Domagojem se odazovu i zajednički potisnu Saracene iz Jadrana. Međutim, dok je Domagoj bio zaokupljen oslobađanjem Barija, Orifa flotu namijenjenu osvajanju Barija upotrijebio je za pljačkanje neretljanske i hrvatske obale.
Ludovik pismom protestira caru Vasiliju i navodi da su Hrvati slutili takav napad sigurno bi ostali kod kuće i spriječili pljačku. Iz tog pisma se vidi da su tada Hrvati imali mornaricu koja je brojnošću i snagom bila u stanju suprostaviti se napadu samog vrhovnog admirala bizantskog carstva.
U tom pljačkanju, rušenju gradova i odvođenju u ropstvo zarobljenih Hrvata, sudjelovali su i bizantski saveznici – Mlečani. Prva prilika za osvetu pružila se 872. godine nedaleko od Pirana, gdje je jedan mletački brod zaplijenjen, a posada pobijena. Od tada Domagoj, “najgori slavenski vojvoda” – kako su ga Mlečani nazivali, dozvoli Hrvatima, po Mlečanima “najgorem slavenskom narodu”, da slobodno napadaju i pljačkaju njihove brodove, a u mnogim napadima je i sam učestvovao.
Grčka vatra
U pomorskim bitkama od VII pa sve do XII stoljeća najefikasnije oružje bila je svaako “grčka vatra”. Izmislio je 668. godine Egipćanin Kalinik iz Heliopola. Bila je i ostala tajnom Bizantinaca nekoliko stoljeća, a ni danas se ne zna točno što je ona zapravo bila. Prema efektima pretpostavlja se da je bila smjesa sumpora, živog vapna, zemnog ulja i kučine. Poznato je samo to da je bila goruća tekućina koja se vodom nije dala ugasiti. Smjesa je gorila i na vodi pa su je nazivali i “morska vatra”. Upotrebljavala se za izazivanje požara na neprijateljskim brodovima i opsjednutim gradovima. Kad bi pala na neprijateljski brod, drvo bi planulo i najčešće bi brod izgorio ili bi posada bila koncentrirana samo na gašenje požara i tako onesposobljena za borbu. Bizantinci su tu tajnu uspjeli sačuvati puna četiri stoljeća. Tek su je krajem XI stoljeća otkrili saveznici Veneciji, a od nje su je dobili Arapi. Smjesa bi se neposredno prije bacanja punila u krhke posude, palila i bacala na neprijateljsku palubu. “Grčka vatra” svojim praskanjem nadvisila bi svaku trubu i svaki glas, pa je ta buka stvarala dodatni efekt zastrašivanja, a komunikacija posade na napadnutom brodu bila je onemogućena, pa je i to stvaralo dodatnu zbrku. Napadnuti brod bio bi često paralelno zasut posudama punim živog vapna čija bi prašina gušila veslače i borce neprijatelja.
Pečat iz Sumera
Jedno od najranijih prikaza brodova nalazi se na pečatu iz otprilike 3000.godine pr.n.e. iz Sumera u Mezopotamiji. Na pečatu je prikaz broda i putnika.
Sumerani su prvi ljudi za koje se zna da su se uputili na more s ciljem da istražuju.
Otprilike, prije 4000 g. pr. n.e. sumerski su brodovi jedrili vodama Perzijskog zaljeva. Čak su se upuštali u putovanja u smjeru juga, duž azijske obale, radi trgovine s Indijom. Kasnije su Sumerani uspostavili vjerojatno i trgovinske odnose s Egiptom.
Život Sumerana ovisio je o rijekama (Tigrisu i Euphratesu) pa je i logično da su na svoja putovanja polazili brodovima i tako kretali u smiona istraživanja. Htjeli su zadovoljiti želju prema nepoznatom i zakoračiti na nov teritorij, donijeti sirovinu za izgradnju hramova, palača i brodova. Pismenih zapisa o njihovim putovanjima nema. Tek neki arheološki dokazi daju ključeve objašnjenja mogućih kretanja najranijih istraživača koji su imali osobine pustolova.
Bio je to put u nepoznato, bez pomorskih karata i instrumenata…put ka novom i neistraženom.
Splitski statut iz XIV st. je određivao kazne omiškim gusarima i građanima koji ih pomažu
Omišani su nerijetko napadali poneku splitsku i dubrovačku lađu ako bi pretpostavljali da je natovarena bogatim teretom. U to vrijeme su pod svoju kontrolu stavili i otoke Brač i Hvar.
Gargamus, koji je još u Italiji čuo za omiške gusare i njihove brojne podvige, mislio je da ih je moguće ukrotiti tako da više ne budu opasni na Jadranu. Odlučio je povesti rat protiv njih, ali je za tu zamisao morao prvo pridobiti splitske prvake, a istovremeno se i pripremati. Splitski prvaci su znali iz iskustva da je rat protiv Omišana opasan, ali Gargamus se nije dao omesti te se upustio u rat premda nije bio dovoljno spreman. Povod ratu je bio upad družine omiškog kneza Toljena u Splitsko polje. Gargamus je zatražio da Omišani plate načinjenu štetu, a kad su ovi to odbili, Splićani su shvatili da će ih na to morati prisiliti oružjem. Naoružani splitski brodovi su krenuli sa oko 1200 Splićana na Brač i tada im se Bračani pokoriše. Dali su im sve što je pripadalo Omišanima. Splićani su uzeli ovce i goveda, a kad su Omišani za to doznali, napali su četiri splitska broda koji su se bili odijelili od ostalih. Brodove su zarobili, ali posada im je umakla. Gargamus se vratio u Split, a na Braču je ostavio malu četu pod komandom Splićanina Lampridija i Stjepana. Brodovi su čuvali more. Ali, jednom je tuda plovio Osor sa Brača u Omiš. Bio je neupućen u novonastalu situaciju. Splićani su ga napali no on je bio spretniji i vještiji u borbama pa se probio između splitskih brodova. Splićani su bili razočarani, a Osor, ljut na njih, se počne spremati za rat. Naoružao je liburne i krenuo u napade gdje god je mogao. Gargamus sagradi u Splitu ratni brod (na tri reda vesala, sličan galiji) pa odluči napasti Omišane. 29. lipnja 1240. godine Osor opljačka i opustoši splitsku Šoltu, a zatim se uputi na Brač. Tu su ga Splićani i Bračani potukli te ga zarobili zajedno sa omiškim prvacima. Garganus je mučio zarobljenike, a njihovo oslobađanje skupo je naplaćivao. Tražio je da se Omišani odreknu gusarenja, da mu predaju sve svoje brodove te da će tek tada pustiti sve zarobljenike. Teškom mukom, ovi su pristali. Tako je Split riješio vrlo teško pitanje koje ga je mučilo bar za nekoliko godina, tj. decenija. Postigao je moralni prestiž, obogatio svoju flotu, postao gospodar Brača. Ali, lukavi Omišani su primirje poštovali onoliko koliko im je bilo potrebno da sagrade novu flotu. Pojavili su se vrlo brzo sa svojim starim poslom, pa je iz tih razloga u Splitskim statutima zabilježeno upozorenje: “Nitko, ni jedan građanin ili stranac neka se ne usudi ili osmjeli da u gradu Splitu ili na njegovom području kupuje od bilo koga bilo kakvu robu koja je ukradena ili su je oteli Omišani koji se bave gusarenjem. I neka nitko takvu robu ne donosi u grad Split. A ako bi neki građanin ili stanovnik grada Splita pošao na gusarenje, neka zauvijek bude prognan iz ovoga grada, a sva njegova dobra neka prijeđu u vlasništvo općine. Ako pak on sam dospije u ruke općine, ima mu se odsjeći desnica ruka”.
Prva pomorska bitka između Slavena i Venecije
Mlečani nisu više mogli trpjeti gusarenje Hrvata i Neretljana po ovom dijelu Jadrana, pa je dužd Petar Trandenik riješio ratnim brodovima osvojiti Hrvatsku i Neretljansku oblast. Kada je bio spreman, treće godine svoga duždevanja, prvo krenuo je na Hrvate. Odmah je procijenio mogući ishod borbe i nije se ni pokušavao iskrcati, već je sa hrvatskim knezom Mislavom sklopio mir, kod Poljičkog Svetog Martina 839. godine. Zatim je krenuo na Neretljane, ali se iz istih razloga i tamo zadovoljio mirom potpisanim s knezom Družakom.
Međutim, dok su se Hrvati pridržavali potpisanog mira, Neretljani su ga brzo prekršili, te je Trandenik već 840. godine krenuo na njih. Negdje oko Brača, Hvara i Korčule sukobile su se mletačka i neretljanska mornarica. Mlečane je vodio Trandenik, a Neretljane Ljudit. Pobijedili su Neretljani pod Ljuditom, koji je prvi zapovjednik naše krvi u jednoj bici. Stotinu Mlečana je poginulo, a dužd se poražen povukao u Veneciju, bilježi mletački kroničar Ivan Djakon.
Najstariji prikaz broda u Europi
Do početka XX stoljeća nije bilo poznato gotovo ništa o stanju na našoj obali prije VI stoljeća p.n.e., a i ono što je bilo poznato iz VI i V stoljeća p.n.e. bilo je suviše malo da bi pokazalo način življenja u to vrijeme. Međutim, iskopavanja započeta 1936. godine u Grapčevoj špilji na otoku Hvaru, ukazala su na mnoge detalje koji mogu uputiti na način života i kontakte s tadašnjim svijetom Mediterana, povijesni položaj i kulturno stanje. Između ostalog u Grapčevoj špilji pronađen je i fragment keramičke vaze na kojem je jasno prikazan brod. To je ujedno i najstariji prikaz broda otkriven u Europi, a potječe iz oko 2700. godine p.n.e.
Život Feničana bio je orijentiran ka moru
Fenička obala je bila načičkana lukama, a najveće među njima bili su nezavisni gradovi-države kojima su vladali trgovački kraljevi.
Tir je bio karakteristična fenička luka s gusto poredanim kućama, nekad i od po nekoliko katova, te sagrađen na hridima. Unutar te otočne tvrđave živjelo je stanovništvo sastavljeno od mornara, graditelja brodova, tkalaca, bojadisača tkanina i trgovaca drvetom.
Plovidba je ipak bila najveća vještina Feničana. Gradovi su im bili smješteni na rtovima i otocima te zaštićeni lancima hridina i brda. To je izvanredno odgovaralo ovom pomorskom narodu koji je najviše volio bitke na moru. Feničani su bili i trgovci na veliko pa su prevozeći robu preko mora stekli iskustvo na osnovi kojeg su postali prvi istraživači svijeta.
Pripremio: Damir Višić