Ulaskom postrojbi Crvene armije na područje njemačke saveznice Rumunjske, dolazi do dramatičnim događaja na europskom jugoistoku. Nakon prevrata, Rumunjska je 25. kolovoza 1944. objavila rat Njemačkoj, a zatim 8. rujna 1944. i Bugarska. Nakon što je Crvena armija izbila na Dunav i nekadašnju jugoslavensko-rumunjsku granicu, Hitler je 26. kolovoza 1944. izdao zapovjed za povlačenje postrojbi s dijela egejskih otoka, a nakon svega tri dana zapovjed za povlačenje s cjelokupnog područja jugoistoka Balkana. Dana 7. rujna 1944. započelo je njemačko povlačenje s otoka Mljeta i Korčule te s dijela otoka Brača, a uskoro je započela i evakuacija s otoka Hvara i Šolte te poluotoka Pelješca. Na području Dalmacije došlo je do znatnog povećanja pomorskog prometa, a pogonsko gorivo postalo je najtraženija stvar kod njemačkih logističara.
S ciljem opskrbe njemačkih garnizona u Dalmaciji s lukobrana luke Rijeke 9. rujna 1944. oko 20.00 sati otisnuo se motorni jedrenjak „Sirena“ te je zaplovio prema Zadru. Teret je bio raznovrsan – hrana, tri reflektora i tri uređaja za radio vezu. U teglju, jedrenjak je imao jedan ploveći spremnik za naftu (njem. Spitztank) s 20.000 litara automobilskog benzina. Posada je bila mješovita te se sastojala od Nijemaca i dva Talijana. Istovremeno je iz luke Rijeka isplovio i motorni jedrenjak „Ostro“ te su oba broda zajedno nastavila plovidbu prema Senju kanalom koji je bio siguran od napada britanskih lakih pomorskih snaga. Noćna plovidba tekla je mirno, međutim, zbog prilikom izvođenja manevra izbjegavanja konvoja koji je plovio prema Rijeci, izgubljen je vizualni kontakt s motornim jedrenjakom „Ostro“. Također, zbog smanjenih manevarski sposobnosti, ploveći spremnik privezan je uz bok. Zbog šuma zrakoplovnog motora, „Sirena“ se nakratko zaustavila, a pritom je, čak dvaputa, puknuo vez za tegljenje. Usprkos svim problemima, „Sirena“ je oko 5.45 sati uzela vez u luci Senj. Međutim, jedrenjak „Ostro“ nije bio u Senju te unatoč brojnim svijetlosnim signalima i traganju nije pronađen ni u Podvelebitskom kanalu. Zbog opasnosti od zračnog napada, plovidba je nastavljena tek u 21.00 sat. S obzirom da se na brodu nije raspolagalo satom s kazaljkom za mjerenje sekundi, a tamna noć onemogućavala je uporabu dvogleda, brzina plovidbe nije se mogla izračunati. Zbog opasnoti od partizanskog napada s kopna, plovilo se sredinom kanala. Tegljenje plutajućeg spremnika vršeno je po krmi.
Dana 11. rujna 1944. oko 3.00 sati „Sirena“ je uplovila u Karlobag te je tamo zaprimljena zapovjed da se nastavi plovidba prema uvali Vlašići na otoku Pagu gdje se trebao usidriti na maskirnom sidrištu u istočnom dijelu uvale. U uvalu se uplovilo oko 6.30 sati. S obzirom da se već bilo razdanilo te da je postojala opasnost od zračnog napada, svo ljudstvo s osobnim naoružanjem i opremom pomoću čamaca za spašavanje prebacilo se na kopno te su se zauzeli položaji iza pogodnih stijena. Prijepodne je proteklo mirno, bez prisustva savezničkih zrakoplova. Međutim, u 13.40 sati s Visa su uzletjela četiri lovca-bombardera „Hurricane IV“ iz 6. eskadrile Kraljevskog ratnog zrakoplovstva u pratnji dva lovca „Supermarine Spitfire“ iz 32. eskadrile Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (No. 32 Squadron RAF) s namjerom da pomognu iskrcavanje partizanskih postrojbi iz II. Pomrskog obalnog sektora kod Novalje. Prilikom preleta uvale Vlašići piloti su uočili usidreni jedrenjak te je odmah dan znak za napad. Istovremeno, posade brodskog krmenog četverocijevnog topa 20 mm i pramčanog jednocjevnog topa 20 mm zauzeli su svoje položaje te nervozno gledali u nebo očekujući napad. Oko 14.25 sati započelo je obrušavanje savezničkih zrakoplova prema uvali. Napad su istovremeno iz smijera istoka, sjevera i zapada izvršila po dva zrakoplova. Unatoč snažnoj protutrakoplovnoj obrani, već u prvom obrušavanju tri rakete pogodile su brod izazvavši eksplozije i požare. Pritom je pogođen krmeni jarbol koji se srušio na četverocijevni top 20 mm te ga izbacio iz borbe. Također, krmeno nadrgrađe urušilo se u strojarnicu.
Pramčani jednocjevni top 20 mm pogođen je mitraljeskim zrnima te je također izbačen iz borbe. U napadu je pogotkom u glavu i trbuh poginuo je mornarički desetnik Witzel. Nijemci su na raspolaganju imali još samo tri protuzrakoplovna raketna bacača 86 mm, ali raketna zrna s čeličnom žicom nisu bila ispravna, a razorna zrna su bila neučinkovita. U ponovnom napadu zrakoplova, iz borbe su izbačena i dva raketna lansera. Mornarički desetnik D`Orlando hrabro, ali neučinkovito, nastavio je djelovati s preostalim raketnim bacačem prema zrakoplovima. U trećem napadu brod nije pretrpio veća oštećenja, ali četvrti napad zapečatio je sudbinu broda. Raketno zrno probilo je palubu broda te raznijelo oplatu broda na lijevom boku od prednjeg otvora u skladišni prostor sve do vodene linije. Pritom je poginuo i mornarički desetnik D`Orlando, a jedan član posade je ranjen. Vidjevši da je brod u plamenu, zrakoplovi su odustali od daljnih napada te odletjeli prema bazi na otoku Visu gdje su sletjeli oko 15.40 sati. U napadu je samo jednom zrakoplovu lakše oštećeno repno zakrilce.
S obzirom da je brodska pumpa bila uništena posada je grčevitim naporima pokušavala protupožarnim aparatima ugasiti vatru koja se širila otvorenom palubom prema sanducima s protuzrakoplovnim raketnim zrnima. Požar na palubi na kraju je ipak savladan, ali onaj u unutrašnjosti broda bijesnio je svom žestinom. Kada je vatra zahvatila streljivo, odustalo se od daljnjeg gašenja te je brod prepušten sudbini. Iako je jedno zrakoplovno raketno zrno kao i nekoliko mitraljeskih zrna pogodilo i plivajući spremnik, on se nije zapalio te je odvučen dalje od jedrenjaka prema obali, gdje je naposlijetku i vezan.
Međutim, već u 16.30 sati s otoka Visa uzletjela su druga četiri lovca-bombardera „Hurricane IV“ iz iste postrojbe kako bi uništili oštećeni brod ako on još nije potonuo. Nad uvalom su se pojavili oko 17.25 sati te su uočili da zapaljeni jedrenjak još uvijek pluta. Poručnik Langdon-Davies prvi se obrušio prema cilju te je ispalio četiri rakete od kojih su dvije pogodile cilj. Ostala tri pilota nisu ništa pogodila unatoč tome što je meta bila nepomična te da nije bilo nikakve protuzrakoplovne vatre. Svi zrakoplovi vratili su se u bazu oko 18.30 sati. Gorući jedrenjak potonuo je također oko 10.30 sati.
Čuvši bitku, na poprištu se pojavila i ustaška patrola koja je inače na tom području vršila uobičajenu stražu te je upozorila njemačke vojnike i talijanske mornare na opasnost od napada partizana. Zbog toga je kod plitajućeg spremnika ostavljena straža od šest vojnika, a preostalo ljudstvo prenoćilo je u zgradi škole u mjestu Vlašići.
U tijeku 12. rujna 1944. većina ljudstva brodom je prebačena u Zadar, a šest vojnika iz mornaričkog topničkog diviziona otpješačilo je prema Pagu. S njima je otišao i strojarski vodnik Musch koji je u Pagu trebao dati izvješće o potapanju „Sirene“ i zatražiti pomoć za tegljenje plivajućeg spremnika. Dio posade ostao je radi stražarenja uz plivajući spremnik. U sljedećim danima uočena su zračna izviđanja, ali plivajući spremnik nije uočen. Pritom se ljudstvo hranilo kruhom i mesnim konzervama koji su dopremljeni iz pomorsko-teretne ispostave u Karlobagu. Zbog mogućeg napada partizana, spremnik je pripremljen za potapanje. U ranim jutarnjim satima 18. rujna 1944. na uvalu je otvorena minobacačka vatra, međutim, bez štete i ljudskih gubitaka. Najverojatnije je bilo riječ o partizanskom napadu s obzirom da su se nad tim područjem oko 10.00 sati pojavila četiri lovca-bombardera „Hurricane IV“ iz 6. eskadrile Kraljevskog ratnog zrakoplovstva u pratnji jednog lovca „Supermarine Spitfire“ iz 352. eskadrile Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (No. 352 Squadron RAF). Međutim, u njihovom izvješću se jasno navodi da plutajući spremnik nije uočen iako je dojavljeno njegovo postojanje.
U njemačkom izvješću navodi se da je plutajući spremnik pogođen u napadu pet lovaca-bombardera koji se dogodio 18. rujna 1944. oko 11.30 sati. Nadalje se navodi da se on zapalio te da je potpuno izgorio i potonuo na dubinu od oko 3 m. Kako se u prethodno spomenutom savezničkom izvješču navodi da plutajući spremnik nije uočen, moguće je da on uopće nije potopljen u zračnom napadu, već da su ga Nijemci samo uništili i potopili. Moguće je da su Nijemci, vidjevši da brod za spašavanje neće doći, u strahu od partizanskog napada jednostavno odlučili spasiti svoje živote.
Preostali dio posade koji se nalazi u Vlašićima, oko 21.30 sati 19. rujna 1944. prebačen je brodom za opskrbu ustaša prema Senju. U Senju je zapovjednik „Sirene“ narednik Ernest Kalis stupio u kontakt s narednikom Tegtmeierom, zapovjednikom podskupine brodova iz sastava 5. skupine te je posadi osiguran smještaj, a hraba im je osigurana iz kantine 1. satnije 846. pješačke bojne. Dana 20. rujna 1944. posada se ukrcala na jedrenjak „Ostro“ i otplovila prema Rijeci.
Tekst: Jurica Vučetić
Fotografije: Danijel Frka