Otoci Jadrana – vrtovi mletačkih galija
Istina o nevjerojatnim stradavanjima ljudi zadarskih otoka najbolje je ilustrirana kroz nekoliko rečenica tadašnjeg zadarskog kapetana Paola Giustunianija iz 1553. godine. “Što se tiče otoka koji su vrt (giardino) za naše galije, kažem vrt jer svaki put kada im nedostaje ljudstva i kada navrate ovamo, uvijek ga nabavljaju na način da su jadni otoci ispražnjeni i polunaseljeni. Gotovo uvijek vaša armada tamo pokupi tisuću, tisuću dvjesto ili tisuću petsto galijota većinom sa zadarskih otoka, gdje žene ostaju bez muškaraca. Stoga preporučujem neka dalmatinske galije zimuju kod kuće kako otoci ne bi ostali nenaseljeni, što bi bila velika šteta naročito za opremanje galija i druge potrebe Principa…” Dakle galijoti bi trebali prezimiti kod svoje kuće, s obiteljima, i na taj način osigurati novi naraštaj galijota.
da postoji teorija da je jedro prvi put upotrebljeno u Egiptu
Ne zna se točno tko je prvi izmislio i koristio jedro. Vjeruje se u Indiji ili Kini, ali postoji i jedna prihvatljiva teorija koja to pripisuje Egipćanima. Znanstvenici tvrde da se već prije 10.000 godina Nilom plovilo na vesla i da su veslači osjetili da širenje njihovih ogrtača olakšava veslanje. Što je ogrtač bio širi, jače se osjećala snaga vjetra , oni su lakše veslali, a brod bio brži. Ogrtače je zamijenio jarbol s četvrtastim jedrom, a za potvrdu toj teoriji postoji egipatska vaza s crtežom lađe s jedrom i četrnaest veslača. Pouzdano se zna da su Egipćani prije četri tisuće godina gradili jedrenjake kojima su prevozili žito do Krete i istočnih obala Mediterana, a odatle nazad prevozili drvo za gradnju većih brodova.
da su arapski gusari plovili i do Cresa
Arapi, tada na Mediteranu nazivani Saraceni, nakon pobjede nad mletačkom flotom zime 840/841. godine, tijekom narednih godina gospodarili su obalama Mediterana. Nekoliko puta napadali su i istočne obale Jadrana. Tridesetak brodova arapske flote, pod komandom Kalfuna, doplovilo je čak do Cresa. Zauzevši Osor 30. ožujka 1841. spališe ga do temelja. To je bio prvi dolazak Arapa u vode Kvarnera. Nakon toga preploviše Jadran i osvojiše Ankonu i nju zapališe. Još su neko vrijeme krstarili Jadranom i putem pljačkali. Dogodine, 842. godine vratiše se na Jadran i uputiše na Veneciju. Mletačka flota ih susretne kraj otoka Suska i tu ih Kalfun ponovno potuče, ali iz jako čudnih razloga ne nastavi prema Veneciji već se zadovolji osvajanjem luke Bari, odnosno juga Italije.
da su prve umjetno uzgojene spužve s Hvara
Hvaranin Grgo Bučić uz pomoć ribara L. Fija u uvali Sokolica na Hvaru uspio je prvi umjetno uzgojiti spužve. Prije njega sličan pokušaj imao je austrijski zoolog Oskar Schmidt u okolici Zlarina, ali bez uspjeha, pa je svoja uzgajališta 1884. godine ustupio Bučiću. Kasnije su američki i japanski zoolozi počeli također umjetno uzgajati spužve po Bučićevoj metodi, spuštajući u more, u posebnim sanducima, komadiće spužve od jednog kubnog centimetra i umjetno ih hraneći. Amerikanci i Japanci u mnogome su usavršili ovu Bučićevu metodu staru sto četrdeset godina, a šezdesetih godina prošlog stoljeća po istoj metodi uzgoj su započeli i u Indiji. Istraživači koji su od njega dobijali podatke, davali su novo pronađenim vrstama njegovo ime: Orellia Buchicchi, Gobbius Bushicchi.
“živi fosil”
Latimeria chalumnae, riba iz skupine resoperki, smatrana je izumrlom prije više od 60 milijuna godina. Toliko je star u kamenu pronađen fosil. Međutim, prvi put je ulovljena 1938. godine uz obalu Južne Afrike, ali ne i sačuvana. Polovicom XX stoljeća još nekoliko primjeraka u blizini Madagaskara. Ta je riba u stvari “živi fosil” kojima snažne peraje – noge pokazuju kako su se peraje, tijekom dugog geološkog razdoblja, postepeno pretvarale u udove – organe za kretanje kopnom. Njezina peraja predstavlja začetak nogu svih kralješnjaka. Ovaj primjerak objašnjava kako su od riba nastali prvi vodozemci, kasnije razvili reptili, te i sisavci. Paleontolozi su uspjeli konzervirati primjerke latimerije ulovljene kod Madagaskara.
Šibenčanin u Kolumbovoj posadi
Poznato je da Šibenik ima bogatu pomorsku tradiciju. Svojim položajem i razvedenošću obale u svoj okolici teško bi bilo i pomisliti suprotno. Međutim, postoje oskudni izvorni materijali koji to potvrđuju, a i ti su slabo korišteni. Evo jedan od tih manje poznatih podataka iz povijesti šibenskog pomorstva. Među Kolumbovom posadom, nije poznato da li baš na Santa Marii, Nińi ili Pinti, koja je otkrila Ameriku, nalazio se i jedan Šibenčanin, Martin Jurjević. To se saznalo iz jedne stare kronike mletačkog senata, relativno nedavno otkrivene u gradskom arhivu Venecije. Kronika bilježi da su za Martina Jurjevića priređene svečane zadušnice s ceremonijalom koji i priliči jednom od otkrivača “Novog svijeta”.
Ljuskotrn u Jadranu
Početkom šezdesetih godina, točnije 1961. godine, ulovljena je u Jadranu riba ljuskotrn, inače stanovnik tropskih i suptropskih mora. Samo ponekad zaluta i do naših obala, vjerojatno za nekom drugom ribom. Prvi put se njen ulov spominje još 1875. godine. Ovu egzotičnu ribu ribari su nazvali ljuskotrn jer njene krljušti podsjećaju na trnje, a latinski naziv joj je ruvetus pretiosus. Onaj prvi ulovljeni primjerak, spominje ga zoolog Juraj Kolombatović, poslan je u Italiju i tamo zadržan u nekom muzeju. Ovaj drugi prepariran je i sada se nalazi u Prirodoslovnom muzeju u Splitu. Riba ljuskotrn je grabežljivac naoružan velikim, oštrim zubima, živi u velikim dubinama i rijetko se ulovi.
Bura – prokletstvo galijota
“Bura se tri dana rađa, tri dana raste i tri dana umire.”;
“Tri mraza donose kišu, tri magle donose buru.”;
”Bura se rađa u Rijeci, raspojasa u Senju, umire u Trstu.”
Te se tri poslovice u Hrvatskom primorju prenose s generacije na generaciju. A postoji i priča o nastanku bure. Kada su Mlečani zavladali ovim krajevima posjekli su guste šume da bi sagradili svoje galije. U njih su ukrcavali galijote uglavnom iz ovih krajeva, a oni su veslali i proklinjali svoju sudbinu, Mlečane, brodove i more. Jednog dana u Kvarneru i Senjskom kanalu razbijesni se strašna oluja. Galije su jedva probijale valove, a bičevi su jače nego ikada iz galijota crpili posljednje napore. I rodi se proklestvo. Galijoti prokunu zemlju koja je rodila šume, drveće od kojeg su sagrađene galije, i eto, prokleta obala više nije ozelenjena, šume su nestale, ostao je goli pusti krš. U njemu se otvoriše duboke jame i provalije iz kojih je izašla strašna bura koja i danas bijesni ovim krajem.
da su vlasnici Lokruma umirali nasilnom smrću
U vrijeme kada je otok bio svojina redovnika, 1571. godine, opljačkali su ga Ali Karabazovi gusari i poklali sve ljude na njemu. Uoči svog pada Dubrovačka Republika doživljava ekonomsku krizu i prodaje otok trojici gospodara. Jedan se utopio, drugoga su ubili, a treći je pao sa stijene i tako poginio. Kasnije je Lokrum kupilo dvanaest građana i svi su umirali nasilnom smrću. Austrijski ratni brod “Triton” vezao se uz otočić i odletio u zrak sa svom posadom. Austrijski nadvojvoda Maksimilijan posjetio je otok, zavolio ga i kupio. On je također, postavši car Meksika, streljan. Sin cara Franje Josipa, nadvojvoda Rudolf , na otoku je imao vilu. Njegov je život završio tragedijom u Mayerlingu. Danas, kad je otok javno dobro, takvih priča nema. Ostale su samo legende obogaćene maštom vodiča.
vjetar na prodaju
Još u antičkim vremenima grčki i fenički moreplovci prinosili su žrtve bogovima kako bi im vjetar bio sklon. Kroz XIX stoljeće engleski pomorci su za male novčane iznose “kupovali dobar vjetar” kod prodavačica vjetra, kojih je bilo u skoro svim pomorskim gradovima. Postoji priča o izvjesnoj Bessie Millie koja se i obogatila prodajom vjetra. Pošto bi primila novac od kapetana ili mornara, Bessie bi započela svojim vračanjima. Mrmljala bi nad loncem u kojem je vrila voda, a kupac bi dobivao paru i njome bio zadovoljan jer je znao da ga na predstojećem putovanju čeka povoljan vjetar.
more – grob Fridricha Engelsa
Fridrich Engels za života je neobično volio more. Nikada mu se nije posvetio ali je zaželio da nakon smrti bude kremiran i da mu se pepeo baci u more. Tih godina u velikim metropolama, pa tako i u Londonu gdje je živio, počelo se sa spaljivanjem posmrtnih ostataka. Početkom kolovoza 1895. godine je umro. Njegovi prijatelji, a ujedno i sljedbenici ideologije, našli su se pred dilemom: da li tijelo dostojno sahraniti i podići spomenik ili izvršiti želju pokojnika. Tijelo je spaljeno i uz posljednju počast najbližih prijatelja uz obalu Sjevernog mora, urna s pepelom puštena u more.
pomorske bitke u amfiteatrima
Pored borbi gladijatora u amfiteatrima su se priređivale i pomorske bitke – naumahije. Naumahije su bile predstave velikih razmjera u kojima su dvije flote vodile pomorsku bitku.U njima su učestvovali gladijatori i robovi, te kao i inače završavali tragično. Arene bi se ispunile vodom jer su mnogi amfiteatri imali spoj s akvaduktom, a nakon toga bi uplovili brodovi. Rasporedili bi se i započela bi bitka koju su gledaoci naročito cijenili. Naumahije su održavane i u Koloseumu koji je mogao primiti i do 100.000 gledaoca. Prvu poznatu naumahiju organizirao je Gaj Julije Cezar, 46. godine p.n.e. na jezeru pored rijeke Tibar, gdje su se borile dvije flote s ukupno 2.000 veslača i 1.000 vojnika. Organizirali su ih i drugi rimski imperatori, ali najpoznatije su one cara Klaudija iz 52. godine n.e., na Fucinskom jezeru, u kojima je učestvovalo 19.000 gladijatora i robova, obučenih u Sicilijance i Rodijce.
Olib – posljednji kmetovi
Olib se posljednji od svih naših krajeva uspio osloboditi kmetstva tek 13. svibnja 1900. godine. Sve do tada vlasniku se uz obične kmetske poslove davao i kuluk, a neposlušni su kažnjavani bičevanjem ili zatvorom. Seoski glavar Mate Škalko zastupao je interese mještana i kod javnog bilježnika Radoslava Pappafave u Zadru s vlasnikom poveo pregovore o uvjetima otkupa feudalčevih prava na otoku. Iako veličine samo 28,5 kvadratnih kilometara, na Olibu je godišnji prihod, od sira i ogrijevnog drveta, bio 28 tisuća forinti, u to vrijeme zaista velik prihod. Pregovori su se odužili zbog visine iznosa koji je feudalac tražio. Ipak, uz veliki feudalčev otpor dogovorena je cijena od 50 tisuća forinti. Kako svi nisu mogli kupiti zemlju i slobodu, bio je podignut zajednički zajam od 12 tisuća forinti kojim je pokrivena razlika. U sjećanje na “ponajljepši dan”, kako je uklesano na mramornoj ploči, u mjestu je podignut spomenik. Ivan Mate Telesmanić, rođen 1874. i Jela Lovreta, rođena 1865. godine, posljednja dva rođena kmeta, živjeli su još šezdesetih godina prošlog stoljeća na Olibu.
Vječni ratni brod
U Antilima postoji jedan mali otočić pred kojim su, za vrijeme rata 1804. – 1805. godine, Francuzi potopili engleski ratni brod “Diamond”. Posada se spasila i sa sobom na otočić iskrcala jedan top. Zbog specifične konfiguracije otočića i kompliciranog pristupa, Francuzi su se uzalud pokušavali iskrcati i uništiti neprijatelja. U narednih godinu i pol dana Englezi su se obranili preko dvadeset puta. Tu su dočekali i završetak rata, a da otočić nije pao u ruke Francuzima. Engleski parlament, zadivljen herojskom borbom posade “Diamonda”, dekretom proziva otočić ratnim brodom i naziva ga “Diamond”.
Rođeni spasilac brodova
Pomorac A. Lazarevič rođen je u Kraljevici 18. veljače 1853. godine, a umro 2. travnja 1946. Po završetku pomorskog školovanja zapovjeda jedrenjacima, a od 1894. godine i parobrodima društva “Adria”. Kao zapovjednik jedrenjaka “Beatrice” spasio je na Atlantiku posadu švedskog broda “Wilhelm Gunther” i za to bio odlikovan od švedskog kralja. Nadalje, kao zapovjednik broda “Matlekovitz” 1910. godine u Jadranu spašava talijanski jedrenjak “Teresa II”, a na Mediteranu grčki parobrod “Cheronea”. Koristeći njegovo neprocjenjivo iskustvo, društvo “Adria” često ga šalje pred engleske sudove kao kompetentnog i cijenjenog vještaka pri ispitivanju uzroka havarija.
Ničiji otok
Na Mediteranu između Afrike i Sicilije ima bezbroj podmorskih vulkana. Tijekom tisućljeća neki od tih vulkana povremeno postaju aktivni i usljed telurskih pomicanja dolaze na površinu. Posljednji takav događaj zbio se 1832. godine. Između Malte i Sicilije tako se uzdigao jedan otok koji su u čast Ferdinanda, kralja Dviju Sicilija, nazvali njegovim imenom. Međutim, ovaj otok je svojatala i Engleska smatrajući ga dijelom Malte. Vlasništvo nad njim presudio je sam otok. Jednostavno je potonuo.
Vjetrenjače na Jadranu
Vjetrenjače, sada toliko spominjane kao alternativni izvor energije, nekada su postojale i na Jadranu. U prošlosti su i najmanji doci po otocima bili zasijani žitom, a naročito u vrijeme ratova kada je bilo skoro nemoguće s kopna dovesti žito na otoke. Žito se mljelo uglavnom ručnim mlinovima, ali tamo gdje ga je bilo dovoljno gradili su se uz obalu mlinovi na vjetar – vjetrenjače. Na otočiću Galovcu ili Ošljaku u neposrednoj blizini Zadra, kod Opuzena, u šibenskoj Rogoznici, u Starom Gradu na otoku Hvaru… Bile su to mahom okrugle građevine postavljene uz samu obalu. Izgradnjom motornih mlinova vjetrenjače su izgubile značaj. Danas su to uglavnom napola porušene kule ili preuređene vikendice. Za dobre vidljivosti iz Splita se u Sutivanu, lijevo od mjesne plaže uz samu obalu, još uvijek vidi jedna takva bivša vjetrenjača.
Posljednji riječki jedrenjak
Posljednji jedrenjak duge plovidbe, bark “Capricorno” od 590 BRT, izgrađen je 1883. godine u riječkom brodogradilištu Josipa Bačića-Belca na Pećinama. Prvi hrvatski parobrod izgrađen je 1873. godine u brodogardilištu “Rečice” također u Rijeci. Brod se zvao “Liburno” i imao je 333 BRT i parni stroj od 50 konjskih snaga, a bio je namijenjen plovidbi između Dalmacije, Grčke i Italije. Već slijedeće, 1874. godine, nakon što je doživio tešku havariju nasukao se kod Molffete.
Pripremio: Damir Višić