da je još u drugoj polovici XVIII stoljeća prva žena oplovila svijet
Godine 1766. na prvu francusku ekspediciju oko svijeta isplovljava brod “La Boudeuse” na kojem se nalaze četrdesetogodišnji učenjak, prirodoznanac, Philibert Commerson i njegov sluga, dvatesetogodišnjak Jean Baret. Dolaskom na Tahiti u lipnju 1768. godine Tahićani vrlo brzo otkrivaju da je sluga Baret u stvari prerušena žena.
Commerson se nije mogao sam uputiti, već je svoju prijateljicu i dotadašnju suradnicu prerušio u mladića i poveo sa sobom. Kapetan Louis-Antoine de Bougaville poziva ih k sebi i presuđuje da se do kraja putovanja (1769. godine) s njom postupa kao s damom, dakle s punim poštovanjem i udvorenošću svojstvenom tom vremenu.
da je prvi ronilački skafander izmišljen 1715. godine
Englez John Lethbridge vadi blago iz olupina potopljenih brodova. Koristi se vodonepropusnom bačvom, s ugrađena dva okna za promatranje, i kožnim rukavima čvrsto stisnutim oko ruku. Pred spuštanje bačva se ventilira kroz dva otvora koji se pred zaranjenje zatvaraju čepom. Svjedoci navode da je izveo mnoga ronjenja i do 20 metara dubine. Ova naprava smatra se pretečom čvrstog skafandera.
- godine Amerikanac David Bushnell promovirao je prvu praktičnu podmornicu “Turtle” i njome kod New Yorka napao britansku fregatu “Eagle”, što se smatra prvim podvodnim napadom u povijesti pomorskih ratova.
da je sidreni konop na jedrenjacima bio promjera i do 65 cm
Najveće od pet sidara na jedrenjacima visoko je i preko 5 metara, a težine 3-4 tone. Vezano je konopom promjera većeg i od pola metra, a dugog 200-ak metara. Takav konop težio bi i preko 6 tona, te je vitlo moralo biti dovoljno jako da izvuče taj teret. Vitlo je okretalo 140 ljudi, 70 na svakoj palubi, a budući da je konop predebeo nije se mogao direktno namatati na vitlo. Na vitlo se postavljao tanji konop spojenih krajeva s razmaknutim gropovima, koje se vrti u krug. Nekoliko ljudi vezivalo bi podveze, spajajući ga tako uz sidreni konop, a jedan bi ih odvezivao pred otvorom okna za sidreni konop smještenog na pramcu ispod najniže palube.
da je skorbut sve do potkraj XIII stoljeća bio najgore zlo pomorcima
Sljedeći primjer najzornije prikazuje veličinu tog zla. Brodom “Centurion” britanski admiral George Anson 1740. godine isplovljava s još pet ratnih i dva broda za opskrbu, ukupno 2000 ljudi, sa zadatkom da u Južnoj Americi i na Tihom oceanu napada španjolske kolonije i brodove. Uspijevaju zarobiti nekoliko brodova i domoći se golemog plijena. Ekspedicija oko svijeta trajala je tri i pol godine ali se u Englesku vratilo samo 70 ljudi. Preminule je uglavnom odnio skorbut. Kadet John Philips tijekom 1744. godine u svom dnevniku bilježi kako svakim danom umire deset do dvadeset ljudi. Tek James Cook na svojim putovanjim otkriva važnost vitamina C u prehrani i uspješno se brani od skorbuta.
da je Joshua Slocum prvi sam oplovio svijet
Kanadski pomorac Joshua Slocum (rođen 1844) sam je oplovio svijet 1895-98. na svjoj deset i po metarskoj sportskoj jedrilici “Spray”. To putovanje smatra se prvom samostalnom cirkumnavigacijom. 1900. godine izdaje knjigu “Sailing Alone Around the World” gdje prikazuje sva svoja iskustva. Na svom drugom putovanju 1909. godine on i “Spray” nestaju na moru.
da je željezno sidro s dva kraka starije od 5. stoljeća p.n.e.
Otkriće ovog sidra prepisuje se Feničanima i Grcima, odnosno mitskom kralju Fridije Midi (pretvara u zlato čega god se dohvati). Prva sidra s dva kraka imala su drvenu motku. Kroz stoljeća pomalo mijenjaju formu i današnji izgled dobivaju u 19. stoljeću.
- W. Rodger izradio je sidro sa željznom motkom, a već 1860. godine A. Porter daje sidru preklopnu motku, stvara admiralitetsko sidro. Daljnji tipovi nose imena izumitelja, a polovicom 20. stoljeća poznato je više od 60 priznatih tipova sidara.
da je prvi izvanbrodski motor konstruirao Ole Evinrude
Da bi skratio put preko jezera i kupio sladoled svojoj zaručnici, američki pronalazač norveškog podrijetla, Ole Evinrude (1877-1934) konstruirao je prvi uspješni izvanbrodski motor 1909. godine. Tvornica izvanbrodskih motora, osnovana 1911. godine, nazvana je po njemu “Evinrude Motors”.
da je broj vojeva na omči vješala imao određeni broj
Kako su se za vrijeme dugih putovanja jedrenjacima smaknuća vršila odmah na palubi razvile su se i neke teorije o efikasnosti i broju vojeva na OMČI. “Da bi vješenje bilo brže i efikasnije grop OMČE treba postaviti iznad vrata i ispod lijevog uha.” Jedna teorija zagovara 9 vojeva jer: “Čak ako beštija (krivac) ima i više života, kao mačka, za svaki se mora vezati puni voj.” Druga teorija zagovara 13 vojeva kao pravi broj “kako bi se snagom tog broja izbjegla moguća zla sreća uzrokovana vješanjem”.
da su mornari u XIX stoljeću nosili perčine
Muškarci koji su novačili u mornarici tijekom XIX stoljeća nosili su perčine. Postojala su dva načina vezivanja perčina. Kod kraćeg repa perčin se upletao uvijanjem tri pramena, a oni s dužom kosom upletali su pletenicu od četiri pramena. Poseban ukras, a ujedno i zaštita kose, na tako upletenom perčinu bila je koža jegulje. Svježe ulovljenoj jegulji oderala bi si se koža u komadu i takva kiselila kako bi očuvala elastičnost. Koža bi se prije postavljanja zarolala na suprotnu stranu, vrh perčina uvukao u rep kože, te se koža odrolala nazad preko perčina i ukrasnom vrpcom ili kojim ukrasnim gropom čvrsto privezala uz kosu. Svaka 3 – 4 mjeseca s obzirom na rast kose, koža jegulje morala se nadopuniti ili zamjeniti većom.
da su se krajem XVIII stoljeća gradili sve nekvalitetniji jedrenjaci
Kroz XVIII stoljeće pomorstvo u Europi doživjelo je pravi procvat. Potražnja za novim brodovima je bila sve veća, a stoljetnih hrastovih šuma i kvalitetnih zanatlija sve manje. Posljedica tome su sve nekvalitetniji brodovi i remonti, stoga se nerijetko događalo da se trup broda morao neplanirano popraviti daleko od luke i brodogradilišta. Za takav posao postojao je samo jedan način. Pronaći pogodnu zaklonjenu plažu, iskrcati cijeli teret i topove, skinuti sve vrhove jarbola i isključivo ljudskom snagom i korištenjem oseke brod poleći na jednu stranu trupa. Tako su tesari i kalafati obavljaju svoj dio posla na suhom. Naravno sve je to trebalo ponoviti i na drugoj strani trupa, a zatim sav iskrcani teret vratiti na brod.
da je dubinomjer najstarija navigacijska sprava
Najstarija svjedočenja korištenja dubinomjera nalaze se na slikama egipatskih i feničkih brodova gdje se na pramcu vidi mjerilac koji mjeri dubinu dugom drvenom motkom. Prva potvrda da se mjerila dubina veća od brodskog gaza i određivao nanos dna nalazi se u II knjizi Herodotovih povijesti: “Kad ploviš u Egipat, pa još imaš dan putovanja, dok ne ugledaš obalu, spusti olovnicu, naći ćeš mulj u dubini od 11 hvati.”
Drugu potvrdu o mjerenju dubine, a ujedno i prvu u Jadranu, nalazimo u opisu putovanja sv. Pavla (Djela apostolska 27. poglavlje, stih 27 i 28): “Godine 59. četrnaestog dana, oluja je zanijela brod u Jadransko more i nosila k obali. Oko pola noći mornarima se učinilo da se nalaze blizu nekog kopna, izmjerili su dubinu i ustanovili da iznosi 20 hvati, a pošto su još malo plovili, ponovo su mjerili i našli 15 hvati.”
Prva bilješka o mjerenjima oceanskih dubina nalazi se u Kolumbovom dnevniku, ali se ne spominju podaci. Prvu sigurnu vijest o mjerenju oceanske dubine daje tek Magellan 1521. godine. Pokušao je izmjeriti dubinu između otoka St. Paula i Los Tiburonesa u Tihom oceanu, nadovezavši sve uzice koje je imao na brodu i spustivši tako uteg 300 m duboko. Nedosegnuvši dno, zaključuje da je to najdublje mjesto na kugli zemaljskoj.
Damir Višić