Spremno preuzimam najdosadniji posao čuvanja pupkovine, kako bih pokazao da i to znam. Time sam zaradio slijedeći uron i oduševljen navlačim sve sto mi nude, spreman dati sve od sebe u moru. Marcello otvoreno pokazuje spremnost pomoći, i odmah savjetuje – ako ne razumiješ pitanje, odgovori potvrdno. Si, certo!
Platforma s 12 nogu, reže se jedna od srednjih kojoj treba otkopati sedam-metarski nanos mulja i nataloženih školjaka kako bi se dijamantski kabel postavio 1.5 metar ispod prirodnog nivoa dna.
Provlačenje kroz splet nogu, bressinga, dijagonala, kablova, izgubljenih ribarskih mreža, konopa, i pedalj vidljivosti. Brojanje nogu i ostalog krša me zaustavlja na točnom mjestu i počinjem kopanje zračnim ”mamutom”. Netko si je dao truda zakomplicirati ovaj jednostavni alat do granice neupotrebljivosti, i već sam poželio natrag stare uvjete rada. Nakon 50 minuta borbe s mamutom stiže pomilovanje s uputama da osiguram alat i polako izronim do zvona na dekompresiju. Nisu mislili bas toliko polako.
Na 27 m dubine, od 100 m pupkovine uspio sam je polovinu potrošiti na čvorove kojima sam obukao platformu.
Omotao sam pupkovinu oko svega sto mi se našlo na putu i na njoj samoj poslagao nekoliko čvorova. Vratiti se istim putem zahtijevalo je još cijelu uru čvorologijskih trikova i rezultiralo produženjem dekompresije na cijelo poslije podne. Dobar početak!
Slijedeći dani donijeli su slična iskustva ali svako od njih se pamti i ne ponavlja.
Znaš li rezati?
Već poslovični odgovor: Si, certo!
OK, obuci se.
Ujebate, a što sad? što je uopće pitao?
Zlatni Marcello objašnjava, kad želiš upaliti elektrodu traži struju, a dole se snađi. Jednostavno je.
Da, tebi. A ja to još nikad nisam vidio i vidljivost čista nula.
U prvim minutama pokušaja rezanja napravio sam sve moguće greške i pokušao ih upamtiti, sjetio se da je na plićem pojasu vidljivost gotovo pola metra i odgmizao tamo bez riječi. Sada vidim elektrodu i shvaćam zašto me trese struja, zašto ne reže, zašto sam spalio prste, i još tisuću zašto. Jedan naizgled beskoristan rez na zaista beskorisnom mjestu, naučio me je dovoljno da se mogu vratiti na dno i početi opravdavati svoju placu.
30 min deco i van.
Kada si posljednji put rezao? Opet spreman odgovor – prije pola sata!
Aha, a prije ovo nikad nisi vidio. Je li tako? Aaaa, znaš da je tako.
Presvuci se pa dođi. Pitam da li da donesem i torbe ili će me baciti u more i poslati kući plivajući. Odgovara osmjehom, ali strah ne prolazi.
Vrijedilo je, stari mačak nesebično me je naučio svemu što je skupljao desetljećima i bio je sretan zbog toga gotovo koliko i ja. Rezanje postaje službeno moj dio posla i navikavajući se, sve sam neoprezniji. Zaboravljam na oslobađanje vodika i kisika utjecajem struje u elektrodi, zaboravljam da je iznad mene tanjurasto pojačanje na nozi u čijim se školjkama skupljaju oslobođeni plinovi dok ne dostignu kritičnu koncentraciju,samo uživam u poslu. I onda bum! Omjer oba plina dostigao je kritičan sastav koji rezultira samodetonacijom. Slijedeća slika su zabrinuta lica na palubi, bijela kuta, tlakomjer i injekcije. Tražim pivo umjesto ponuđene vode i brodski liječnik odmah zaključuje da ću se izvući. Besana noć zbog bolova svih kostiju i zglobova, zviždanja u usima,krvarenja iz nosa i ušiju. Ujutro mi se polako vraća sluh i saznajem da su promijenjeni mikrofon, slušalice i respirator na kacigi, jer sam im priredio jedan od boljih vatrometa s pola svoje plaće štete na opremi.
Stroj s dijamantnim kabelom je upravo potopljen, žao mi je sto ga nisi vidio prije, spremi se pa ga postavi na nogu C3. Kamo? Što? Kako?
Požuri, čekamo te.
Oblačim se i blejim u skice pred sobom, pokušavajući zaključiti tko mi daje suvisle savjete, i na kraju odustajem. Dobivam nekoliko minuta za ”prepipavanje” i otkrivanje oblika nove tehnologije pa na montažu. Slijedeća postavljanja su trajala 40-tak minuta, osjetno kraće od ovih 90, ali izgleda da je to najbolji način učenja.
Svakodnevnom dekompresijom kisikom proradila mi je i neupotrebljiva ruka pa mi entuzijazam buja kao kvasac, nisam se pokajao zbog odluke da dođem ovamo.
Tekst i foto: Davor Majkić