Shadow

Pag, ronjenje, šećer i karantena

Kroz povijest, kao i danas, plovidbeni pravci Jadranom su ostali isti, a ono što se mijenjalo je važnost određene plovidbene rute i time značenje uporišnih točaka na njima. Pomorci koji su plovili Velebitskim kanalom da bi došli do grada Paga bili su upoznati s opasnošću iznenadnih udara bure kao i sa lokacijama zaštićenih uvalama. Kod Pažana se i danas spominje Rt sv. Kristofora kao „rt nade“ i Uvala sv. Nikole kao „uvala spasa“. Te dvije važne pomorske točke ostale su zabilježene na većini starih kartografskih prikaza, ne samo kao mjesto gdje se nalazi crkva već kao orijentiri za pomoć pomorcima.
Arheolozima koji se bave tom problematikom u većini slučajeva su važne pozicije koje su opasne za plovidbu jer ponekad podmorje skriva havariju broda, a zaštićene uvale poput sv. Nikole imaju vremenski kontinuitet koji se prepoznaje po ostacima brodske kuhinje, uništenog tereta, slomljenih lula i staklenih čaša.

Slika 1. Pogled iz zraka

Na lokalitetu Uvala sv. Nikole tijekom razdoblja od 2017. do 2019. godine, obavljene su tri kampanje podmorskih arheoloških istraživanja pod vodstvom Arheološkog muzeja u Zadru uz potporu CPI Navalis. Kako to često biva, lokalitet je pronašao poznati paški ribar, danas pokojni Frane Bukša koji je svoja saznanja prenio sinu Filipu Bukši. Osnivanjem CPI Navalis, udruge koja se među ostalim bavi promicanjem kulturne baštine otoka Paga, pokrenuta je inicijativa za istraživanje lokaliteta. Članovi udruge Filip Bukša i Vedran Dorušić su tijekom 2015. pregledom tog područja zamijetili brojne ulomke keramike iz perioda ranog novog vijeka (15.-17. st.), kao i umjetnu kamenu formaciju koja je ostatak nekadašnjeg lukobrana.

Slika 2. Pregled terena

Samo ronjenje na lokalitetu nije bilo zahtjevno zbog dubine koja je kod najdubljih sondi iznosila 15 metara. Dno uvale je dosta jednolično bez stijenja, prepuno mulja i rijetko kada je vidljivost dobra. Na širem području rasuti su ulomci keramike koji zbog mulja i vremenske patine ne izgledaju na prvu bog zna što. No, da li je doista tako? Da li ronjenje u takvom ambijentu zanimljivo arheolozima i njihovim suradnicima roniocima? Moram priznati kada sam prvi put zaronio na toj poziciji bio sam pomalo skeptičan što se tiče potencijala lokaliteta, ali ipak treba pokušati jer nikad se ne zna što mulj krije. Oni ronioci koji se bave komercijalnim ronjenjem upoznati su s napravama koje se koriste za iskop mulja i drugog materijala, tzv. mamute. Arheološki mamuti su možda malo manjeg promjera, pumpe su slabije, ali princip je isti. Najprije se postavi aluminijsko mrežište za orijentaciju i skida se sediment po pravilima arheološke struke. Tada dolazi onaj momenat kada se dosadni i muljeviti ambijent mijenja i postaje zanimljiv. Polako izlaze neki čudni ulomci puni ureza i boja, nepoznati keramički oblici, ostaci brodskog servisa, cjelovita lula koja je ispala mornaru koji popio malo previše paškog vina i dosta toga što se ne može prepoznati radi oštećenosti. Sve se obilježava, fotografira i skuplja u vrećice, i ono što je oku lijepo i ono neugledno jer nikada se ne zna… Ponekad proleti misao: muzejski depoi su puni takvih ulomaka, čemu još stotinu istih? Kako je dobro kada se čovjek prevari i stvari postanu više nego zanimljive!

Sl. 3. Rad na sondama

Već kod prve kampanje istraživanja pronađeni su jednostavni keramički predmeti koničnog oblika s rupom na dnu. Kao kod nekih predmeta koje arheolozi pronađu, ovi oblici su bili nepoznanica i nešto s čim su se istraživači prvi put susreli. Proučavanjem literature pronađene su analogije koničnih predmeta te se ispostavilo da su vrlo rijetki i da imaju vrlo specifičnu namjenu. Riječ je tzv. filterima za proizvodnju šećera od šećerne trske. Na širem prostoru ovog dijela Mediterana, osim Venecije, pronađena su dva primjerka u Piranu i dva na području Istre. Na lokalitetu Uvala Sv. Nikole pronađeno je devet takvih predmeta što lokalitet čini posebno interesantnim.

Slika 4. Filter za šećer

Prva asocijacija na šećernu trsku su tropska područja Amerike i robovi koji rade na plantažama, no podrijetlo šećerne trske je s područja Dalekog istoka te se uzgajala diljem Mediterana poput Cipra, Malte i Sicilije. Proizvodnja šećera je skup i dugotrajan proces koji osim stručnih osoba zahtjeva velike proizvodne pogone poput velikih mlinova i kotlova za kuhanja smjese. Nakon branja i sjeckanja, šećerna trska se morala obraditi u roku od dvadeset i četiri sata. Zatim se mljevena tekućina se kuhala u velikim bakrenim kotlovima te se pročišćavala s vapnom ili pepelom. Nakon toga sirup se sipao u konične oblike (filteri za šećer) čija se rupica zatvarala s kučinom, a višak tekućine (melasa) cijedio se u keramičke posude. Proces cijeđenja i sušenja trajao je od dvanaest do pedeset dana da bi se dobio nerafinirani proizvod. Za dobivanje rafiniraniranog šećera dodavao se bjelanjak ili vrhnje te se smjesa dodatno kuhala i po nekoliko puta, a što je u konačnici još više podizalo cijenu proizvoda. Domišljati trgovci 14. i 15 st. počeli su uvoziti nerafinirani grubi šećer te su se rafinerije počele otvarati u mjestima gdje se šećer konzumirao poput Venecije i Palerma. Veliki centri proizvodnje poput Cipra koristili su različite dimenzije filtera za šećer. Za nerafinirani koristili su veće dimenzije, a za najkvalitetniji kristalni upotrebljavali su se mali poput primjera iz Venecije i otoka Paga.

Sl. 5. Jan van der Straet proizvodnja šećera

Trenutno nema arheoloških i arhivskih dokaza da se šećerna trska sadila na otoku Pagu i za sada možemo samo razmišljati o teorijama kako i zbog čega su se filteri pronašli u paškom podmorju. Jedna od njih je da kao i na primjerima iz Venecije možemo pretpostaviti manju rafineriju koja je mogla biti u sklopu ljekarni vremena 16.-17. st. U prilog tome ide veličina filtera koji su se koristili za dobivanje bijelog rafiniranog šećera, a sirovina se mogla nabaviti putem trgovaca s venetskog područja. Još jedna zanimljivost je pronalazak ulomka keramičke posude koja se koristila kao posuda za prikupljanje ocijeđene smjese (melase), a koji je za sada jedini pronađeni primjer kod nas, a nazivaju se kantareli (cantarelli).
Šećer se u povijesti koristio i kao lijek za snižavanje tjelesne temperature, suhog kašlja i bolova u trbuhu. U periodu kasnog srednjeg i ranog novog vijeka bio je dostupan samo aristokratima kao luksuz i simbol moći. U opisu gozbe iz 1549. godine u čast Filipa II., sina Karla V., cara Svetog Rimskog Carstva, navodi se da su sitni komadići slatkiša predstavljali kišu koja je padala po uzvanicima, a dvor je bio ukrašen skulpturama od šećera u obliku jelena, medvjeda, ptica i riba. Često su se pri takvim gozbama posluživali pladnjevi i pribor od šećera, tako da su uzvanici u konačnici mogli završiti s desertom, tj. pojesti svoje zdjele, pladnjeve i sav ostali pribor. Marija de’ Medici je poznata po prekomjernom uživanju proizvoda od šećera i upravo u to vrijeme slastičar obitelji Medici predstavio je novi slatkiš i tako je nastao termin bonbon.

Kod pisane građe, najstariji podatak vezan za crkvu, rt i pristanište Sv. Nikole, donosi Statut paške općine iz 1433. godine. Crkva se u Statutu naziva Sv. Nikola od Skalnice (S. Nikola de Scalnizza) koja se koristila kao mjesto gdje se plaćala pristojba za uvoz vina. Podatak koji je zanimljiv i također zabilježen u odredbama Statuta vezan je za omeđeni prostor kod Uvale Sv. Nikole gdje su se držale uvezene životinje u svojevrsnoj vrsti karantene. Statut je donosio odluku kako će se postupati sa životinjama koje su zaražene boginjama i sličnim bolestima.
Sasvim slučajno na mjestu gdje nije bilo vidljivih površinskih nalaza otkrivena je brodska konstrukcija koja ima gusto raspoređena rebra, što ukazuje na teretni tip broda. Nedaleko od broda otkriven je ulomak velike zdjele koji pripada kasnoj grafitnoj keramici s ugraviranom 1783. godinom. Metodom radioaktivnog izotopa ugljika, brodska konstrukcija se datira u kraj 18. i početak 19. stojeća te je moguće da je zdjela pripadala brodskom inventaru.

Sl. 6. Rad na brodskoj konstrukciji

Zanimljivost i slučajnost je godina 1783. koja je ugravirana na ulomku zdjele, a koja je u povijesti Dalmacije ostala zapamćena kao vrijeme epidemije kuge. Zbog trgovine i neposrednog dodira s Osmanskim carstvom u kojem je često bjesnila kuga, već od jeseni 1783. uočeno je nekoliko sumnjivih smrtnih slučajeva u splitskom lazaretu (karantena za robu i ljude). Epidemija se proširila diljem istočne obale Jadrana te je generalni providur Francesco Valier (1784.-1786.) zamolio bosanskog vezira Silahdar Abdulah-pašu za obustavu karavanskog prometa za vrijeme trajanja epidemije kuge.
Godine 1738. Austro-ugarska monarhija stavlja izvan snage sve venecijanske odredbe za pomorstvo i trgovinu i uvode se nove kojima se regulira promet putnika, izolacija oboljelih ili sumnjivih na zarazne bolesti. Osnivaju se sanitetski uredi koji su bili u sklopu lučkih vlasti, a koji su zaduženi da presretnu svaki brod prije sidrenja u luci. Službenik je morao ustanoviti odakle brod dolazi, koji teret prevozi i kakav je Zdravstveni list. Postojalo je više kategorija zdravstvenih svjedodžbi od kojih je najgora bila ružna svjedodžba (Patente brute) koja svjedoči da u kraju isplovljenja ima zaraznih bolesti te je brod upućivan u karantenu.

Unutar paškog zaljeva ne postoje otok koji bi bio idealan za karantenu kao što je primjer kod drugih gradova poput Dubrovnika (otok Mrkan, Bobara i Supetar) i Zadra (Ošljak) te je uvala Sv. Nikole bila idealna za tu svrhu zbog zaštićenosti od bure i dovoljne udaljenosti od grada Paga za zaštitu od bolesti.

Sl. 7. Zdjela sa 1783. g

To su samo neke od brojnih tema koje je ovo nalazište iznjedrilo i čeka nas još lijepih otkrića poput otkrivanja pronađene brodske konstrukcije. Povijest nas uči da se neke stvari ponavljaju kao što je slučaj s brojnim epidemijama. Prva karantena u svijetu osnovana je odlukom Velikog vijeća u Dubrovniku 1377. Godine kao mjera zaštite od širenja zaraznih bolesti, posebice kuge. Mjere koje su se poduzimale kako postupati s brodovima, robom razne vrste, bile su jasne, a za one koji se toga nisu pridržavali, određivale su se drakonske kazne.

Mario Radaljac
Arheološki muzej Zadar
Odjel za podvodnu arheologiju